Magazin
KONZULOV IZBOR

Bilo jednom u Italiji: Obitelj iz vrta dobra i zla
Objavljeno 16. veljače, 2019.
GIORGIO BASSANI: NOVI HRVATSKI PRIJEVOD ROMANA “VRT FINZI-CONTINIJEVIH”

Prema svemu sudeći, u našim životima postoje neke knjige i neki filmovi koje smo čitali, odnosno gledali, u krivo vrijeme, prerano. Jedna od tih prerano pročitanih knjiga u životu je i roman talijanskog književnika Giorgia Bassanija "Vrt Finzi-Continijevih". Naime, taj roman na hrvatski jezik preveden je davne 1964. godine, i to pod naslovom "Stari obiteljski vrt". Treba imati na umu da je to samo dvije godine poslije objave ovoga romana na talijanskom jeziku. I dalje je nejasno zašto su se hrvatski izdavač, Mladost, biblioteka Sirius i prevoditelj odlučili za taj naslov.

Samo koju godinu poslije (1970.) slavni Vittorio de Sica snimit će film prema tome romanu, kojim će još jednom potvrditi reputaciju jednoga od najboljih svjetskih redatelja. Naime, tim je filmom ovaj talijanski majstor svima dokazao da poslije njegovih neorealističkih filmova kao što su "Čistači cipela", "Kradljivci bicikla", "Čudo u Milanu", "Jučer, danas, sutra", "Brak na talijanski način"…, bez ikakvih problema može snimiti i nešto drukčije od ovih spomenutih, filmove kojima u središtu zanimanja nije samo život talijanske radničke klase, ne baš obećavajuća društveno-politička situacija u Italiji nakon Drugog svjetskog rata, već da njemu ne predstavlja nikakav problem, ni tehnički, ni ideološki, da se uživi i analizira dekadentni svijet talijansko-židovske aristokracije. Film "Vrt Finzi-Continijevih" to na najbolji mogući način i potvrđuje, a to njegovo umijeće prepoznali su i drugi, pa uopće ne iznenađuje što je upravo taj film dobio najveća moguća filmska priznanja, od Zlatnog medvjeda pa do Oskara za najbolji strani film. No mora se reći da mu je posao uvelike bio olakšan sjajnim literarnim predloškom, istoimenim romanom G. Bassanija.

FILMSKA VERZIJA
Spomenuti film početkom 70-ih godina prošloga stoljeća gledali smo u osječkom kinu Crvena zvijezda. I to najvjerojatnije zbog reputacije redatelja, a manje zbog samog literarnog predloška, o kojemu u to vrijeme najvjerojatnije nismo znali baš ništa. Ali poslije gledanja filma mnogi su odlučili da bi bilo nužno pročitati i roman prema kojemu je taj uistinu sjajan film snimljen. Doduše, moram biti iskren i reći da u to vrijeme nisam uspio uhvatiti sve one suptilno nijansirane poruke ni filma, ali još manje romana. Očito da naši gimnazijski dani nisu bili pravo vrijeme ni za gledanje, a još manje čitanje složenijih literarnih tekstova. U to vrijeme bilo kakva priča o židovskoj zajednici u Ferrari, o suptilnim obiteljskim odnosima, o društveno-političkom ambijentu u Italiji tridesetih godina prošloga stoljeća, koji je obilježen isprva stidljivim, a nešto kasnije i agresivnijim nastupom fašističkih strategija, o krajnje nihilističkom odnosu intelektualne zajednice prema tim opasnim pojavama, kao i svjesnom odustajanju društvenih elita od bilo kakvog ozbiljnijeg političkog angažmana, jer te elite nisu bile u stanju ponuditi nikakvu suvisliju viziju budućnosti, mnogima od nas nije značilo nešto previše. Sve te priče djelovale su previše artificijelno, nekako nestvarno, predstave o životu u nekakvom izoliranom vrtu bile su nam isuviše maglovite, gotovo dekadentne…

