Nakon što je u nedjelju prijepodne ispred ulaza na gradski deponij Belišće-Valpovo HDZ Belišća zajedno sa stanarima okolnih ulica održao konferenciju za novinare o temi "Ugrožava li gradski deponij zdravlje i živote?", ne prestaju reakcije i pozivi zabrinutih građana s pitanjem što se to doista zbiva na belišćanskom deponiju.

Valja podsjetiti da je na istoj toj konferenciji čelnik belišćanskog HDZ-a Dragan Anočić izrazio ozbiljnu zabrinutost zbog nepoznate i sve veće količine i vrste otpada koje se dovoze na gradski deponij u Belišću. Na osnovi fotografija kamiona i šlepera koje im u posljednje vrijeme učestalo dostavljaju stanari okolnih ulica, iz HDZ-a su upozorili da se u Belišće dovozi otpad nepoznatog podrijetla i za nepoznatu naknadu iz svih dijelova Hrvatske. Podsjetili su i da na svoja pitanja gradskim čelnicima o toj problematici nikada nisu dobili konkretan odgovor te da su s ciljem rasvjetljavanja te problematike odlučili sazvati konferenciju za medije i javnost upozoriti na potencijalnu ekološku opasnost koja prijeti s deponija ako se na njega odlaže i opasni otpad, kako neki građani tvrde.

Na izlazu s belišćanskog deponija s vrećicama u rukama i pod mišicom zatekli smo Belišćanku Luciju Piršlin. Ona tjedno nekoliko puta dolazi na deponij u potrazi za bocama, odjećom te odbačenom hranom, kojom hrani domaće životinje. Kaže da je na takav život prisiljena zbog mizerne mirovine, koja je manja od 2000 kuna, i kako je takav život težak, bremenit i prepun straha.

"Živim u neposrednoj blizini, u Ulici Petra Zrinskog, i sigurna sam da nam život u neposrednoj blizini deponija nije donio ništa dobrog i ništa zdravog. U roku od dvije godine suprug mi je preminuo od raka prostate, a sada gledam i sina kako se bori s rakom debelog crijeva. Bojim se kako ću i ja završiti, jer je tijekom godina na ovom deponiju kroz moje ruke prošlo svašta: od metala, stakla, medicinskih igala, gaza do svakojakih tekućih tvari za koje i ne znam što su zapravo. Možda je zapravo sada i bolje što nam od tri velike hrpe smeća daju da idemo samo na jednu, a na druge dvije su nam to zabranili", priča starica.

Obitelj Dražena i Bose Jelenić živi u dijelu ulice Starovalpovački put na samoj granici s deponijem. Dražen otkriva da od rođenja živi ondje, gdje je odlučio ostati i zasnovati obitelj, u kojoj je šestero djece, u dobi od 5 do 22 godine, no priznaje da mu nikada nije bilo toliko teško kao posljednjih pet mjeseci, otkada se život u tom dijelu Belišća iz temelja promijenio.

"Nakon 43 godine života uz deponij jako dobro znam što znači ovakav život, no mogu sa sigurnošću reći da nam nikada nije bilo gore nego posljednjih pet mjeseci, otkada teški kamioni dan i noć tutnje ovim krajem. Ujutro, kada se probudimo, na ulazu u deponij već za istovar čeka cijeli red kamiona, a buka traje i dan i noć. Tako nikada prije nije bilo", otkriva Dražen, dodajući da se uz konstantni tipični neugodni miris s deponija sve češće javlja i neki posve drugi, opori smrad, za koji ne može točno reći kakvoj vrsti otpada pripada. S obzirom na to da svaki dan iz svog dvorišta promatraju zbivanja na deponiju, uvjeravaju nas kako se iskopana golema rupa, koja bi u prijašnjim vremenima bila dostatna za punjenje i desetak godina, sada, u samo nekoliko mjeseci, iz dana u dan brzo puni. Zbog svega toga, kao i činjenice da mu je brat preminuo od karcinoma s 18 godina, te da su mu djeca neprestano bolesna i podložna infekcijama, Dražen strahuje za život svoje obitelji. "Premda smo poput nekolicine građana i mi donedavno bili redovito na deponiju, gdje su se mogle pronaći različite korisne stvari, sada se više ne usuđujemo, jer nakon što smo sami vidjeli različite vrste otpada koje ovdje nikada nisu bile, poput igala, cijevi od infuzije i sličnog, u strahu od zaraza i bolesti, tamo više ne idemo, a sve je više i drugih koji dijele naše mišljenje i odustaju od odlaska", kaže Bosa Jelenić.