Unatoč povećanoj stopi preživljavanja od mnogih vrsta raka, ta dijagnoza može biti vrlo stresna i povećati rizik od samoubojstva kod pacijenata, utvrdili su znanstvenici.

Tim je ispitao podatke o više od 4,7 milijuna pacijenata u Velikoj Britaniji kod kojih je dijagnoza raka postavljena između 1995. i 2015. i utvrdio da je rizik od samoubojstva 20 posto veći u populaciji kod koje je postavljena dijagnoza karcinoma u usporedbi s općom populacijom kod koje takva dijagnoza nije postavljena.

Gotovo 2500 pacijenata oboljelih od raka preminulo je nakon samoubojstva, što je manje od jedan posto smrtnih ishoda tijekom istraživanog razdoblja. No, to su smrti koje su se mogle spriječiti, navodi tim u radu objavljenom u časopisu JAMA Psychiatry.

"Otkrili smo da je rizik od samoubojstava najviši u prvih šest mjeseci nakon dijagnoze", kaže voditeljica istraživanja, dr. Alexandra Pitman s University College London.

"Također smo identificirali četiri vrste tumora koji se ističu po najvećem riziku", kazala je Pitman.

U usporedbi s općom populacijom bez dijagnoze raka, pacijenti u istraživanju koji su oboljeli od mezotelioma pluća imali su 4,5 puta veće izglede počiniti samoubojstvo, utvrđeno je u istraživanju.

Pacijenti oboljeli od raka gušterače imali su 3,9 puta veće izglede da počine samoubojstvo, oni s tumorom jednjaka imali su rizik 2,7 puta veći. Rak pluća prosječno je bio povezan s 2,6 puta većim rizikom od samoubojstva, a rak želudca s 2,2 puta većim rizikom od samoubojstva.

Autori ističu da cilj istraživanja nije bio dokazati pridonose li i kako dijagnoze raka samoubojstvima, no zaključuju da je moguće da je rizik povećan zbog toga što pacijenti strahuju od smrti i patnji povezanih s nuspojavama liječenja ili zbog promjena u kvaliteti života, navode autori studije.

"U kliničkom radu s pacijentima oboljelima od raka očigledno je da neki pacijenti mogu postati depresivni ili tjeskobni kao psihološki odgovor na dijagnozu, liječenje, ponovnu pojavu bolesti, izglede za preživljavanje ili kvalitetu života u terminalnoj fazi", rekao je Pitman.

"Za te pacijente bilo bi posebno važno pratiti pad raspoloženja, beznađe, tjeskobu i suicidalne misli, kao i osigurati kvalitetnu kontrolu boli te ih jasno uputiti kako da potraže psihičku potporu", kazao je Pitman. "I osobe koje pružaju potporu takvim osobama možda bi također trebale psihološku potporu."

Jedno od ograničenja studije je da znanstvenicima manjkaju podatci o tome zašto se čini da određeni tumori imaju veći utjecaj na rizik od samoubojstva. Druga manjkavost je da je bilo premalo samoubojstava za izvlačenje zaključaka o tome koje bi karakteristike pacijenata mogle pridonositi riziku, uključujući postojanje nekih psihijatrijskih poremećaja ili konzumiranje alkohola ili droga.

Mnogi pacijenti koji počine samoubojstva već su bolovali od depresije, tjeskobe ili drugih mentalnih poremećaja i to se vjerojatno odnosi i na oboljele od raka koji počine samoubojstvo, kaže Matthew Nock sa Sveučilišta Harvard u Massachusettsu.

On dodaje da je više istraživanja potrebno kako bi se bolje razumjelo kada i zašto dijagnoza raka može voditi do suicidalnih misli pa će liječnici moći provesti bolju prevenciju samoubojstava kod ljudi koji to najviše trebaju.