Magazin
TEMA TJEDNA - DRUŠTVENE MREŽE: SLOBODA I NEODGOVORNOST (I.)

Misle da su na Divljem zapadu, pa pozivaju na linč
Objavljeno 9. veljače, 2019.
Mnogima su Facebook i Twitter mjesto s kojeg se divljački napada sve i svakoga, vlast, državu, institucije...

Vezani članci

ANALIZA DRUŠTVENIH MREŽA: DR. SC. IRENA PETRIJEVČANIN VUKSANOVIĆ

Što je netko arogantniji, manje obrazovan i manje kulturan, to ima širu publiku!

INTERVJU: NENAD VERTOVŠEK

Hejteri su hrabri kad su anonimni, a zapravo su kukavice

Dan sigurnijeg interneta (Međunarodni dan sigurnijeg interneta: Safer Internet Day - SID) obilježava se drugog dana drugog tjedna u veljači u 130 zemalja svijeta, pa tako i u Hrvatskoj, a ove godine, s pravom, uz nadasve aktualni slogan "Zajedno za bolji internet". Jer teško da je moguće osporiti revolucionarnu ulogu interneta i društvenih mreža s kojima smo zakoračili u 21. stoljeće te predvidjeti njihov daljnji razvoj, naravno u pozitivnom, ali i sve opasnijem smjeru.

Naime, društvene mreže postale su i prostor raznim huškačima, koji unatoč vrlo štetnom i kažnjivom djelovanju uglavnom ostaju nekažnjeni. I ne samo huškači nego i svi drugi koji se koriste društvenim mrežama, a koji bi mogli malo razmisliti prije negoli se uhvate tipkovnice i počnu vrijeđati, pozivati na linč i mržnju protiv neistomišljenika, bez obzira na to skrivaju li se iza izmišljenih imena ili formalnih virtualnih grupa. Osim toga i o objavama s dobrim namjerama trebalo bi također prvo dobro promisliti, jer neodogovornost, koja ujedno ne znači i slobodu izražavanja, često zna otići predaleko, a štetu je tada nemoguće ispraviti.

O čemu je zapravo riječ svjedoči i nedavni, naoko bezazleni primjer majke petomjesečnih blizanaca koja je na Facebooku objavila slike navodno zanemarene i zapuštene djece u jednoj zagrebačkoj bolnici. Naravno, slike su se munjevito proširile društvenim mrežama, primjerice na Twitteru, pa čak i blogovima, jer tko pobogu normalan nije osjetljiv na djecu, te je odmah uslijedila lavina reakcija i podrške hejtera. No nakon što je mama o zdravstvenoj njezi svoje djece dobila argumentirane bolničke nalaze i na kraju bolje razmislila, ispričala se i bolnici i medicinskom osoblju. Nakon svega hejteri, koji su je prije podržavali, sad su je napali i počeli blatiti. "Ispričavam se zbog tih medija i zbog Fejsa, ljudi su preburno i prjeteći regirali", izjavila je majka. Na pitanje je li joj žao što je objavila fotografije, kaže da joj je žao zbog preburnih reakcija ljudi i što nije prvo potražila savjet ravnateljice i doktora. Nije, međutim, objasnila zašto je pristala da se objave slike koje sugeriraju da djecu u bolnici drže u nehigijenskim uvjetima. A upravo zbog sličnih i nekompetentnih objava o hrvatskom zdravstvu, iako ponekad ima i istine, svjedoci smo i sve većeg broja napada na bolničko osoblje, kako na liječnike tako i na medicinske sestre. I nije riječ samo o zdravstvu.

Nadalje, i oni koji bi svojim primjerom trebali svjedočiti da sloboda govora i izražavanja podrazumijeva i odgovornost često odlutaju u krajnost. Tako se ovih dana policija bavi objavom plaćenog oglasa na Facebook profilu Živog zida kojim se brutalno poziva na javni linč novinarke Jutarnjeg lista Željke Godeč, a koji je izazvao niz negativnih i prjetećih reakcija njihovih članova i simpatizera prema novinarki i mediju u kojem radi.

