DAVOR DIJANOVIĆ

SUVERENISTI vs. GLOBALISTI

 

Europski izbori koji nas očekuju u svibnju ove godine predstavljaju do sada jedne od nedvojbeno najvažnijih izbora koji bi mogli bitno determinirati budućnost Europske unije (EU). Konstantnim pomicanjem europskoga političkog i kulturnog spektra ulijevo (tzv. sinistrizam) od 1968. do danas mnogi politički pojmovi i ideje koji su do jučer bili normalni i samorazumljivi (primjerice, da je brak životna zajednica žene i muškarca i da postoje dva spola koja su istovjetna rodu) s vremenom su proglašeni gotovo ekstremnima, pa se tako danas govori i o jačanju ekstremne desnice i populizma u Europi.

Ne želim reći da među tim desničarima i tzv. populistima zaista nema ekstremnih elemenata, manipulatora i opsjenara, no uglavnom je riječ o posve normalnim političarima kojima je dosta daljnje desuverenizacije država članica, ali i antropološkog inženjeringa, odnosno identitetskog intervencionizma, koji predstavljaju atak ne samo na kršćansko ćudoređe nego i na zdrav razum.

U EU-u danas imamo sve izraženiji sukob između tzv. suverenista i tzv. globalista. Prvi žele zadržati države kao osnovne subjekte međunarodnih odnosa i u skladu s načelom supsidijarnosti zalažu se za povratak dijela ovlasti na države članice, a drugi grade bruxelleskoga birokratskog monstruma koji želi nivelirati i unificirati kulturne i etničke pluralitete i od EU-a napraviti Sjedinjene Europske Države.

Jačanje desnice, tzv. populističkih i protuestablishmentskih stranaka, očito je diljem Europe: od država Višegradske skupine i Austrije do Italije, Njemačke, Francuske, Nizozemske, Švedske itd. Nema nikakve sumnje da su jačanje tih stranaka izazvale sljedeće pojave: 1. Njemačko-francuska nastojanja za federalizacijom EU-a (projekt EU-a kao superdržave); 2. Migrantska kriza kao fundamentalno identitetsko i sigurnosno pitanje europske budućnosti; 3. Ideološka nivelacija tzv. mainstream stranaka koje su sve sličnije kao jaje jajetu; 4. Pseudoelitizam, tj. sve otvorenije udaljavanje tzv. elita od bila svojih naroda.

Nepovjerenje u elite rezultira s jedne strane smanjenim izlaskom na izbore (apatija i cinizam birača), ali i pobunom protiv establishmenta, što najbolje ovih mjeseci vidimo u Francuskoj (u kojoj je i započelo urušavanje Zapada) u vidu prosvjeda tzv. Žutih prsluka. Kao što piše poznati francuski geograf i autor Christopher Guilluy: "Elite su uplašene. Prvi put postoji pokret koji se ne može kontrolirati običnim političkim mehanizmima. Pokret ‘žutih prsluka‘ nije izniknuo iz sindikata ili stranaka. On se ne može zaustaviti. Ne postoji tipka za gašenje. Ili će inteligencija biti natjerana da na pravi način shvati postojanje ovih ljudi, ili će morati pribjegnuti nekoj vrsti mekog totalitarizma."

Na žalost, bojim se da EU mainstream ne vodi razumnu i mudru politiku, koja bi podrazumijevala korekciju svojih politika u skladu s opravdanim nezadovoljstvima i zahtjevima običnih ljudi, i da će u budućnosti još snažnije - riječima Junckera - voditi borbu protiv "glupih populista" koja će joj se u konačnici obiti o glavu. Pijani Juncker koji uokolo baulja i tetura u različitim cipelama gotovo kao da ocrtava današnji smjer EU-a koji ne može pronaći odgovore na probleme s kojima se suočava.

