U Knjižari Nova u Osijeku predstavljen je novi roman zagrebačkog pisca Ratka Cvetnića “Blato u dvorištu”. Na promociji su uz autora sudjelovali Zlatko Kramarić, Vedran Kukavica i moderator Ivica Vuletić. Dijelove iz romana pročitao je glumac Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku Mario Rade.
“Blato u dvorištu” četvrti je roman ako ne vrlo plodnog, onda sigurno izuzetnog hrvatskog pisca. Već prvi njegov roman “Kratki izlet” pobudio je veliko zanimanje, a uspjeh su postigli i ostali - “Polusan” (2009.) te “Povijest Instituta” (2013.). Na to je na početku promocije upozorio Vuletić.

Kako čitati?

Vedran Kukavica pokušao je uputiti čitatelje kako čitati Cvetnića. Rekao je da mu nije iznenađenje da Cvetnićev roman odiše gostoljubivošću prema čitatelju te da je jedna od karakteristika Cvetnića lakoća pisanja. No, upozorio je, novi roman R. Cvetnića nije za lektiru. On govori o građanskom odgoju i jednoj porodici (Remenar) kroz četiri generacije i građanskom duhu u toj porodici kroz nekoliko stoljeća. Ta obitelj od Austro-Ugarske, preko Države Slovenaca, Hrvata i Srba, Kraljevine SHS, Kraljevine Jugoslavije, NDH, FNR Jugoslavije, SFR Jugoslavije do konačno nezavisne Hrvatske čeka povratak tog građanskog “štiha” u društvo. Cijelo vrijeme uporno čuva ono što jesmo i čeka bolja vremena, koja nikako ne dolaze.

Zlatko Kramarić opisao je nakon čitanja knjige kako je oduševljen pozvao Cvetnića na promociju svoje nove knjige u Zagrebu spomenuvši za Cvetnića i sebe onu staru Tinovu pjesmu “Pobratimstvo lica u svemiru”. Prisjetio se i da je Valentinovo pravo vrijeme za pokloniti knjigu. Može i Cvetnićevu. Rekao je da ga je dojmilo to uporne čekanje boljih dana, pa i kada smo od 41. do. 45. bili rastegnuti između Nijemaca i Rusa.

Autor Ratko Cvetnić podsjetio je na sve hrvatske revolucije, sve redom pasivne, jer nakon njih sve smo morali ponovno. I 1848. i 1912. i 1914. i 1941. i 1945., na kraju i 1991. I za nju je rekao da, kako vrijeme prolazi, uviđa da je i ona pasivna. Posebice je istaknuo detalj kako u stanove ulaze neki drugi i smatraju ih svojima. “Šteta što u društvu nije bilo više Glembayevih”, parafrazirao je Cvetnić Krležu, upozorivši da je godinama “nepristojno biti pristojan”. Upoznao je svoje čitatelje da je motiv stvarna obitelj Kamenar, koja je generacijama “davala” javne ljude u Hrvatskoj (političari, svećenici, prosvjetari), koji su 1945. protjerani iz Zagreba na selo.

Nema gorčine

Vuletić je na kraju upozorio na Cvetnićev fini humor, iako tema nije nikako humoristična. Uz ironiju i autoironiju, Cvetnić ne upada u sažalijevanje, u knjizi nema gorčine, napomenuo je Vuletić.

Posjetitelji koji nisu pročitali knjigu svakako su ju odmah kupili i još te večeri čitali.

Inače, roman “Blato u dvorištu” počinje opisom obiteljske fotografije koja je snimljena u turopoljskom selu Brestovcu u lipnju 1965., prije polaska na obiteljski izlet. Obitelj je iz svoje zagrebačke, donjogradske svakodnevice u Brestovec protjerana po završetku Drugog rata, ali pomalo uspijeva rehabilitirati svoj građanski status. Prisjećajući se dana kad je – kao dječak – snimio tu fotografiju, Pripovjedač opisuje osobe na slici: roditelje, brata i sestre, djeda i ostale rođake te uloge koje su imali u obiteljskom i njegovu životu do toga trenutka. Međutim, izlet na koji su krenuli svima će promijeniti život, a zajednički osjećaj krivnje umnogome će odrediti njihove daljnje odnose.

Nakon tragičnog događaja, Pripovjedač će se posvetiti kontemplativnom životu, ali ga optimizam neće napustiti. U pozadini njegovih uspomena na članove obitelji utječu povijesne okolnosti druge polovine prošlog stoljeća. O svemu tome razgovara sa svojim nećacima i nastoji ih, kao nekad djed njega, uvjeriti u to da pokušaji popravljanja svijeta završavaju tragičnim gubitcima, ne samo vremena, kaže se u najavi Mozaik knjige, koja ju je tiskala.

Darko Kovačević