PROTIV MRŽNJE I LINČA
- Prema preliminarnom pregledu objave oglasa i reakcija osoba koje bi novinarku spremile na Goli otok, šamarale ili joj se osvetile kada Živi zid dođe na vlast, policija bi mogla pronaći elemente kaznenog djela prijetnje - kažu u policiji. Reakciju Živog zida na tekst o netransparentnom i nenamjenskom trošenju novca koji dobivaju iz proračuna u DORH-u će priložiti spisu u kojemu je nalaz Državne revizije o poslovanju Živog zida koji je i bio povod za tekst. Na glavno pitanje, a to je odgovornost Živog zida, koji je u svojoj objavi išao na profesionalnu i osobnu difamaciju novinarke i izdavača te poticao druge da se prjeteći i uvredljivo izražavaju prema novinarki, nema jasnog odgovora. U slučaju novinarke je upravo njezin posao, odnosno objava teksta koji govori o financijskim nepravilnostima u blagajni Živog zida, povod za hajku kojoj je izložena. Međutim, za prijetnju se mogu goniti samo osobe koje su iznosile komentare ispod oglasa Živog zida, dok bi Živi zid mogao odgovarati za poticanje na kazneno djelo. Zapravo odgovornost i jednih i drugih još nije precizno definirana, osim dijelom Kaznenim zakonom, ali to je već druga priča koja dodatno komplicira problematiku objava na društvenim mrežama.

Inače, Vlada je najavila zakonodavnu inicijativu koja bi trebala biti usmjerena na suzbijanje lažnih vijesti i na nedopušteno ponašanje na internetu, no čini se da neće obuhvatiti situacije u kojima parlamentarna stranka poziva na linč novinara i medija čije im se pisanje ne sviđa. Ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek kaže da reakciju Živog zida treba tretirati kao napad na zakonom garantiranu slobodu medija i pravo novinara na prenošenje informacija. "To je neprihvatljivo i za svaku osudu. Ako su predstavnici Živog zida smatrali da nešto trebaju demantirati, to su mogli i trebali napraviti u zakonom propisanoj proceduri", kaže ministrica. Na daljnje pitanje hoće li zakoni koje Vlada tek priprema sankcionirati difamiranja i javni odstrel kakav je Živi zid priredio novinarki, ali i sve druge slične situacije, ministrica kaže da će Zakon o sprečavanju neprimjerenog ponašanja na društvenim mrežama primarno imati za cilj uvođenje obveze onih koji upravljaju platformama za dijeljenje sadržaja da uklanjaju sadržaje koji potiču na mržnju, terorizam i sl.

"Njemačka ima zakon kojim se regulira ponašanje na internetu i poanta je da vlasnik platformi i društvenih mreža mora odmah ukloniti govor mržnje, i to pod prijetnjom visokih sankcija", napomenuo je pak ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković. I Orsat Miljenić, predsjednik saborskog Odbora za pravosuđe, oštro je osudio postupak Živog zida, ali je u kontekstu najave Vlade o donošenju novih zakona upozorio da nemamo izgrađene institucije koje brane pravo na slobodu govora te da treba paziti da ne bude dodatnih ograničenja. Naglasio je kako ono što Živi zid radi nema veze sa slobodom govora. Osim toga još jedan od svježijih primjera koji je ovih dana podvrgnut analizi jest onaj na Facebook stranici Otpor, gdje se pojavila snimka na kojoj tri maskirane osobe u uniformama pozivaju Hrvate na otpor! Radi li se o bezazlenom anarhizmu ili nečem puno opasnijem, tek bi se moglo doznati.