Ponajbolji primjer raskoraka elite i naroda jest odnos prema tzv. migrantskoj krizi, odnosno prema nekontroliranoj i masovnoj migraciji. Nedavno su francuski predsjednik Emmanul Macron i njemačka kancelarica Anglea Merkel u Aachenu potpisali Sporazum o njemačkoj-francuskoj suradnji i integraciji kojim žele ojačati veze dviju zemalja. Jedan od ključnih ciljeva Sporazuma je i bolja suradnja unutar EU-a, pa se tako ističe da su Njemačka i Francuska predane "učinkovitoj i snažnoj zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici te jačanju i produbljivanju ekonomske i monetarne unije." Također se kao cilj Sporazuma ističe sprječavanje širenja nacionalizma i euroskepticizma. Činjenica koja mnogo toga govori o Sporazumu iz Aachena je ta da se u njemu uopće ne prepoznaje problem migracija, ali se nude prijedlozi koji nisu dio rješenja, nego dio problema.

S druge strane, imamo države Višegradske skupine, od kojih posebno treba istaknuti Mađarsku i Poljsku, koje se protive masovnim i nekontroliranim migracijama i zalažu se za reafirmaciju kršćanskih vrijednosti. A upravo je kršćanska kulturna tradicija - kao što u knjizi "Razumijevanje Europe" piše Christopher Dawson - od samoga početka bila jamstvo europskoga jedinstva i izvor njezinih duhovnih težnji i ćudorednih ideala.

Godine koje su pred nama odredit će u kojem će se smjeru razvijati EU: u smjeru daljnje desuverenizacije i federalizacije, za što se posebno zalažu Njemačka (koju mnogi kritičari optužuju za pretvaranje EU-a u Četvrti Reich) i Francuska, ili će EU graditi svoj identitet kao zajednica ravnopravnih i suverenih država i nacija kršćanske kulture i tradicije.

U korijenu ideje federalizma izvorno je shvaćanje kako je osnovni uzrok problema, tj. dva svjetska rata, kriza europske nacionalne države. Rani federalisti kao što je bio, primjerice, talijanski ekonomist i predsjednik Luigi Einaudi, smatrali su da samo europska federacija u kojoj je ograničen suverenitet države, po uzoru na američki ili švicarski model, može rezultirati djelotvornom i trajnom zajednicom europskih država koja će otkloniti mogućnosti izbijanja ratnog sukoba.

Međutim, migrantska kriza, Brexit i izbor Trumpa za američkog predsjednika ponovno su doveli do reafirmacije uloge nacionalne države. Nedavno je i bivši britanski premijer Tony Blair istaknuo da je fundamentalna pogrješka koju je Europa učinila ta da je izbrisala pojam o nacionalnoj državi. Europa kao isključivo ekonomski imperij i talionica naroda i kultura sve više nailazi na otpor unutar Staroga kontinenta. Svaka akcija izazivala je reakciju, a u ovome slučaju budi samoobrambene reflekse europskih naroda koji sve više glasuju za desne i tzv. populističke stranke.

Gotovo svi analitičari slažu se da bi u sljedećem sazivu Europskog parlamenta ove stranke mogle osvojiti do sada najveći broj mandata. Zanimljivo je spomenuti da se ovih dana u povodu EU izbora, tekstom za online list Project Syndicate, oglasio i znameniti George Soros, mecena svih globalističkih platformi, i pozvao "usnulu proeuropsku većinu" da se probudi iz sna jer će u protivnom "EU završiti kao Sovjetski Savez."

Osobno, poučen jugoslavenskim iskustvom, smatram da će EU biti zajednica suverenih država i nacija ili je ne će biti. Izbori koji su pred nama predstavljaju možda i posljednji mogući vlak u tome smjeru.

ĐANA LUŠA

KLJUČNI POLITIČKI DOGAĐAJ

 

Nekoliko mjeseci prije izbora za Europski parlament Europska unija suočava se s nizom izazova, među kojima prednjače neizvjesna i iznimno kompleksna situacija oko Brexita, pitanja trgovinskih odnosa s partnerima, dogovaranje sedmogodišnjeg proračuna EU-a za financijsko razdoblje od 2021. do 2027. godine, zamrznuta problematika migracija, kao i koloplet odnosa EU-a, SAD-a, Rusije te Kine.

