Gotovo da je nezamislivo da u širem središtu Osijeka živi itko tko čak 13 godina nije u mogućnosti skuhati jelo jer nema štednjak ili pak smjestiti stroj za pranje rublja jer nema mjesta za njega. Nažalost, priča 60-godišnje Biserke Budišić, iako se događa u 21. stoljeću, baš je takva. Živi u samo 19 "kvadrata" gradskog stančića na čijim smo vlažnim zidovima odmah pri ulasku uočili brojne mrlje. Uz dozu ironije Biserka nam kaže:

- To su vam fleke od štakora koje ubijam pomoću štaka koje su mi moje druge noge. Štakora ima posvuda, baš kao i žohara i mrava – da je nismo ni pitali odgovara ova rođena Vukovarka koja je ubrzo po rođenju došla u Osijek. Naime, kao tromjesečnu bebu biološka ju je majka ostavila u vukovarskoj bolnici, odakle ju je kao djevojčicu posvojila Anica Heimann i dovela u Osijek te joj punih 25 godina pružala siguran život. Biserka je završila Ugostiteljsku školu i radila svuda pomalo, no uglavnom "na crno". Poslije smrti udomiteljice ubrzo je smještena u gradski stan, i to nakon operacije nogu, što joj je onemogućilo samostalan hod. Imala je, kaže, i dva moždana udara, stradale su joj oči, zbog čega izbjegava svjetlost, a dom u kojemu provodi svoje dane nije adekvatan za bolesnu osobu.

- Vjerujte mi, nisam skuhala ručak 13 godina, otkako sam ovdje, jer nemam gdje smjestiti kuhinju, štednjak. Dok sam još hodala, znala sam otići na tržnicu jer tamo ima jeftine kuhane hrane i nešto pojesti. Tek posljednja dva dana dobivam kuhano jelo iz Crvenog križa, naravno, jednom dnevno. A uz socijalu koja je 900-tinjak kuna i od koje mi polovina ode na lijekove, a polovina na režije, za doručak i ručak ništa ne bih jela da mi volonteri "Rijeke ljubavi" ne donesu hranu. Jako volim mlijeko pa mi ga uvijek donesu. Ugrijem ga u mikrovalnoj koja mi je od svih uređaja jedina u funkciji – priča nam Biserka.

- Kad namažem kremom bolne noge, onda nekako uspijem doći do ulice (živi u slijepom dijelu Hotzendorfove ulice, nap. a.) i zamolim nekoga da mi kupi mlijeko ili voće - priča Biserka. Naime, i da odvoji dio novca od mirovine, kaže, do prodavaonice sama ne može stići. Sretna je, kaže, kad sretne nekoga tko pristane otići joj po namirnice. Većinu dana zbog očiju provodi u zamračenoj prostoriji, među zidovima načetim plijesni, i to bez grijanja. Naime, peć na struju koju je do prošle godine koristila više ne radi, a Biserka se tješi govoreći kako će uskoro proljeće pa joj neće ni trebati. Baš kao ni televizor koji se odavno pokvario, a radio nema.

- Ono što trebam, nemam, a ono što ne bih smjela imati u blizini, toga imam i previše – s tugom aludira na glodavce koji su joj, dodaje, jedini gosti. U dnevnoj sobi, naime, ima samo mali stolić i dvije stolice te krevet, zbog čega i da ima štednjak, kaže, ne bi imala gdje jesti, ali ni primiti goste i skuhati im kavu.

- Skuhati? Pa da, jedino u mikrovalnoj koja je, srećom, još u funkciji. Rublje perem na ruke i dobro pa još uvijek imam jake ruke i mogu ga dobro iscijediti. Činim to u istom lavoru u kojemu se umivam. Ma snalazim se, nema mi druge. Život bi mi bio drukčiji da imam neku normalnu garsonijeru gdje bih mogla imati kuhinju, stol i stolice, a na izlazu ravnu površinu, a ne betonske stepenice kao sada. Iako pazim gdje puštam štake, svako malo padnem. Srećom, do sada sam se uspijevala i ustati - kaže Biserka Budišić.