OPASNOST SLOBODE
Ipak, da ne bi bilo zabune, valja još dodati da u hrvatskom internetskom prostoru Živi zid nije jedini iz političkih krugova kojeg se često proziva kao huškače na društvenim mrežama. Primjera je napretek. I za druge su Facebook, Twitter i slično društvene mreže s kojih se divljački napada sve i svakoga, vlast, državu, institucije... Prema nekim stručnim mišljenjima najveći "distributer" lažnih vijesti u hrvatskom medijskom prostoru je radikalna desnica, premda ne treba glede toga amnestirati od odgovornosti ni radikalnu ljevicu, primjerice Radničku frontu.

Sve u svemu, najveći problem s društvenim mrežama je zapravo otvorena mogućnost bjesomučnog, ciljanog i potpuno netransparentnog političkog i svakog drugog obznanjivanja (oglašavanja), dakle širenja manipulacija, podmetanja i tzv. alternativnih istina, ma što to značilo. Primjerice, političkog konkurenta kod ciljane publike može se napasti oglasima, a da nitko osim onoga komu je oglas prikazan i onoga koji ga je naručio ne zna da se to uopće dogodilo.

- Cijela naša medijska sfera postala je žrtvom ciklusa proizvodnje vijesti u 24 sata, a nakon toga stvari padaju u zaborav. Tako nam se ponašaju i saborski zastupnici i mainstream mediji i jako je teško uopće nametnuti kompleksnije teme. Kad govorimo o netransparentnom političkom oglašavanju na društvenim mrežama, upravo je tu odgovornost države da to područje regulira - navodi i izvršna direktorica GONG-a Jelena Berković, govoreći o zakonskoj regulaciji objava. I to bez obzira na to što se lažne vijesti u Hrvatskoj donekle razlikuju od lažnih vijesti u većim državama EU-a ili u SAD-u, što zbog veličine Hrvatske, što zbog njezina slabijeg utjecaja u međunarodnoj politici.

Međutim, apsurdno je da se pritom, kao sada protiv Živog zida, na noge dižu tzv. zagovornici demokracije, odnosno slobode medija, pa i društvenih mreža, svi oni koji su bili protiv kad se u EU-u donosio prijedlog bolje zakonske regulacije sadržaja na internetu. A o snazi i opasnosti takvih objava, upravo zbog otvorenosti i dostupnosti, pa i anonimnosti, da se i ne govori. Stoga nerijetki pozivi na linč, širenje mržnje prema drugima i drukčijima postaju sve opasniji i za pojedince i za društvo u cijelini. Uz to, Hrvatska je uglavnom po svemu mala zemlja u kojoj je moguće da svaka i najnevinija vijest na društvenim mrežama poprimi efekt velike drame, što u razvijenom svijetu nije slučaj, tamo primjerice crvene guze beba uopće ne bi bile vijest u udarnim terminima nacionalnih televizijskih dnevnika. U nas se pak sve olako ili krivo shvaća, pa imamo kritičnu masu mrzitelja i onih koji takve mrzitelje svega i svačega lajkaju na mrežama i daju im podršku a da ih nije briga za izgovorenu riječ!

Piše: Damir GREGOROVIĆ
Tko su zapravo hejteri?
Ljudi koje se naziva hejterima postoje oduvijek, no pojavom interneta te širenjem društvenih mreža oni danas uživaju sve veću popularnost. Prije su se takve osobe nazivale tračerima u koje pripada gotovo svaki čovjek na svijetu, jer znamo kako se svima omakne koje naslađivanje, osuđivanje ili zlobno ismijavanje. Danas su oni hejteri čija frustracija ostaje zauvijek zabilježena, ali i utječe na druge. Hejteri uzimaju sve više maha i utječu na sve veći broj ljudi. Razvojem samog interneta, društvenih mreža i foruma danas je vrlo lako “baciti hejt” na sve što nas okružuje. Dok neki objavljuju uvredljive komentare, drugi čak osnivaju hejterske Facebook grupe ili stranice po kojima blate, ismijavaju i kritiziraju zvijezde, prijatelje ili nepoznate ljude. Uglavnom kritiziraju sve i svašta.