Istovremeno postavlja se niz otvorenih pitanja vezanih uz način mogućeg funkcioniranja EU-a s 27 članica, postizanje dugoročnih rješenja zajedničke migracijske i politike azila, kao i novog lica Unije, odnosno pitanje vodstva nakon silaska Angele Merkel s političke pozornice. Emmanuel Macron, koji je pobijedio na izborima u Francuskoj 2017. s najavom osnaživanja i revitalizacije EU-a, suočava se sa sve većim unutarnjopolitičkim problemima. Kulminacija je nastupila pobunom "žutih prsluka" te mnogi dovode u pitanje njegovo zauzimanje pozicije, koju je kao europski lider držala Merkel.

Nadolazeći izbori posebno su važni i zbog koncepta glavnog ili vodećeg kandidata (poznatog pod njemačkim nazivom spitzenkandidat), prema kojemu bi čelnici država članica trebali predložiti novog predsjednika Europske komisije kao kandidata one grupacije koja može okupiti većinu u Europskom parlamentu. Istovremeno se u lipnju očekuje i izbor visokog predstavnika za vanjsku i sigurnosnu politiku, a do 1. prosinca i novog čelnika Europskog vijeća, najvišeg političkog tijela Europske unije. Sve spomenuto ukazuje na važnost ovogodišnjih izbora za Europski parlament, za koji mnogi najavljuju da bi mogli promijeniti konstelaciju snaga u Europskoj uniji.

Do sada su umjerene stranke, Europska pučka stranka (EPP) na desnom centru i Stranka europskih socijalista (PES) na lijevom centru, osvajale natpolovičnu većinu u parlamentu. Trendovi reflektiraju snažan pritisak novih snaga, od krajnje ljevice do krajnje desnice, koji bi mogao rezultirati padom dvije mainstream stranačke grupacije (EPP i PES) ispod polovine mjesta u parlamentu, što bi značilo da bi im za formiranje većine bila potrebna još jedna ili dvije stranačke grupacije. U slučaju takve promjene ravnoteže moći u Europskom parlamentu dolazilo bi do učestalijih ad hoc koalicija (promjenjivih i manje predvidljivih), koje bi vodile smanjenoj zakonodavnoj učinkovitosti parlamenata, ali i donekle otvorenijem procesu odlučivanja. Nezahvalno je prognozirati brojčane omjere u budućem Europskom parlamentu, međutim, prema svim predviđanjima upitan je duopol kršćanskih i socijalnih demokrata te izgledno jačanje populističke radikalne desnice.

Izbori za Europski parlament predstavljaju ključni politički događaj u Europi 2019. godine u okruženju rastuće podrške za antiestablišmentske i euroskeptične stranke. Kao rezultat popularnog nezadovoljstva angažmanom mainstream stranaka oko ključnih pitanja za građane EU-a, primjerice migracija, plaća/mirovina i poreza, nastao je vakuum koji žele ispuniti različite političke grupacije. Na horizontu je osim rasta populizma i polarizacija na zagovaratelje jačanja europskog integracijskog procesa i one koji se zalažu za daljnje osnaživanje nacionalnih država. Postoji mogućnost da upravo protivnici EU-a dobiju dovoljan broj mjesta u parlamentu te pokušaju stvoriti snažnu anti-EU frakciju, koja bi mogla imati odlučujući utjecaj na izbor i sastav nove Europske komisije. Među njima prednjače Salvinijeva desno-radikalna Lega i francuski desni populisti okupljeni oko Nacionalnog fronta Marine Le Pen, kojima bi se mogli pridružiti Alternativa za Njemačku (AfD), Slobodarska stranka Austrije (FPÖ), Švedski demokrati i Nizozemska stranka slobode. Populisti i euroskeptici su sve utjecajniji u Skandinaviji, a Srednja Europa pretvorila se u rasadište populista i euroskeptika, predvođenih Orbanovim Fideszom i poljskom Strankom zakona i pravde (PiS). S pomoću medija stvara se populistička atmosfera, na čijemu valu bi mogla nastati i snažna grupacija u novom Europskom parlamentu ujedinjena oko zajedničkih interesa i tema poput migracija.

