Hrvatska nogometna reprezentacija nalazi se pred novim početkom. Nakon sjajnog ruskog ljeta i osvajanja drugog mjesta na Svjetskom prvenstvu, Vatrene čeka novi kvalifikacijski ciklus u kojemu trebaju izboriti plasman na Euro 2020. godine.

Start kvalifikacija uslijedit će za nešto više od mjesec dana, kada će u Maksimiru gostovati Azerbajdžan, čiji je novi izbornik naš čovjek Nikola Jurčević. U skupini s Azerima, Walesom, Mađarima i Slovacima, naša je selekcija papirnato izraziti favorit, ali neće to biti obična šetnja kroz izlučni ciklus.

Osim toga, naš izbornik Zlatko Dalić, osim plasmana na završni turnir, imat će zadatak pronaći ljude koji će zamijeniti neke naše vedete, čija je karijera ušla u završnu fazu, poput Luke Modrića i Ivana Rakitića. Njih dvojica iznijet će ove kvalifikacije, vrlo vjerojatno i Euro, ali potrebno je razmišljati dugoročno jer neki od igrača koji su bili programirani kao njihovi nasljednici, poput Matea Kovačića, ozbiljno stagniraju i ničim ne pokazuju kako su sposobni jednog dana preuzeti dirigentsku palicu u reprezentaciji.

Luka Modrić je na tom planu standarde podignuo u nebo, pa će njegovim nasljednicima biti iznimno teško nositi se s tim bremenom, a i svi skupa moramo biti objektivni te se pomiriti s činjenicom kako bilo koji naš nogometni princ neće moći kvalitetom parirati trenutačnom kralju. No u ovom trenutku to i nije najveća Dalićeva briga jer Luka je zdrav i nakon što je došao k sebi od ruske avanture i svega što je nakon nje uslijedilo (pokupio je sve moguće pojedinčane nagrade nap.a.) opet igra na najvišoj razini. Daleko veća Dalićeva briga je obrana koja je desetkovana ozljedama, a situacija se neće bitno promijeniti ni do početka kvalifikacija. U odnosu prema Rusiji, jedini defenzivac koji je sada zdrav je - Domagoj Vida. Ne treba naglašavati koliko je osjetljivo to pitanje jer zadnji red je dio momčadi prema kojemu izbornici ili treneri najmanje vole "prćkati". No Dalić neće imati izbora, morat će kvalifikacije otvoriti s gotovo cijelim novim zadnjim redom. Najveći problem bit će pronaći zamjenu za Šimu Vrsaljka koji je prošlog tjedna operirao ozljedu koljena koju vuče jako dugo, još od prije Rusije. Njega čeka dugi oporavak i u najboljem slučaju bit će spreman za jesenski turnus kvalifikacijskih utakmica. Čovjeka koji bi ga mogao zamijetiti Dalić jesenas kroz Ligu nacija nije iskristalizirao. Samo se nadamo kako izbornik neće pribjeći nikakvim "kemijanjima" nego će na tu poziciju instalirati čovjeka kojemu je ona prirodna. Rješenje bi trebalo naći u konkurenciji Karla Bartoleca, Frana Karačića, Josipa Juranovića i Osijekovog aduta Alena Grgića. Ništa bolja nije situacija ni na drugoj, lijevoj strani. Ivan Strinić se tek vraća nakon pauze uvjetovane srčanom aritmijom, a Josip Pivarić se, pak, podvrnuo operaciji križnih ligamenata, pa ga čeka bar pola godine stanke. Bit će to prilika za Bornu Barišića, koji je napokon opet zdrav i redovito igra za svoje Rangerse. Ostale su opcije Marin Leovac iz Dinama i Borna Sosa, koji u Stuttgartu baš i nije standardan. Što se centralnih braniča tiče, već smo rekli Vida je uredu, a problem je s Dejanom Lovrenom, koji se od Rusije stalno muči s ozljedama i ove sezone nije skupio ni deset nastupa za Liverpool. Osim toga, on mora odraditi i kaznu od jedne utakmice zbog neprimjerenog ponašanja nakon susreta protiv Španjolske u Ligi nacija. Dakle, čak i ako ozdravi neće biti na raspolaganju za Azerbajdžan. Igrači koji bi ga mogli zamijeniti ili su ozlijeđeni (Benković) ili se muče s minutažom (Mitrović, Ćaleta-Car). Zapravo, najbolje kotira Marin Pongračić koji je nezamjenjiv stoper Red Bulla iz Salzburga. Srećom, na ostalim pozicijama, bar u ovom trenutku, Dalić nema nikakvih briga. Veznjaci su svi zdravi i u dobroj formi, a isto se odnosi i na napadače.

Zapravo, Hrvatskoj je sjajno došla Liga nacija koja se igrala tijekom prošle jeseni. Naime, kroz nju smo mogli u miru srediti dojmove sa SP-a u Rusiji, koje je izazvalo golemo emocionalno i tjelesno pražnjenje, pa ćemo početak kvalifikacija dočekati u optimalnom stanju. Koliko neugodan može biti start novog kvalifikacijskog ciklusa odmah nakon velikog uspjeha na Mundialu saznali smo iz iskustava naše prve "zlatne generacije", koja je u Francuskoj 1998. godine na World cupu osvojila treće mjesto, a onda posrnula u kvalifikacijama za Euro 2000. godine. Njima je tada start kvalifikacija došao prebrzo jer su tada počinjale već u rujnu, manje od dva mjeseca nakon završetka SP-a. Krenuo je Miroslav Ćiro Blažević sa svojim "šinovima" u te kvalifikacije još mamuran od planteranog uspjeha i odmah na njihovu startu bolno tresnuo o zemlju jer nas je u Dublinu svladala Republika Irska. Taj poraz nismo uspjeli nadoknaditi do kraja kvalifikacija i u, istina, dramatičnim okolnostima nakon remija s Jugoslavijom (2:2) u posljednjoj utakmici tih kvalifikacija na Maksimiru ostali bez plasmana na Euro u Nizozemskoj i Belgiji. Srećom, uvođenje Lige nacija ovoj je generaciji igrača omogućilo vrijeme za nužnu rekuperaciju i sređivanje dojmova iz Rusije. Istina, ispali smo iz elitne skupine tog natjecanja, ali smo u njegovu drugom dijelu naši reprezentativci pokazali kako još ima dinamita u njihovim nogama. Nakon groznog starta, vratili smo se i samo nas je 15-ak minuta utakmice na Wembleyu protiv Engleske dijelilo od plasmana na završni turnir. No kako je to bila utakmica iz koje smo mogli izići samo kao "pukovnici ili pokojnici", na kraju se dogodilo ovo drugo, ali nitko neće pustiti suzu zbog toga. "Real deal" počinje krajem ožujka kada će naša reprezentacija krenuti u lov za plasmanom na 11. završni turnir velikih natjecanja od hrvatskog osamostaljenja. Zapravo, propustili smo samo dva. Već spomenuti Euro 2000. i SP 2010. u Južnoj Africi. I taj drugi kvalifikacijski neuspjeh došao je nakon posebnih događaja na Euru 2008. godine i šokantnog ispadanja u četvrtfinalu od Turaka u utakmici u kojoj smo već imali polufinale u džepu. Ovaj put se takav scenarij ne bi smio ponoviti.