Naša, ma što naša, cjelokupna svjetska politička (nad)realnost prečesto izgleda kao da ju je režirao "ludi" Grk Yorgos Lanthimos. Možda sam ja zločesta, no dramedija prepuna apsurda i bizarnosti doista odgovara definiciji bar nekih današnjih politički elita. Kako god, ovdje se bavimo filmom, i to izvrsnim, koji je u naša kina stigao nakićen s čak deset (zasluženih) nominacija za Oscara. Da se mene pita, Miljenica bi pokupila mnoge od deset mogućih zlaćanih štitonoša, a onaj za najbolji film i režiju obvezno. Imam ja još miljenica i miljenika iz tog filma, ponajprije izvrsne Oliviju Colman i Rachel Weisz, no oskarovske mi "berbe" znaju ići na živce, ma znate ono kad jedan film dobije "sve" pa ubije show (ha, ha).

Film je samo naizgled kostimirana komedija, no zapravo je kostimirana dramedija (crna komedija, satira) kontekstualizirana na početak 18. stoljeća, na dvor kraljice Ane Stuart, u vrijeme rata s Francuskom, koji je temom prijepora u parlamentu zbog povećanja poreza. Lanthimos je povukao nekoliko fantastičnih poteza: ženama je namijenio klišeizirane rodne uloge muškaraca (jače su, nose hlače, pucaju, proste su, seksualno neizbirljive...), a su muškarci kardašijanski frivolni, napudrani, nakićeni, s golemim perikama, raskošnom odjećom, skloni traču i spletkama... Kraljica je Ana izjedena bolestima, pretilošću, bulimijom, gubitkom djece i muža, nedostatkom ljubavi i samopoštovanja, a istodobno je osvetoljubiva i svadljiva. Njezina je dvorska dama, lady Sara Churchill, vojvotkinja od Marlborougha, vješta manipulatorica koja zapravo upravlja zemljom. No kada se pojavi njezina osiromašena nećakinja i postane kraljičina miljenica, stvari se mijenjaju... Aktere i prostor Lanthimos i njegov snimatelj čine dodatno grotesknim širokim kutom snimanja (ribljim okom), kako je to, primjerice, jednako uspješno u istu svrhu rabio Brešan u Kako je počeo rat na mom otoku.

Miljenica je, među ostalim, dobro napisan i dobro režiran film, s tri glumačka bisera.