Mozaik
KAKO GLUMITI NORMALNOG ČOVJEKA

Mario Filipi na vedar način ispripovijedao je svoju životnu priču
Objavljeno 11. veljače, 2019.
Spomenuo je brojne doživljaje s ratišta, sve do dana na istočnoj bojišnici, kad je između ostao bez ruke i jedne noge

Mario Filipi, hrvatski branitelj i stopostotni hrvatski ratni vojni invalid, na pozornici Pučkog otvorenog učilišta u Slatini ispričao je svoju životnu priču koju je nazvao "Kako glumiti normalnog čovjeka". Potresna je to, ali na vedar način ispričana ispovijest čovjeka koji je od djetinjstva bio domoljub, a u zreloj dobi u borbi za domovinu ostao bez ruke i noge, ali i dalje nastoji živjeti kao i svi drugi ljudi, glumeći normalnog čovjeka.

U mladosti je rado čitao i pisao, svirao i pjevao, a onda se zaljubio u veslanje jer je ono za njega bilo najljepši valcer na vodi.

Duh jači od željeza
– Veslo se u prvoj dobi punom snagom provlači kroz vodu, zatim izlazi iz vode i kao ptičje krilo ide po novi zaveslaj. Taj valcer me toliko zaokupio da sam postao fanatik, našao sam srodne duše među svojim prijateljima i trenerom i dogodilo se da smo u jednom trenutku dosegnuli, gotovo dodirnuli nebo, došli smo na sam svjetski vrh. Meni je bilo neshvatljivo kako je moguće da mi budemo prvi pokraj toliko supersila, Njemačke, Rusije, Amerike, Italije, Francuske, Engleske, Australije, koje gomilu novca troše na sport i imaju milijune veslača. Odjednom smo mi njih pobijedili, a mi sirotinja sa starim čamcem na divljoj Savi, bilo je to veličanstveno.

– I dok sam se vozio prema jedinom hrvatskom metropolskom gradu, koji je s tri strane bio u okruženju i na koji je danju i noću padala smrt, razmišljao sam kakvi me ljudi čekaju u Osijeku. Nekako sam bio u malom strahu ne znajući hoće li me prihvatiti, hoće li mi vjerovati, jer ja sam hrvatskog vojnika zamišljao kao ozbiljnog, zamišljenog, grubog čovjeka, ali kad sam tamo došao, sve je bilo obratno. To su bili dečki, potpuno opušteni, pričali su viceve, izvodili trikove, zapravo ponašali su se kao na godišnjem odmoru. A smrt je bila svaki dan s njima i nitko nije znao hoće li ostati živ do večeri, a ako uopće dođe do kreveta, hoće li ujutro otvoriti oči. Njihov duh bio je jači od sveg željeza i vatre i bio sam ponosan što sam dio te ekipe.

Ispričao je Filipi brojne doživljaje s ratišta, sve do 13. listopada, njegova 74. dana na istočnoj bojišnici, kad je između Nuštra i Marinaca ostao bez jedne ruke i jedne noge. Spasili su ga sjajni specijalci iz Slavonskog Broda i njegovo srce, koje je odbilo prestati kucati i kad je ostalo bez krvi. Uslijedile su zgode u vlastitoj obitelji, iz kasnijeg života u svakodnevnim situacijama, reakcije djece i odraslih na proteze i invalidnost. – Ponekad se dogodi da me netko povrijedi ili rastuži, da me razbjesni, ali nakon mnogo vremena sve mi to izgleda zabavno ili čak i smiješno. Volim planinarenje pa, unatoč svome stanju, odlazim planinariti kad mi se pruži prilika. Često odlazim na Sljeme, gdje ima mnogo ljudi, pa svako malo netko zastane. "Normalni" planinari gledaju me kako hodam nespretno, polako, sitnim koracima, pa mi se netko lagano naruga "hoće li to, ha?", kao – nećeš ti nikamo stići, kamo uopće ideš? Jednom sam izgubio živce i skinuo s proteze sve one kozmetičke dodatke, spužvu, čarapu, i ostala je gola poluga. Bilo je ljetno doba, odjenuo sam kratke hlače i krenuo uzbrdo.

Zemlja ne može propasti
Svaki čas netko se zaustavio i rekao "svaka čast, gospodine!" Dakle, drukčije ljudi reagiraju kad vide golu istinu, a drukčije kad je ona u celofanu zamotana.

U svojoj ispovijesti Filipi spominje Tuđmana i Staljina, osobe koje su mu pomogle kad je stradao, pjevače Pata Boona, Zvonka Špišića i Vice Vukova, pjeva njihove i vlastite pjesme.

– Danas sam pripadnik najnevjerojatnije bojne, za koju nisam vjerovao da će ikad postojati, a to je bojna koju obilježavaju naši novi neželjeni prijatelji – invalidska kolica, proteze i slično. Ali iza nas je nekoliko brigada boljih, njihova usta šute, njihove su oči ugašene, ali zato govore njihova djela, a govorimo i mi, ne samo djelima, nego i molitvama, jer dok poštujemo naše mučenike i dok se molimo, naša zemlja ne može propasti. Ipak, ona je na dnu mora, kao da je pritišće neki kamen.

Petar Žarković
Možda ste propustili...

“DON’T STOP ME NOW” GRUPE QUEEN

Najpozitivnija pjesma svih vremena

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

STRADAO POPULARNI PJEVAČ NARODNE GLAZBE

U nesreći u Njemačkoj poginuo Šaban Šaulić

2

U OPATIJI ODRŽANA DORA 2019.

Roko i "The Dream" putuju na Eurosong

3

MEĐUNARODNA KONFERENCIJA O ŽENAMA U FILMSKOJ INDUSTRIJI

Predstavnice europskog filma u Zagrebu