Kako smo nekad živjeli bez interneta i mobitela, Googlea, blogova i društvenih mreža generaciji novog doba, odrasloj na blagodatima tehničkog i tehnološkog napretka posljednjih dvadesetak godina, gotovo da je nemoguće objasniti.

Kako god bilo, svi danas živimo u digitalnom i digitaliziranom dobu, s alatima bez kojih je nemoguće opstati, raditi, biti svoj na svome ili pak globalno biti svačiji na planetu zvanom Zemlja, a moža već sutra i šire, u svemirskim bespućima dokle naš "signal društvenosti" može doprijeti. No valja biti oprezan jer u globalnom umreženju našeg planeta i gotovo svih njegovih stanovnika naravno da nije sve med i mlijeko, lijepo i krasno, humano i dobrohotno, puno je i problema, loših vibracija i negativizma, svega onoga lošega što karakterizira i ovu našu hi-tech civilizaciju, krcatu netolerancije, zavisti, manipulacije, prijetnji i pogubnosti poput ratova, terorizma, prirodnih katastrofa, globalnih izazova i lokalnih trzavica.

Ako se pitate - čemu takav uvod, odgovor je jednostavan: u moru negativne stvarnosti pozitivizam nije mrtav, naprotiv svoj sili mržnje i zavisti unatoč, u okruženju realnosti i nerealnosti, stvarnog življenja i iluzija kakve pruža digitalno doba, humanosti i ljubavi ipak na manjka. I da skratimo, surfajući po Googleu, u oceanu svega i svačega, uočili smo i službenu stranicu Pink Pen, koja nas je zainteresirala zbog svog svoje forme i sadržaja, odnosno ponajviše zbog tema koje prezentira. Zato smo potražili tko stoji iza Pink Pena, a kad smo otkrili da se radi Ivani Grabar (40), rođenoj Vinkovčanki, koja živi i radi u Opatiji, dakle osobi slavonskih korijena (sa 21 godinu udaje se za Opatijca, a s 22 godine postaje majka), lako se bilo odlučiti predstaviti njezinu priču na stranicama Magazina.

- Autorica sam dviju knjiga ("Pink Pen" i "Život može biti lijep") i kolumnistica, vlasnica agencije za promidžbu, urednica i voditeljica radijske emisije. Pišem o vezama i odnosima, ljubavi, životu… Počela sam sve zapisivati 2010., nakon gadnog razvoda braka. Pisala sam za sebe jer mi je tako bilo lakše. Zapisivala sam godinama i te sam tekstove čuvala u svom laptopu. Nisam razmišljala o objavama. Možda o knjizi, ali tek kada budem dovoljno stara i u mirovini. Toliko je to moje pisanje bilo brutalno iskreno - pojašnjava Ivana Grabar te nastavlja svoju priču:

- Međutim, život je za mene imao drukčiji plan. Nakon bolesti 2013., odlučila sam te svoje tekstove pustiti van. Okidač za to bila je bolnica. Puno bolesnih žena. Puno zatomljenih emocija. Puno toga što nosimo u sebi. Poslije svog razvoda i ja sam sve to nosila duboko u sebi. Negdje je moralo eksplodirati. Obično eksplodira na zdravlju. Dugo sam razmišljala o tome kako i gdje krenuti s objavama. Odlučila sam se za jedan lifestyle portal. Nakon objavljenog prvog teksta - sve ostalo je povijest. Išlo je jedno za drugim, počela sam dijeliti tekstove na svom privatnom profilu, no ubrzo sam otvorila stranicu, a onda i svoj portal. Svoju FB stranicu Pink Pen Ivana Grabar otvorila sam u prosincu 2014., dakle dva mjeseca nakon što sam počela objavljivati svoje tekstove u obliku kolumni. Iskreno, tada nisam bila previše upućena u virtualni svijet, tako su mi savjetovali znalci… No, stvar je postajala ozbiljnija iz tjedna u tjedan. U moj virtualni svijet, koji je tada imao 200-tinjak facebook-prijatelja, odjedanput je brojka dostizala tisuće. A privatni profil se za ozbiljno bavljenje bilo kakvim "javnim" poslom ne koristi zbog više razloga. Dvoumila sam se, no ipak sam poslušala savjet i otvorila svoju službenu stranicu Pink Pen Ivana Grabar: https://www.facebook.com/pinkpenivanagrabar.

- Bez obzira na sve dobronamjerne savjete kako privući što veći broj followera plaćanjem oglasa za stranicu, znala sam što želim. I od toga nisam odustala svih ovih pet godina od kako se javno bavim ovim poslom. Dakle, htjela sam iskrene i prave čitatelje, ljude koji me razumiju, koji vole čitati moje tekstove i objave… I koji su tu zbog svega toga, a ponajviše zbog samih sebe. I u tome sam uspjela! Od te 2014. do danas imam više od 10.500 čitatelja na svojoj službenoj stranici, a na privatnom profilu imam nešto više od 4000 prijatelja i više od 3100 pratitelja. Na zahtjevima za prijateljstvo imam cca 900 zainteresiranih. Svih molim da se priključe mojoj službenoj stranici jer će i moj privatni profil uskoro biti zatvoren za primanje novih zahtjeva. Tako da dođe na isto, a objavljujem gotovo identično na stranici i na privatnom profilu.

