Pišući nedavno o isusovcima, naišli smo na podatak kako se u rujnu prošle godine navršilo 85 godina od kada su se pripadnici toga reda vratili u Osijek i nastanili na svojoj današnjoj adresi u Stepinčevoj ulici 27. Samozatajni isusovci ovu okruglu brojku nisu posebno obilježavali. Sličan se samozaborav kada je riječ o obljetnicama potkrao lani i osječkim franjevcima. Oni su se, istina, svoje obljetnice sjetili, izdan je i prigodan letak, ali medijski je odjek izostao. Nepravdu je nedavno ispravio katolički list OKNO, a ovom prigodom svoj dug jednoj zanimljivoj selidbi odaje i naš list.

Povijest ovih dvaju redova u Osijeku je poprilično isprepletena. Zajedno s oslobodiocima našeg grada od Turaka 1687. godine dolaze tri isusovca i jedan franjevac. Njegovo je ime Simon iz Bača. Isusovci bivšu Kasin-pašinu džamiju dopuštenjem vojnih vlasti pretvaraju u svoju crkvu, a poslije na njezinim ruševinama grade crkvu sv. Mihaela slijedeći arhitektonski uzor Jesuitenkirche iz Beča. Odmah uz crkvu, u današnjoj zgradi Centra tehničke kulture, nalazio se Isusovački samostan, a trg ispred nazivao se Jezuitski. Osječki franjevci nailaze na nepovjerenje moćnih isusovaca koji ih pokušavaju u više navrata izbaciti iz grada. Njihov se konflikt ublažava dolaskom u Osijek isusovca o. Gaspara Franza. Simon iz Bača ipak uspijeva podići drvenu kapelu nedaleko od Sulejman-hanove džamije sagrađene na temeljima ranije katoličke crkve koju su Turci srušili. Zahvaljujući Božjoj providnosti, kako bi rekli crkveni ljudi, franjevci 1699. počinju graditi svoj samostan, a 1732. dovršavaju gradnju današnje crkve Svetog Križa. Najveću zaštitu franjevci uživaju u čudotvornom kipu Gospe Judske, koji je 1703. sklonjen u Osijek pred Rákóczyjevom bunom i protestantskim kurucima koji pale i uništavaju sve katoličko. U svome samostanu koji se nalazio južno od spomenute crkve, franjevci pokreću 1707. prvo filozofski, a potom 1724. i teološki studij te svoju tiskaru koju će poslije otkupiti Martin Divaldt. Godine 1783. Osijek je posjetio car i kralj Josip II. i odmjerio samostan sa svih strana. Ubrzo je iz Beča stigla naredba da država franjevcima oduzima njihov samostan, koji postaje vojarna, a oni se sele u bivši Isusovački samostan uz crkvu sv. Mihaela, nakon ukinuća njihova reda iste godine. Bio je to šok za franjevce koji su ostali i bez svog Generalnog studija prvog stupnja u Osijeku. Osim tiskare i samostana, prosvjetiteljski vladar nesklon Crkvi, Franjo II. je i to franjevcima zabranio.

Franjevci su tako 152 godine bili podstanari u tuđem pokušavajući od vojnih vlasti u Beču dobiti priliku za svoj vlastiti prostor nedaleko od svoje crkve Svetog Trojstva. Sreća im se osmjehnula tek 1937. u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, kada je postignut sporazum s vojskom koja je franjevcima ustupila zgradu koja se nalazi sjeverno od njihove crkve, ponajviše zauzimanjem o. Kerubina Posavca. Kako piše franjevački povjesničar Paškal Cvekan, primopredaja je obavljena 11. srpnja 1938. u Inžinjerskom odjelu Štaba osječke divizijske oblasti koju je predstavljao inženjer kapetan II. klase Aleksa Sušnjević. Uime katastarske uprave u Osijeku bio je Stjepan Ferenčević, a samostan su predstavljali gvardijan, o. Kerubin Posavec i vjeroučitelj u Realnoj gimnaziji, o. Gilbert Derkeš. U preseljenju obavljenom u rujnu 1938. sudjelovali su jugoslavenski vojnici koji su franjevačku imovinu natovarili na četvero zaprežnih kola.