SVE BILE SU RIJEČI...
Stoga je u neku ruku posvema razumljivo što je mene i mnoge druge ona temeljna tema romana/filma, ta pomalo dekadenta priča o ljubavi i smrti, ostavljala krajnje ravnodušnim. Jednostavno, u tim našim godinama nismo mogli pojmiti svu onu dubinu problema koja se nužno javlja u onim formativnim procesima mladih ljudi, koji sami pokušavaju doći do adekvatnih odgovora na ključna životna pitanja. Dileme junaka ovoga romana još uvijek nisu bile i moje (naše) dileme, o diplomskim ispitima gimnazijalci još ne razmišljaju, a muško-ženski odnosi još uvijek su na razini elementarnog prepoznavanja, i gimnazijalci su svjesni da postoji nešto kao "ljubav", ali ta im je ontološko-emocionalna kategorija i dalje nepoznat teritorij, pa o njoj još uvijek ne posjeduju neku jasniju predodžbu. Nije da se i u tim godinama nije razmišljalo i o tome što bi bilo korisno studirati, ali sva ta razmišljanja nemaju neku veću težinu. Te naše teme i dileme, u tim gimnazijskim vremenima, nisu predstavljale ono što je K. Jaspers u svojim tekstovima definirao kao "granične situacije". Mi smo se tada još uvijek samo igrali života.

Nažalost, u ondašnjoj hrvatskoj književnosti/kinematografiji nismo se susretali sa svijetom aristokracije, u našoj prije i poslijeratnoj literaturi nitko ne igra tenis, a "židovske teme" bile su terra incognta za većinu naših pisaca, pa ako stvari sagledamo unutar jednog takvog konteksta, onda nikome i ne bi trebalo biti previše čudno što nam je taj svijet židovske (i ine) aristokracije, njihovi običaji, djelovalo pomalo (na)strano. Posebice se ta nastranost mogla primijetiti u filmskoj interpretaciji te priče. Navodno da ni G. Bassani, iako je sudjelovao u pisanju scenarija, nije bio potpuno zadovoljan čitanjem slavnoga redatelja, koji se upravo ovim filmom vratio na svjetsku filmsku scenu. Naime, pisac je redatelju zamjerio što je odnos između Micol Finci-Contini (u filmu je glumi fascinantna Dominique Sanda) i obiteljskog prijatelja Brune Malnatea (u filmskoj interpretaciji Fabija Testija) sveo na eksplicitni seksualni odnos. Naime, tako što baš i ne proizlazi iz romana: "Što je, dakle, onda bilo između njih dvoje? Ništa? Tko zna?"

I, za kraj, treba pohvaliti izdavača, Mozaik knjigu, koji se, nakon više od pedeset godina, odlučio hrvatskoj čitateljskoj publici ponuditi jedan od najznačajnijih romana talijanske književnosti u novom i pitkom prijevodu Divine Marion. Inače, na srpski jezik ovaj roman preveden je tek 1973. godine, u izdanju BIGZ-a!

Piše: Zlatko KRAMARIĆ
Platonska ljubav
Micol gotovo kao da predosjeća skorašnji kraj, svoj i svih svojih, pa Malnateu neprestano ponavlja kako je nije nimalo briga za njegovu demokratsku i društvenu budućnost, da se užasava budućnosti kao takve, uvelike joj pretpostavljajući “le viegre, le vivace et le bel aujourd’ hui”, a još više prošlost, “dragu, slatku, pobožnu prošlost.” “Pa, ako su sve to, kao što znam, bile samo riječi, obične riječi, varljive i očajničke, čije bi izricanje bio mogao spriječiti samo jedan pravi poljubac (na taj ‘jedan pravi poljubac’ moguće je svesti cjelokupni odnos pripovjedača ovoga romana, Giorgia i Micol, objekta njegove iskrene i čiste seksualne žudnje/čežnje, koja do kraja ostaje samo puka čežnja/želja, nikada realizirana, čista platonska ljubav začinjena pokojim ukradenim poljupcem, nap. Z. K.), neka upravo te riječi, a ne neke druge, budu pečatom za ovo malo čega se srce smije prisjetiti” (str. 259-260).