SEAD ALIĆ

DRUŠTVENA ZBILJA ARENA JE MEDIJSKIH PIRANA

 

Nažalost, pokazalo se točnim da su zavođenje i manipuliranje osnovne zadaće medija, a da su informiranje i zabava samo maske, odnosno ruho u kojima se zavođenje i manipuliranje skrivaju - kaže dr. sc. Sead Alić, koji je prije deset godina objavio knjigu "Mediji, od zavođenja do manipuliranja", te dodaje:

- Nekada se to radilo skriveno koliko je to moguće, a danas smo u situaciji pratiti otvorene medijske sukobe uživo: prijetnje, ratove i ubojstva obavještajnih službi i paraslužbenog obavještajnog podzemlja, dvoboje političara fajlovima o njihovoj prošlosti i grijesima, utapanje novinarstva u zašećerenu vodicu PR-a, otvorene medijske kampanje za rušenje vlada, terapeutsko pripremanje javnosti na oslobađajuće presude političarima i sl. Fake news ima zadaću koja je provjereno zaživjela s teorijama zavjere: ako objavite dovoljan broj nevjerojatnih informacija o vlastitoj laži, onda će i istina o toj laži zvučati nestvarno, nerealno, u konačnici lažno. Objavite dakle dovoljnu količinu laži o sebi i istina vam više ne može ništa.

Spektakl je pojavni oblik hijerarhijskog djelovanja. Iza svakog spektakla je ‘redatelj‘, ‘agencija‘, ‘producent‘, ‘klijent‘. Proizvođači spektakla i takozvani stručnjaci za krizne situacije preuzimaju na sebe zadaću pronalaženja onog oblika laži na koji će javnost najlakše nasjesti. I umjesto da se takvim ljudima kaže da je njihov ‘profesionalizam‘ sličan učinkovitosti profesionalnih ubojica - njih se u javnom prostoru tretira kao ‘dobre poznavatelje situacije‘. Donekle to i jesu jer je društvena i politička zbilja postala arenom medijskih pirana.

Medije se danas ne konzumira da bi se saznale činjenice (istinu da i ne spominjemo), nego da znamo kako je koji od navijački orijentiranih novinara ili medija u cjelini obradio obradu neke teme koja je naravno prije toga obrađivana u PR klaonicama medijske istine. Stvari su u svakom slučaju puno gore nego što izgledaju jer su građani još uvijek zaslijepljeni staklenim perlama reflektora, sve blještavijim studijima ili efektima uz koje ne stignete konzumirati ono što je bitno.

Evolucija društvenih mreža još traje i dojam je da taj medij ne poznaje granice. Jesu li i u kojoj mjeri danas društvene mreže plodno tlo za govor mržnje?

- Mjesta za komentare na portalima te njihovo prenošenje na društvene mreže postali su novim medijem. Riječ je o hibridu slobodne riječi i slobode mržnje. U pravilu se koristi za ovo drugo. Taj novi medij bitan je jer u njemu mogu sudjelovati i nepismeni i ubojice i kriminalci i zagovornici ideologija zla, ksenofobni ljudi, iskompleksirani introvertiti - bilo tko. Društvenim mrežama, i posebno komentarima, slijevaju se rijeke mržnje. Društvene mreže nam poput Pandorine kutije otkrivaju koliko zla u nama ljudima čeka priliku da eksplodira. Dovoljna je jedna kriva riječ političara, svećenika, nogometnog stručnjaka, ponekad i samo ime nekoga tko komentira (jer to ime možda ili vjerojatno pripada drugoj nacionalnosti). Društvene su mreže psihoanalitički kauč koji nas međutim ne oslobađa neuroza kad ih spoznamo, nego ih uvećava.

