Shakespeareov Othello na sceni osječkog kazališta pojavljuje se šesti put. Posljednje uprizorenje bilo je 1967. godine, u povodu jubilarne proslave 60. godišnjice osnutka Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku (1907-1967.). Premijerno izvođenje bilo je 7. prosinca, u 19 sati.

Tadašnji Othello Williama Shakespearea bila je tragedija u pet činova u prijevodu Milana Bogdanovića. Redatelj je bio Ivan Marton, scenograf Kamilo Tompa (kao gost), a Kostimograf Ružica Nenadović-Sokolić (kao gost). U glavnim ulogama pojavili su se tada eminentni osječki glumci: Aco Gavrilović (mletački dužd), Frano Krtić (Brabanto), Mile Ognjenović (Lodovico), Othello (Isidor Munjin), Cassio (Anđelko Šarenac), Jago (Miodrag Gavrilović), Roderigo (Miroslav Đorđević), Montano (Stjepko Janković), Desdemona (Ružica Lorković), Emilija (Desa Srbljanović), Bianca (Ela Buđić), glasnik (Rade Špicmiler), gospodin (Duško Vujnović). Prvi dio odrgrava se u Veneciji, a ostala četiri čina na otoku Cipru.

Zanimljivi su i drugi sudionici predstave. Inspicijent je bio Dragan Modić, šaptačica Dita Krtić, majstor pozornice Mirko Ćosić, za rasvjetu je bio zadužen Vlado Kovačević, maska je bila djelo Mije Šplajha, a kostimi su izrađeni u vlastitim radionicama pod rukovodstvom Marije Ribarić i Stjepana Pendića.

Prvi put osječki ansambl odigrao je Othella 12. rujna 1912., u Varaždinu, u režiji Nikole Hajduškovića. Zatim je dva puta na sceni HNK Osijek Othella postavio redatelj A. V. Beck (Viktor Bek), a premijere su bile 9. rujna 1920. godine i 11. siječnja 1923. godine. Redatelj Hinko Tomašić Othella je u Osijeku postavio na premijerama i 30. listopada 1937. godine i 12. travnja 1947. godine.

Prema informacijama osječkog doajena teatrologije i povijesti kazališta Ljubomira Stanojevića lik Othella tumačili su Milivoj Barbarić, kasniji poznati srpski glumac Jovan Gec, Aco Gavrilović (u svojoj obljetničkoj predstavi za 25 godine umjetničkog rada 1923. godine), pa Joso Martinčević, Jurica Dijaković (osječki glumac, prvi Hamlet na Dubrovačkim ljetnim igrama) te već spomenuti Isidor Munjin. Dramaturški zanimljiviji lik Jaga na osječkoj su pozornici igrali Aco Gavrilović, Viktor Beck, Vatroslav Hladić, Ivan Marton i Miodrag Gavrilović.

Za svog tragičnog Othella Shakespeare se poslužio talijanskim predloškom što ga je 1565. kao priču "Un Capitano Moro", u sklopu zbirke "Gli Hecatomithi", napisao Giovanni Battista Giraldi Cinthio. Kako do njegova vremena priča nije bila prevedena na engleski, Shakespeare ju je pročitao ili u izvornom obliku ili u prijevodu Gabriela Chappuya na francuski. Premda postoji mogućnost da je tada već postojao i engleski prijevod, ali samo u rukopisu. William se, međutim, ne drži slijepo priče kojom se poslužio kao predloškom, priče koja je možda nastala prema stvarnim događanjima koja su se u Veneciji odvijala 1508., nego u dramski zaplet uvodi Desdemonina oca Brabantia, kao i njezina obožavatelja Roderiga, mletačkog plemića.

Gotovo poput Tolstojevih sretnih obitelji, literarna djela koja o čovjeku i njegovoj sudbi progovaraju sa samo jednog aspekta njegova poslovično trpnog stanja ostaju na plažama zajedno s dokolicama koje minu pogibijom ljeta. Pisati o spletu svega što čovjekov život čini toliko nalik borbi za preživljavanja znači pisati trajnost. Jer uprkos tehnologiji i proživljenim tragedijama, pogreškama na kojima bi trebao učiti, čovjek je uvijek samo čovjek sklon istim zabludama, propustima, manama, traljavostima, ili pogrešno postavljenim dosljednostima. Drugo i drukčije uvijek mu je strano. I uvijek zavidi, vjeruje vlastitoj istini.

Čak i ako toga nije bio svjestan, Shakespeare je pisao o čovjeku u svim njegovim stanjima, čovjeku u sva vremena i u svako vrijeme. Zato se pretočio u transcendenciju onkraj svake mode, pristupa drami i dramskom. U bilo kojoj kostimografiji, svakoj scenografiji, Shakespeare je Shakespeare, a njegov je čovjek uvijek u središtu, tematski bolan i aktualan. Gotovo heraklitovski, samo nekako uvijek s istom vodom koja zaudara na opačinu, kaže se u jednom starom zapisu o toj poznatoj tragediji.