- Svaki moj čitatelj došao je sam i prati me jer to doista želi. Dakle, svi oko mene su "nizani" postupno, polako i prirodno… Svaki čitatelj, duša po duša... Iz dana u dan... Iz tjedna u tjedan. Od teksta do teksta, od citata do citata ili nekog nastupa na televiziji, radiju ili u novinama gdje bi me ljudi vidjeli i osjetili ili se prepoznali u onome o čemu govorim, pa bi me poželjeli čitati i pratiti nadalje. Zrno po zrno, rekla bih, svatko mi je jednako važan, jer iza svakog lajka, komentara, stoji stvarna osoba sa svojim životom, brigama i problemima kao i snovima. Realno, u pet godina rada nije to neka golema brojka čitatelja, gledano statistički (a statistiku baš ne volim). No, "veliku brojku" nisam niti htjela. Neka ide tako kako ide. Polako i postupno. Tako je i najprirodnije.

- Meni je od starta bilo važno da su pravi ljudi oko mene - i to sam dobila! Čitatelja imam iz svih dijelova svijeta, na svim kontinentima. Uistinu nemam ni jedno loše iskustvo do sada niti me je tko verbalno napao, uvrijedio ili rekao ružnu riječ. Doista ne! Ima raznih komentara i rasprava na račun tekstova - u tome i jest poanta da diskutiramo na teme. Ali sve fino, ljudski i normalno. Oko sebe imam pravu ekipu i jako sam ponosna na to. A oni to znaju jer im to redovito ističem! Moji čitatelji i ja smo jedno. I to je to! Hejterima u ovolikoj količini ljubavi mjesta nema.

- Ljudi diskutiraju i svatko ima pravo na svoje mišljenje. Govorim o svom portalu, kao i o svojim platformama na društvenim mrežama. Ne brišem komentare, to mi je glupo. Svatko stoji iza svojih riječi, kao što istim tim komentarima puno toga kaže i o sebi. A o gnjušanju na zle i otrovne komentare, mislila sam na komentare ostalih portala, onih velikih. Bože me sačuvaj čega tamo sve ima u komentarima! Izbjegavam ih čitati jer me totalno iznerviraju, a to baš nije lako. Mene zanima tko su ti ljudi koji se bave komentiranjem i prosipanjem zla i na dobre vijesti, pozitivne, lijepe... Ja mislim da su to zapravo baš nesretni ljudi. Nezadovoljni sobom i svojim životom. Jedno je kada netko iskaže svoje mišljenje u komentaru, a drugo kada krene vrijeđati ostale.

- Prije nekih mjesec i pol imala sam radijsku emisiju upravo o ovoj temi - govoru mržnje na društvenim mrežama. U studiju sam imala stručnjakinju za odnose s javnošću koja je istaknula porast govora mržnje, nasilja i svega ne previše lijepoga na društvenim mrežama. Ali jedna mi je njezina informacija posebno ostala u sjećanju: ‘Ljudi nemaju pojma kako sve što se objavi na društvenim mrežama ostavlja neizbrisivi trag koji toliko puno govori o njima. Čak neke tvrtke provjeravaju profile ljudi i njihove aktivnosti na društvenim mrežama prije nego što ih zaposle!‘ E, pa sada vi dobro razmislite kako ćete se ponašati na svim platformama društvenih mreža!

- Jedno kratko vrijeme imala sam na stranici čitatelja koji je redovito komentirao sve moje objave, ali je komentirao i komentare ostalih ljudi. Nisam ga dirala, no držala sam ga na oku. Za kratko vrijeme su ga počeli ignorirati, pa je postao malo agresivniji i počeo provocirati sve koji su bilo što komentirali. Svima je kontrirao što god da su napisali. Točno sam vidjela kako želi započeti svađu. Upozorila sam ga u nekoliko navrata, no nije prestajao. Više je bio naporan nego neugodan. No s vremenom je to sve vodilo k tome da je na rubu dobrog ukusa, ostali su se žalili na njega, pa sam ga udaljila sa stranice. Nije bio dobar i nije mu mjesto u dobrom društvu. Žao mi je. To je moja stranica i ja postavljam pravila na njoj. Ako bilo tko ima što reći, neka se obrati meni porukom u inbox ili na e-mail. Ne dopuštam nikomu da provocira ili ne daj Bože vrijeđa ostale čitatelje.