Europska unija pokušava zakonom ograničiti širenje neprimjerenog sadržaja na društvenim mrežama, Njemačka je već poduzela mjere, a i Vlada RH najavljuje novi zakon...?

- Mi smo civilizacija pokušaja i pogreške. Uvijek se bavimo posljedicama, a ne uzrocima. Ne slušamo upozorenja, nego srljamo u eksperiment. Budući da je tomu tako, danas smo u situaciji da treba diva vratiti u bocu, odnosno rasuto perje u jastučnicu. To je naravno nemoguće. No to nam daje do znanja da moramo shvatiti dolazak novih vremena. To je doba u kojemu će briga o medijskom posredovanju nadrasti skrb o kulturi; vrijeme u kojemu će distributeri informacija biti važniji od državnih vlada; vrijeme u kojemu će više ljudi raditi na kontroliranju štete proizvedene medijima nego što će biti zaposlenih u medijima. Sve to izgleda čudno, ali samo danas. Sasvim je sigurno da internet uskoro neće više izgledati ovako kako danas izgleda. Ni društvene mreže. Suzbijanje zla zasigurno će ograničiti slobode i past će mnoga kolateralna žrtva. Politika, korporacije i sve hijerarhije jedva čekaju dan obračuna. Iskrcavanje započinje u Njemačkoj. Svakako treba pozdraviti pokušaj da se velike korporacije natjeraju na veću pozornost pri objavljivanja sadržaja. Jednako tako sasvim je sigurno da će to uglavnom biti iskorišteno za eutanaziranje slobodne riječi.

Što se vlada RH tiče (govorim u množini), one uvijek iznova najavljuju nove zakone, a i kada ih, ako ih, donesu, malo tko ih se pridržava. Zakoni su tu da se ima na što pozvati kada se krene u odstrel. Zakoni ne postoje za sve građane. Zakoni se donose samo za građane koji misle da se zakonima nešto može riješiti. Nažalost, zakoni su, kako nas naučiše još stari Grci, poput paučine u koju se uhvate sitne mušice, a koju nedodirljiva kasta cijepa svakim svojim naletom.

Postoji li mogućnost da se prijeđe granica i iz kažnjavanja medija prijeđe u cenzuru? Dojam je da se pod izlikom medijskih sloboda ne vodi baš puno računa o odgovornosti. Vaš komentar?

- Danas postoje lažna medijska sloboda i medijska proizvoljnost. Sve ostalo su iznimke koje potvrđuju pravilo. Još se povremeno dogodi neko svjetlo istraživačkog novinarstva, no čak je i u njemu prisutna mrlja nepoznatih izvora koji često bivaju ljudi iz protivničkih tabora. Ono što je indikativno činjenica je da ćemo se boriti protiv govora mržnje, ali ne i protiv mržnje same; zagovarat ćemo prava izbjeglica, ali se nećemo suprotstavljati onima koji ih svojim bombama i dronovima proizvode; borit ćemo se za ‘političke slobode‘, a nikada nećemo zaviriti u nejednakosti na kojima su one izrasle i koje umnažaju. Instrumentaliziranost medijskog stroja moguće je prepoznati i po sve ‘tanjim karakterima‘ ljudi koji se u njega uvode. On više ne treba novinare istraživače, ne treba kritički orijentirane komentatore, ne treba horizont kulture unutar kojega bi se mogla razvijati ideja humanog, dobrog i kreativnog. Sve je pretvoreno u proizvodnju i distribuiranje snažnih emocija. Nažalost i suzbijanje tih snažnih emocija bit će samo dorada karoserije. Stroj ostaje stroj.

Kad se sve uzme u obzir, hoće li društvene mreže kao ključni komunikacijski medij današnjice preživjeti, i kolike su šanse da se pojavi neki novi oblik komunikacije?

- Društvene će mreže postojati sve dok ne bude pronađen atraktivniji oblik privida života za većinu, korisniji alat za manjinu i još učinkovitije sredstvo kontrole za nekolicinu.(D.J.)

