Kad god bi Đuro Šalić, s pomoću štaka, kojeima se kao invalid koristio zbog oštećenih kukova, ušetao nešto prije podneva u kafić Supera na razgovor s prijateljima iz neslužbenog društva osječkih umirovljenika „Super-Marjan“, konobarice su znale da treba poslužiti kavicu i(li) „jedan gorki“. Isto tako, taj predsjednik i najstariji član (84) klape, pak, sam je sebi odredio obvezu donošenja knjižice s tekstovima pjesama na prigodne rođendanske susrete u Marjanu. Posljednjih tjedana, nažalost, sve češći Đurini izostanci iz društva penzića naslućivali su njegov odlazak u neka druga, vječna prostranstva, ali nas je, ipak, prekjučerašnja vijest o njegovoj smrti zatekla i rastužila. Jer, sjećanje na njegov neuništiv optimistični duh, s podsjećanjem na detalje iz radnog i gimnastičkog vijeka, obogaćene maštovitim prepričavanjem brojnih ribičkih dogodovština, ostavit će među svima koji su ga poznavali golemu prazninu. Rođen je 19. rujna 1934. u Semeljcima, sudbina ga je dovela Šalića u Osijek, gdje se školovao za strojobravara, potom zaposlio u OLT-u, da bi kraće vrijeme proveo u TSH-u Darda, a mirovinu je dočekao kao dugogodišnji omiljeni, cijenjen i stručan djelatnik Kontrole mjera i dragocjenih kovina. U dva navrata se ženio, a iza njega ostaju kći Dubravka i sin Dario, koji su mu podarili po unuka i unučicu, koji su obožavali svog didu. Od malih nogu, tek što je zakoračio u osječku svakodnevicu, „Šale“ je postao dijelom brojne gimnastičke obitelji, u nekadašnjem Domu Partizana, a prošle godine obnovljenom Sokol centru. Promaknuo se u vrsnog gimnastičara postavši dio juniorske vrste DTO Partizan Osijek koja je, početkom srpnja 1953. u Skopju, osvojila naslov prvaka Jugoslavije u vježbanju po spravama. Branimir Višak, Stanislav Marijanović, Ivan Koledić, Zlatko Zorić, Refik Dželihodžić, Mile Divjanović i Đuro Šalić u to su vrijeme predstavljali najdarovitiji gimnastički sastav bivše države. Nakon aktivna bavljenja gimnastikom, Šalić je ostao u matičnoj sredini prenoseći, kao trener, bogato znanje i iskustvo stečeno pod nadzorom nekad vrsnih osječkih prednjaka Stjepana Srđaka i Milana Rusića. Tom bazičnom sportu Đuro je ostao vjeran doslovce do posljednjih godina života, zanimao se za obnovu i dogradnju dvorane u kojoj je proveo velik dio mladosti, a na Svjetski kup u Gradskom vrtu odlazio s neskrivenim zanosom i ponosom. Posljednji oproštaj od tog po mnogo čemu jedinstvenog čovjeka bit će danas (petak) u 13.30 sati na Gornjogradskom groblju.
D. Kerže