- Uz pisanje, dvije knjige, portal i sve ostalo što radim, imam i svoj projekt Pink parlaonica, u kojoj otvoreno pričamo o onome o čemu se inače šuška. Pink parlaonica je moja autorska radijska emisija u kojoj iz tjedna u tjedan imam goste o brojnim temama iz života, struke (psiholozi, terapeuti, duhovnjaci, astrolozi, ljudi iz odnosa s javnošću, liječnici…) A teme su woow! Također, Pink parlaonica LIVE je isto to, samo uživo. Održana je u Rijeci, u studenom, u hotelu Bonavia. U ožujku smo u Čakovcu. Zašto to sad spominjem? Zato što sam u jednoj svojoj emisiji otvorila ovu temu s osobom koja je diplomirala odnose s javnošću i društvene mreže, PR. U svezi s tim reći ću samo ovo: uz toliku modernu tehnologiju nikada manje nismo komunicirali! Nedostaje onog uživo! Izvan okvira kutija kompjutora i laptopa, mobitela, interneta, društvenih mreža... Život nam se sveo na online! Mnogi ga prikazuju savršenim, a savršeni životi ne postoje. Odašiljemo djeci krivu sliku. Malo se sve skupa otelo kontroli. Zato moje Parlaonice. To mi je plan za ovu godinu - što više druženja uživo.

- Društvene mreže počele su radi spajanja s prijateljima, zar ne? Radi brze i jeftine komunikacije. Ja sam svoj profil otvorila zbog školske frendice koja živi u Australiji, u Melbourneu. Svakodnevno smo bile u komunikaciji i to mi je bilo super. Mnogi su to napravili zbog istih razloga. No, prije je sve bilo nekako iskrenije, čišće. Sada je, kako sam rekla u jednoj od svojih kolumni, toliko toga, toliko svega, a toliko ničega! Ljepota društvenih mreža nekako mi je izgubila smisao i ne znam što će se dogoditi za dogledno vrijeme. Puno toga je plaćeno, filtrirano. Svakakvih informacija ima. Promovira se sve i svašta. Nadam se da ima netko pametniji od mene pa da društvene mreže vrati u format kakve su bile prije 4-5 godina.

- Hoće li društvene mreže preživjeti, to ovisi o njima, o nama sigurno ne! A da se nešto događa - događa se, i to vidimo svi koji imamo FB stranice. Svako malo nešto rade, pa cijeli sistem ‘šteka‘. Često se dogodi da objavim nešto s portala, a FB ne povuče link. Čudne stvari, totalno! Sjećam se prije nekoliko mjeseci tako je ‘štekalo‘ cijeli dan. Brzo sam shvatila da nešto rade i odustala sam trošiti živce na njih. No ubrzo sam vidjela paniku kod svojih kolega koji također imaju stranice i kojima se to događalo kao i meni tog dana. Pisali su i pitali sa svojih profila: "Alo, ljudi, da li me vidite!?" Pred kraj tog istog dana svi naši pokušaji od ujutro i toga dana izišli su na naše zidove od stranica jedna za drugom. U šutu! U jednom valu. Smijeh živi na što je to sličilo!

- Primijetila sam da je manji posjet FB stranicama. Na to mi se i kolege žale. Ponekada imam feeling kao da objavljujem sama za sebe i da me nitko ne vidi i ne čita. Kao da nikoga živog nema na FB-u. A onda odjednom kao da se svi probude. Nije mi jasno što se događa? Kao da netko otvara ili zatvara vrata informacijama (objavama) - takav imam osjećaj. Nešto su gadno mijenjali. Ne volim plaćati oglase kako bi se vidjeli moji tekstovi. Ne plaćam oglase za stranicu. Platim nekoliko dolara za oglas kad je knjiga na popustu ili kada imam nekakvu posebnu ponudu. I to je sve od mog plaćanja. Dnevni doseg posljednjih mjeseci mi je od 16.000 do 32.000 ljudi. A do prije godinu i pol bio je više od 70.000 doseg. Ne kužim u čemu je kvaka? Sve više ljudi napušta FB i okreće se drugim platformama. I ja sam polako počela graditi svoje druge kanale paralelno i ne oslanjam se više toliko na FB. Nema smisla.

- Što se pokušaja tiče da se zakonski kažnjava objava neprimjerenog sadržaja na društvenim mrežama, o tome sam također pisala, pa ću citirati: "… bilo bi sasvim u redu da se svaka osoba prilikom otvaranja profila/stranice referira upravi iste te platforme i ostavi podatke: ime i prezime, OIB te presliku osobne iskaznice. Smatram kako bi ovo bilo čist dovoljno za početak, pa da vidiš kako bi se preko noći smanjio govor mržnje u komentarima ispod članaka, tekstova, postova" (ulomak iz kolumne "Govor mržnje na društvenim mrežama", nap. D.J.).

- Odgovornosti je inače sve manje. Svatko bi trebao biti odgovoran kako za sebe i svoj život, tako i za svoje komentare i objave na društvenim mrežama. Sloboda govora je jedno, a kultura i lijepo ponašanje odraz su odgoja i kulture pojedinca. Kada se počnu kažnjavati novčanim kaznama i zatvorom oni koji siju mržnju i gnjev po društvenim mrežama, mislim kako će toga biti puno manje.