KRISTIJAN KRKAČ

ZLOPORABLJAVA SE PRAVO NA SLOBODU IZRAŽAVANJA

 

Sloboda mišljenja, izražavanja, govora i javnog nastupa jamči se Ustavom RH (Čl. 38). Kaznenim zakonom sprječavanje te slobode kažnjivo je zatvorom (Čl. 127). Ustav RH zabranjuje bilo koji oblik nesnošljivosti (Čl. 39), a Kazneni zakon pozivanje na nasilje ili mržnju (Čl. 325) - pojašnjava dr. sc. Kristijan Krkač, autor teksta "Sloboda govora ili manipulacija ‘govorom mržnje‘", objavljenog prije godinu dana, te dodaje:

- Sloboda misli i govora ograničena je između ostalog i govorom mržnje, tj. svatko je slobodan govoriti što želi tako dugo dok između ostalog ne potiče na mržnju. Mržnja nije samo osjećaj ili emocija nego i stupanj negativne emocije. Mržnja je stupanj negativne emocije koji ima oblike. Postoje blaži i snažniji stupnjevi i njihove razne manifestacije (facijalnim ekspresijama, gestama, riječima, činima i sl.). Čovjek može nesvjesno i nekontrolirano manifestirati nelagodu, ali i ljutnju, popratiti je nekontroliranom gestom i riječju. Je li to govor mržnje i kako ga opisati? Primjerice nadasve dvojben čin sramoćenja pa čak i navođenjem činjenične tvrdnje od interesa javnosti i za opće dobro može biti kvalificiran kao govor mržnje pod uvjetom da se krši npr. tzv. pravo na zaborav (prethodnog čina nečije osobne povijesti za koji je osuđen, i odslužio kaznu). S obzirom na to da je govor mržnje teško opisati i načelno je relativan, zloporaba tog zlodjela dovodi do proturječja s drugim zlodjelima, do neučinkovite sudske prakse i blokiranja normalnog života kulture.

Za sustavniju i efikasniju borbu protiv širenja mržnje na društvenim mrežama zauzima se i Europska unija, a od članica konkretno zakonima to čini već godinu dana Njemačka. Vaš komentar?

- Njemačka je poduzela mjere koje je teško provesti i ta će provedba dovesti do paradoksa i nemogućnosti djelovanja. Čini se kako će rješenja svjetskih internetskih kompanija prije ili poslije dovesti do smanjenja objavljivanja neprimjerenih sadržaja, lažnih vijesti i sl. Na kraju će to raditi umjetna inteligencija. Taj će primjer slijediti mediji koji žele poslovati s takvim kompanijama. Što se tiče fizičkih osoba, postoje pravila o provjeri točnosti opisa čina, događaja ili čovjeka, provjeri informacije itd. Nažalost, u društvu i s vlašću koji toleriraju plagijate čak i u visokom obrazovanju, napredovanju i znanosti, gdje je ta tolerancija morbidna, naivno je očekivati kako će se ostvariti ikakav samoodgoj ili odgoj populacije.

Neki su protiv zakonske regulative pa EU prozivaju da ograničava medijske slobode uključujući i slobodu izražavanja na društvenim mrežama?

- Ograničavanje medijske slobode loš je izraz. Medijska sloboda potpada pod slobodu mišljenja i izražavanja, a namjerno objavljivanje lažnih ili izmišljenih vijesti potpada pod kazneno djelo. Ako privatna ili javna pravna osoba namjerno objavi takvu vijest, nema se pravo pozivati na slobodu govora (kao u slučaju klevete, epidemije bolesti ili elementarne nepogode), pri čemu je pozivanje na interes javnosti ili opće dobro sasvim jasna zloporaba prava na slobodu izražavanja. Mediji su četvrti stup vlasti u demokraciji. Oni mogu biti u cijelosti privatni, pri čemu javnost ima pravo nadzora nad njihovim radom i istovremeno zabranu miješanja u rad tako dugo dok se ne krši standardno postupanje. Zašto takva pravila i procedure nisu doneseni na razini npr. EU-a nije jasno (vjerojatno je prije svega u igri preveliki profit koji proizvodi npr. žuti tisak, nešto političke volje i dakako elemenatrne ljudske gluposti). Inače, postoji li u RH bilo koji osim žutog tiska kad primjerice u javnim medijima na djelu imamo objavljivanje lažnih informacija?

