Objavljeno 16. veljače, 2019.
Bilo je uistinu sablažnjivo slušati kako jedan od prvih ljudi Europe, i to predsjednik Europskog parlamenta Antonio Tajani nestašno uzvikuje: "Živjela talijanska Istra! " i "Živjela talijanska Dalmacija!", na simboličkoj razini pucajući u koljeno europske ideje koja bi trebala značiti sve samo ne posezanje za tuđim ozemljem te nasljeđem fašizma i Drugog svjetskog rata.
Nesretni Berlusconijev spavač na visokom položaju u Strasbourgu i Bruxellesu pomislio je da je u okolici Trsta među istomišljenicima koji ga u duhu omerte neće nikome odati. Na svoju nesreću zaboravio je da živi u 21. stoljeću u kome društvene mreže i pripadajući elektronički uređaji funkcioniraju brže od brzopletih ljudskih misli. Kada je riječ o europskim poslovima, Tajani nije od jučer.
DE GASPERI SE VRTI U GROBU
U svome usponu na vrh bruseljskog hranidbenog lanca ovaj Talijan je prethodno obnašao niže rangirane dužnosti zastupnika u Europskom parlamentu i europskog povjerenika zaduženog za promet te industriju i poduzetništvo. Iako se vrzma hodnicima europskih institucija još od 1994., Tajani nije nikada uspio shvatiti, ali ni prihvatiti glasovitu gnomu sv. Ambrozija koja kaže: "Kada si u Rimu, ponašaj se kao Rimljanin". Naime, siroti Tajani, inače rođen u talijanskom glavnom gradu, nikada nije postao iskreni Bruseljac.
Iako se ova afera ispuhala nakon što se spomenuti eurokrat pritisnut zajedničkim naporom Ljubljane i Zagreba morao ispričati, ostaje gorak okus u ustima kako talijanski iredentizam i povijesni revizionizam još nisu mrtvi te samo čekaju pravi trenutak da se iz mišje rupe ponovno pojave i nepotrebno kontaminiraju odnose zemalja s obiju strana Jadrana. Sama činjenica da je ovaj incident počinio jedan od najviših dužnosnika Europske unije govori o nevjerojatnoj krizi identiteta u toj naddržavnoj organizaciji koja kaotičnim izlaskom Velike Britanije doživljava najgori mogući udarac. Nož je to u leđa i svim onim vrhunskim idealima utkanim u europsku ideju. Začinjavci Europske unije, Alcide de Gasperi, Robert Schuman i Konrad Adenauer sada se okreću u grobu, a zajedno s njima i Giuseppe Mazzini, utemeljitelj "Mlade Europe". Talijanska politika prema Hrvatskoj kreće se između dva ekstrema koji predstavljaju Francesco Cossiga i Gabriele d‘Annunzio. Još uvijek pamtimo i s poštovanjem se sjećamo prijateljske geste tadašnjeg talijanskog predsjednika Cossige koji je bio prvi državnik koji je posjetio neovisnu Hrvatsku samo dva dana nakon njezina diplomatska priznanja, 17. siječnja 1992. S druge strane je njegov antipod, pjesnik i političar D‘Annunzio koji je 1919. zajedno s naoružanim arditima umarširao u Rijeku te ondje osnovao prvu fašističku državu na svijetu.
Među brojnim reakcijama na Tajanijev ispad nije bilo teško ne uočiti sektaški pokušaj tzv. antifašista Arsena Bauka i Milorada Pupovca koji su Hrvatskoj spočitnuli legitimnu i tada jedinu logičnu dekomunizaciju iz devedesetih kada su uklonjeni nazivi ulica i obilježja jugoslavenskog komunističkog režima. Likujući zbog tršćanskog incidenta, Bauku je još jednom zasmetalo što su uklonjeni nazivi svih ulica "nazvanih prema onima koji su se borili protiv talijanskog okupatora", a Pupovac je u svojoj omiljenoj pozi moralnog arbitra Hrvatskoj spočitnuo "revizionizam". To je i inače problem s pojmom tzv. antifašizma u nas jer se iza njega vrlo uspješno skrivaju svi oni koji bi željeli povratak diktature Crvenih Kmera. Najgroteskniji je bio tzv. antifašist i etnobiznismen Milorad Pupovac koji se u ovoj priči našao u neobranom grožđu. Naime, on bi kao suzni odvjetnik obespravljenih manjinaca trebao reći koju u korist nevino pobijenih ljudi, žene i djece, pripadnika talijanske manjine, 1945. godine. Dio hrvatske i talijanske javnosti, a naročito obitelji komunističkih žrtava, to bi zacijelo voljeli čuti iz njegovih pravdoljubivih usta. S druge strane, taj isti Pupovac u ulozi zagovornika tzv. antifašizma redovito slavi njihove ubojice. Svatko tko zna što se događalo s talijanskim, njemačkim, mađarskim ili bugarskim civilima u komunističkoj Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata zna da tzv. antifašizam i etničke manjine ne mogu stati u istu rečenicu.
Kada je riječ o poslijeratnom pogromu Talijana u Istri, Rijeci i Dalmaciji u nas vlada šutnja. Hrvatski su mediji prilično nezainteresirano prešli preko činjenice da je Antonio Tajani govorio na komemorativnom skupu ispred kraške jame iliti fojbe u mjestu Basovizza gdje je završilo više stotina ubijenih i ranjenih Talijana, ali i pripadnika drugih naroda nakon što su jugoslavenski partizani osvojili Trst i ondje uspostavili svoju četrdesetodnevnu strahovladu. Zanimljivo je znati da se većina zla koje se tamo dogodilo pripisuje Osmom dalmatinskom korpusu koji su uglavnom činili hrvatski partizani. Zapravo, nije Trst između 1. svibnja i 12. lipnja 1945. pretrpio ništa više niti išta manje nego drugi gradovi u koje je umarširala titoistička "narodna vojska" na prostoru bivše Jugoslavije. Iznimka je možda bio Zadar koji su prema nalogu maršala Josipa Broza zapadni saveznici 1943.-1945. bombardirali čak 54 puta i potpuno ga sravnili sa zemljom kako bi se doslovce fizički uništili tamošnji Talijani.
ZLOGLASNE FOJBE
Odmah po upadu u Trst partizani provode masovna uhićenja i smaknuća upadajući ljudima u stanove tijekom noći, uvode "narodnu vlast" i zapljenjuju svu moguću imovinu uključujući i sav novac pronađen u trezorima tršćanskih banaka. Dio zatočenika odvode u koncentracijske logore u Sloveniji poput Borovnice koju neki uspoređuju s Dachauom, a ostatak ubijaju i bacaju u fojbe. Najzloglasnija je ona u gradiću Basovizza. Neobično je danas pročitati da je britanski feldmaršal Harold Alexander divljačko ponašanje jugoslavenskih partizana u Trstu usporedio s djelovanjem vojske kojom su zapovijedali Hitler, Mussolini i japanski militaristi. Procjenjuje se da je u fojbama završilo 10.000 ljudi, mahom Talijana. Nakon rata uslijedio je masovni egzodus 350.000 tzv. optanata ili esula među kojima je bilo i puno Hrvata te Slovenaca koji su htjeli pod svaku cijenu pobjeći iz komunističke Jugoslavije.
Ništa od spomenutog ne opravdava Tajanijeve iredentističke uzvike ispred fojbe u Basovizzi. Ipak, možemo razumjeti njegovu ljutnju zbog užasa kroz koji su morali proći njegovi sunarodnjaci nepravedno osuđeni na smrt temeljem navodne kolektivne krivnje.
Piše: Draško CELING