Izbori za Europski parlament više podsjećaju na nacionalne izbore u 28 država (ili 27) članica bez europskog predznaka, s obzirom na proces u kojemu se parlamentarci biraju s nacionalnih lista u skladu s izbornim zakonodavstvom svake članice. Odluke tko će dobiti mjesto na stranačkim listama uglavnom su motivirane unutarnjom politikom država članica, a rezultati izbora odraz su u većoj mjeri nacionalnih ograničenih interpretacija europskih politika.

Razlozi za pad izlaznosti birača od 62 posto na prvim izborima za Europski parlament do 42,6 posto na izborima 2014. godine mogu se pronaći u činjenici nedostatka istinske parlamentarne demokracije na razini EU-a, kao i neuvjerljivog narativa koalicije lijevog i desnog centra, koja nije adresirala ključna pitanja koja opterećuju građane. Nadalje, primjetan je nedostatak europskog stranačkog sistema koji bi kreirao transnacionalni dijalog o suvremenim izazovima Europske unije u kojemu građani mogu sudjelovati. U konačnici kao razlozi slabijeg odaziva, konstantu predstavljaju opća nezainteresiranost građana za politiku i birokratizirane institucije EU-a, a sami izbori percipiraju se kao oni drugog reda u odnosu prema nacionalnim izborima.

Kako bi se povećao interes birača za izbore, čelnici EU-a predlagali su uvođenje jednog transnacionalnog izbornog okruga koji bi pokrivao cijeli EU (nije dobio podršku), kao i model vodećeg kandidata tj. kandidata najuspješnije stranačke grupacije na izborima. Međutim, kao i 2014. godine, očekuje se kako proces nominiranja vodećeg kandidata neće generirati preveliki javni interes, s obzirom na to da bi naglašavanje programa tzv. europskih kandidata i jačanje transnacionalne europske dimenzije ometalo stranke u promoviranju nacionalnih političara. Postoji nekoliko načina približavanja europskih izbora građanima, poput ranijeg nominiranja vodećih kandidata, snažnije debate u državama članicama, aktivnijeg promoviranja profila kandidata za zastupnike u parlamentu, ali i održavanja više izbora istovremeno.

Unatoč postizanju dogovora s Turskom i smanjenom priljevu migranata, pitanje migracija nametnulo se kao dominantno u europskom predizbornom diskursu. Moćan narativ desnih populista upravo počiva na retorici straha od migranata, koju su uspješno plasirali za vrijeme izbornih debata u većini članica, kao i interpretacijom sporazuma iz Marakeša. U tom kontekstu posebno je važna činjenica da su na trima parlamentarnim izborima u Europi (onima u Austriji, Italiji i Mađarskoj) najviše glasova dobile stranke s vrlo jasnom antiimigracijskom politikom.

U kontekstu izbora za Europski parlament, važno je spomenuti kako su talijanski ministar unutarnjih poslova Matteo Salvini i mađarski premijer Viktor Orban sklopili "Anti-imigracijsku koaliciju", u koju nastoje privući i druge stranke iz europskog konzervativnog bloka. Orban je kao glavnog protivnika identificirao francuskog predsjednika Macrona, kojeg je nazvao liderom proimigracijskih politika u Europi. Ako populisti postanu druga najjača grupacija na euroizborima, upravo bi migracije mogle biti jednistvena agenda njihovog okupljanja i utjecati snažno na politiku EU-a u predstojećim godinama. Jačanje populističkih stranaka temelji se djelomično i na medijskom diskursu kojim se plasiraju antiimigracijski osjećaji, strah i nesigurnost.

Aktualnost migracijskog pitanja praćenog rastom populizma trebala bi dovesti do snažnije suradnje desnog i lijevog centra, kao i njihova boljeg ekipiranja prije izbora. U tom smislu pučani/demokršćani i socijaldemokrati/socijalisti trebaju diseminirati benefite i moguće negativne strane migracija te aktivnije raditi na kreiranju dugoročne zajedničke politike migracija i azila, što pruža mogućnost stišavanja populističke retorike o migracijama.