Hoće li društvene mreže preživjeti ili će se pojaviti neki novi oblik komunikacije? Vidimo da je Facebook u problemima...

- Navedena društvena mreža puno je više od sebe same. Prije svega, sama kompanija je u vlasništvu nekoliko desetaka različitih servisa i internetskih oruđa. Drugo, društvene mreže preživjet će u ovom ili onom obliku jer su vrlo djelotvoran, potpun i, najzanimljivije, oblik komunikacije u realnom vremenu (moguće je istovremeno emitirati ono što se de facto snima, to komentirati tekstom i razgovarati o emitiranom materijalu u realnom vremenu).

RH je mala zemlja, pa osim osude Živog zida, koji je na Facebooku napao novinarku jednih dnevnih novina, i najnevinija vijest na društvenim mrežama poprima efekt velike drame, što u velikim zemljama poput SAD-a nije slučaj - tamo bi Živi zid vjerojatno bio prozvan, ali crvene stražnjice beba uopće ne bi bile vijest u udarnim terminima dnevnika RH televizija. Kako to objašnjavate? Dojam je da se pod izlikom medijskih sloboda ne vodi baš puno računa o odgovornosti...

- Navedene privatne dnevne novine (ne želim ih spominjati i time oglašavati) već su se odavno kompromitirale cijelim nizom postupaka od upravljanja, zapošljavanja, rada, sudskih procesa i sl. pa tim slijedom pripadaju u žuti tisak i nisu vrijedne daljnjeg komentara. Hrvatski javni i privatni mediji na leđima nose golem teret svoje vlastite povijesti koju prešućuju i poriču, svoje vlastite (ne)profesionalnosti i na kraju elementarne profesionalne (ne)odgovornosti. Ne vidimo kako su bardovi tuzemnog novinarstva traženi izvan RH, napuštaju domovinu i odlaze raditi za velike europske i svjetske novine i televizije. Ne vidimo da su naši političari, suci i odvjetnici traženi u stranačkim središnjicama EU-a, na međunarodnim sudovima i u svjetskim odvjetničkim tvrtkama. Za razliku od navedenih, bar neki sportaši, znanstvenici i gospodarstvenici ipak rade diljem svijeta, imaju rezultate i iznimno su cijenjeni. Dok tako stvari stoje, nisam siguran koliko ima smisla navoditi i najmanju pozitivnu informaciju o njima.

Nasuprot njih, političari, bar oni s razumnim brojem dobivenih preferencijalnih glasova, rezultat su volje nacije, imaju legitimitet i legalitet, a koliko znamo novinari se ne biraju na izborima. Kao takvi političari su još uvijek izraz volje nacije čak i u ovoliko nedemokratskom, nepotističkom, korumpiranom i sivoekonomskom društvu kao što je hrvatsko, a kojeg su javni i privatni mediji dio. Ne može se sve regulirati zakonom i stvari treba prepustiti javnom prostoru, općoj kulturi i individualnoj odgovornosti, iako o tom pitanju ne treba gajiti nikakvu nadu, jer ona je odavno napustila hrvatski prostor, što je vidljivo po tome kako ju oni nje željni predano slijede što dalje odavde dok ovdje vrijede stihovi pjesnika: "Čekaš u životu punom malih priča da stigne smrt." (D.J.)
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana