Magazin
ZAGREBAČKA ROMANSA: TKO PIŠE, ZLO NE MISLI

Nije sve tako crno, nešto je i blijedo!
Objavljeno 9. veljače, 2019.
SJEĆAM SE, DAKLE, JESAM: ZAŠTO SE ROMANOM “OPIJUM ZA NAROD” VLADIMIR STOJSAVLJEVIĆ VRAĆA U JUGOSLAVENSKE ŠEZDESETE GODINE?

Nema nikakve dvojbe da je pravo na sjećanje jedno od univerzalnih ljudskih prava. Naposljetku, samo uz pomoć sjećanja možemo se upustiti u neizvjesnu avanturu rekonstruiranja prošlih zbivanja. Nemamo iluziju da je moguće rekonstruirati baš sva prošla zbivanja. Moguće je rekonstruirati samo neka od njih. Prije svega, moguće je rekonstruirati samo ona zbivanja koja smo zbog nekih razloga zapamtili, koja su nam bila iznimno važna, koja su uvelike obilježila neke periode naših života… svakodnevno nas iskustvo uči da se ne možemo sjećati baš svih naših susjeda, kao ni svih naših "pr(a)vih" ljubavi, svih naših školskih prijatelja, a ništa bolja situacija nije i sa svim onim bližim i daljim rođacima, dosadnim znancima, obiteljskim izletima i putovanjima, godišnjim odmorima, školskim praznicima…

I to je nešto posvema normalno, jer nisu nam ni svi susjedi, ni sve ljubavi, ni svi rođaci, ni sva putovanja podjednako važni u našim životima. Ova konstatacija odnosi se i na godine. Nisu sve godine jednako historijske. Postoje godine, odnosno vremena, koja su to nešto više od nekih drugih. Pa tako mojoj generaciji, a to su svi oni koji su rođeni 50-ih godina prošloga stoljeća, uostalom, kao i pripovjedaču ovoga romana, ne treba previše detaljno tumačiti ni historijsku važnost ni značenje godina kao što su to, na primjer, 1968., 1971. ili 1991. O tim se prijelomnim godinama u našim životima, manje-više, sve zna! Nema tu nekih prevelikih tajni, nepoznatih detalja. No također moramo biti svjesni da svatko od nas ima poseban, sentimentalan odnos prema nekoj posvema običnoj, manje historijskoj godini.

VREMENSKI ORIJENTIR
Tako je u romanu "Opijum za narod" (Ljevak, 2018.), našem autoru/pripovjedaču Vladimiru Stojsavljeviću/Velimiru, iznimno važna 1964. godina. Te godine u Zagrebu je bila velika poplava, pa građanima Zagreba u toj situaciji ni ondašnja vojska nije mogla pomoći: "U jednom času su javili i da je saobraćaj na autoputu Zagreb-Ljubljana zaustavljen, jer je most kod Jankomira pod vodom. Bujica je prodrla i na područje Jaruna. Prije Mosta Slobode voda je probila niži nasip i udarila prema Velesajmu i naselju Trnsko. Tako je počelo. A u noći s nedjelje na ponedjeljak južni dio Zagreba sve do Glavnog kolodvora učas se pretvorio u jezero. No, ni tu nije stalo, voda je nastavila nadirati sve do Hrvatskog narodnog kazališta. (…) Kuće na Trnju gotovo su sve poplavljene do krova, ili čak iznad krova. Čitava ulica Proleterskih brigada (današnja Vukovarska, nap. Z.K.) djeluje kao rijeka koja sporo teče. Ljudi u rijetkim čamcima, u kojima je poneki spašeni predmet, veslaju prema kraju te rijeke. Oni ne mogu vidjeti kraj te rijeke koja postaje golemo jezero. (…) Velimir se pita koliko će godina trebati do zaborava ove nesreće kad još svi pričaju o ratu završenom pred dva desetljeća. (…) Ljudi će pobjeći s obala Save. Možda više neće graditi preko Save. Možda grad okrenu stvarati na padinama Medvednice. Što će biti sa Zagrebom kojeg voli i u kojem zna živjeti?" piše Stoisavljević (str. 247 - 251).

Doduše, budućnost Zagreba ipak nije bila upitna, "jer se u gradu tih dana pojavio i sam drug Tito, koji sa suradnicima i gradonačelnikom Pirkerom (riječ je o hrvatskom političaru koji nije uspio ni politički, ali ni fizički preživjeti 1971., kada je uz blagoslov druga Tita milicijsko-vojnom akcijom slomljeno hrvatsko proljeće, nap. Z.K.) obilazi postradale. Sve vijesti prenose njegove susrete s građanima, kao i njegovo ohrabrenje da će se to brzo i kvalitetno riješiti", stoji na str. 248 - 249. I prije njega, a i nakon njega, u takvim se situacijama svi političari ponašaju na istovjetan način, dolaze među ljude, suosjećaju s njihovim nevoljama, na licima im se obvezno ogleda ne samo zabrinutost nego i odlučnost da se svi ti njihovi problemi u što je mogućem kraćem vremenu što kvalitetnije riješe. U takvim su (ne)prilikama političari skloni davati svakojaka obećanja. Za većinu od tih obećanja nije moguće reći da su baš nešto realna. Ali u takvim, posebnim, izuzetnim, situacijama naši su ljudi skloni tolerirati čak i one nespretne manipulacije svojih od naroda izabranih političara.

No imam dojam da našem pripovjedaču Velimiru ta, 1964., godina i nije toliko važna zbog "epske" poplave, već mu ta provjerena historijska činjenica više služi kao onaj pouzdani vremenski orijentir kako bi mogao opisati neka druga, njemu puno važnija zbivanja, koja su se odigrala te i tih godina u njegovu životu. A to su, u prvome redu, svi oni suptilni, često i nevidljivi odnosi unutar njegove obitelji, politički i drugi stavovi njegovih roditelja, pa minuciozni opisi psihofizičkog formiranja njegovih sestara, starije i zrelije Tajane i mlađe i nevinije Pupe, precizni opisi njihovih ljubavnih i drugih preokupacija, sve do opisa neobičnih, često i dosadnih, susjeda i prijatelja, koji ne samo što dolaze na redovite partije šaha i ispijanja kava nego i aktivno sudjeluju u svim onim, za ona vremena, prihvatljivim ritualima, kada je bilo posvema normalno da se zajednički sa susjedima gleda i komentira TV program, gleda ondašnje popularne serije "Građanin pokorni" i "Gradić Payton", kao i sve moguće i nemoguće zabavne festivale, od onog Zagrebačkog, preko Opatijskog i Splitskog, pa sve do onog čuvenog u talijanskom gradiću San Remu.

ZAGLUŠUJUĆA TIŠINA
Naravno da sva ta druženja nisu mogla proći bez obveznih političkih komentara ondašnje zagrebačko-jugoslavenske stvarnosti. Evo primjera:

"Privredna reforma je ustvari povećanje dozvola za pasoš. Sve više ljudi odlazi u Njemačku, a ako mene pitate ja mislim da je to dogovoreno. Štampa će pisati o privrednoj reformi kako nitko ne bi shvatio da nam se ljudi iseljavaju.

- Čekaj, nije li ove godine kongres?, pita Dolinar.

- Ti se sve nadaš da će smijeniti Bakarića. Neće ga smijeniti ni do njegove smrti, kao uostalom ni Tita. Nije mi jasno zašto ti smeta Bakarić?! Svileni drži odličnu ravnotežu između Beograda i Zagreba, govori Dim." (str. 24)

Ili sličan primjer:

"Dim je postavio šah na stol i postavio figure, no prije početka partije zatražio je od Mile (pripovjedačev otac, nap. Z.K.) da ga pažljivo sasluša. Kaže mu prvo kako je izlazak iz Partije pogrešan korak (budući da se radi o infantilnom pripovjedaču, nama čitateljima ostaju nepoznati razlozi zbog kojih je pripovjedačev otac odlučio samo tako, bez ikakva dodatnog objašnjenja, napustiti Partiju, iako pripada onom ‘naprednom, zdravom elementu društva‘, nap. Z.K.). I sam znaš kako to ide. Zbog subjektivnih grijeha i neshvaćanja objektivnih okolnosti počet će te svi natezati. A najviše upravo oni zbog kojih si otišao iz Partije.

- Nisi me radi toga zvao. Nešto ti je drugo na pameti.

- Koliko sam ti puta rekao da ne daješ pasoše ustaškoj kopiladi?!

Nastane tišina. Dim je usredotočen na prijatelja i traži argumente mada ga dobro poznaje i čak intimno odobrava njegovu tvrdoglavost." (str. 135)

TAKO JE KAKO JEST
Doduše, u ovome romanu politički diskurs nije dominantan. Politika je samo nužni pripovjedni okvir, koji pripovjedač popunjava nekim drugim, njemu puno važnijim sadržajima. Konačno, ovaj pripovjedač, za razliku od nekih drugih pripovjedača u hrvatskoj književnosti, pripada "svijetu političkih pobjednika", svijetu vojnika, "bezbednjaka", dobro situiranih državnih službenika, koji žive u društvenim stanovima, redovito mogu ići na izlete, godišnje odmore! On je dio onih koji su 1945. na "bijelom konju" ušli u Zagreb, pa kao takav nema nikakvih dilema glede adaptacije na život u "novoj, njima nepoznatoj sredini". No ne prilagođavaju se takvi novoj sredini, nego oni inzistiraju da se ta sredina prilagodi njima, i to u svakome pogledu, i onom idejnom, jedinom ispravnom pogledu na svijet, i u onome jezičnom:

"Pa, kužiš o čem se radi?! Kaj bum tam delala? Kaj nije bolje da sam slobodna? - objašnjava Pupa.

- Bolje je da se nagodiš s ocem, ali bez kajkavskog. Razumiješ!?

- Joj, to si mi već pet puta rekla! Govorim kak i svi oko mene. Nemreš reći da do sad nisam pazila. Bum ga ja već spetljala kad se vrne s posla. Naravno, ne na kajkavskom!" (str. 190), odnosno:

"Prvo, Kajbuša ustanovi da se u gradu govori na razne načine jer su ljudi došli u grad s raznih strana. Ona govori kajkavski jerr je odrasla u Zagorju, iako je njezin otac iz Slavonije. I tako govori u Zagrebu, u koji je došla nakon rata. Jasno je njoj da Mile želi sačuvati svoj jezik iz Popine, ali mora shvatit da njegova djeca taj jezik ne govore, a niti ga znaju. Prvo ih je škola odvojila od tog jezika, a potom i svakodnevni govor ulice. Mora mu biti jasno da će Velimir govoriti čisti književni jezik jer se bavi umjetnošću. I to će biti sve očitije. (…) Mile je pažljivo slušao, ali se moglo vidjeti za vrijeme Kajbušine priče da on ima opravdanje za svoju strogoću prema kajkavskom. Možda Maca ne zna, ali oni su Prečani. To nije tako jednostavno. Nažalost, oni nikome ne pripadaju. (…) pradjed je morao napustiti Srbiju bez žene i djece i pune dvije godine se borio, uz pomoć austrijskih vlasti iz Beča, da mu puste ženu i djecu u Austriju.

- Tako ti je, draga moja Maco, nevolja s nama Prečanima i danas. Ne pripadamo nikome, osim samima sebi, i zato ja želim ne da moja djeca govore kao u Popini, nego da znaju tko su. A kroz jezik najbolje upoznaješ svoj vlastiti identitet. Volim ja kajkavski, pa i dalmatinski, ali mi je samo želja da kroz taj moj jezik oni nauče tko su." (str. 192 - 193)

DRUKČIJA PERSPEKTIVA
Nema u tom "pobjedničkom svijetu" mjesta za neke prevelike idejne i druge devijacije. Sve je u tom svijetu, manje-više, predvidljivo. Osim vlastite djece. Pa tako likovi u ovome romanu nemaju previše dodirnih točki s likovima koji se pojavljuju u prozi Ratka Cvetnića. Što je, zapravo, i posvema razumljivo, jer im ni životne ni političke sudbine nisu bile nimalo slične.

Naime, u svojem posljednjem proznom tekstu "Blato u dvorištu" R. Cvetnić opisuje svojevrsne društvene gubitnike, one pripadnike predratne građanske klase, koji su, u nekim nevremenima, najčešće zbog krajnje prozaičnih i posvema proizvoljnih razloga, bili prisiljeni napustiti svoj grad, svoj dom i otići živjeti u provinciju i snalaziti se u prostoru kojem, ni na koji način, nisu pripadali. I, naravno, morali su, bez suvišnih pitanja, odustati od svoje prošlosti, od većine svojih navika, rituala...

U "Opijumu za narod" perspektiva je drukčija. No i ta je perspektiva posvema legitimna, jer je i ona rezultat određenih povijesnih odluka i okolnosti. Samo se svijet treba naučiti gledati i očima onih drugih, jer i njihove "istine" nisu oslobođene svake logike. Stoga i ne bi bilo korektno kada bismo a priori osudili autora/pripovjedača što na svijet gleda različito od nas. No, također, mora se reći da ovaj pripovjedač itekako pokazuje razumijvanje za sve one koji ne pripadaju svijetu njegova oca, koji se ne uklapaju u tu ideološku, binarnu shemu tipa: mi vs. oni, dobro vs. zlo...

Ako stvari promatramo na taj način, slobodno možemo reći da je ovaj roman svojevrsna pobuna autora protiv tog partijsko-patrijahalnog svijeta, kao i svih njegovih političkih, seksualnih, umjetničkih i ostalih vrijednosti. Opisi nekih muško-muških odnosa u ovome romanu dio su svih onih u današnjem svijetu prihvaćenih subverzivno-alternativnih aktivnosti, koji nisu ništa drugo nego integralni dio "nove političko-seksualne korektnosti". Nisam posvema siguran je li već sam čin objelodanjivanja ove transrodne proze dovoljan dokaz da je današnje hrvatsko društvo kontaminirano u dovoljnoj mjeri nekom novom vrstom senzibilnosti.

Piše: Zlatko KRAMARIĆ
Likovi u ovome romanu nemaju previše dodirnih točki s likovima koji se pojavljuju u prozi Ratka Cvetnića. Što je, zapravo, i posvema razumljivo.
Pripovjedač pokazuje razumijvanje za sve one koji ne pripadaju svijetu njegova oca, koji se ne uklapaju u tu ideološku, binarnu shemu tipa: mi vs. oni, dobro vs. zlo...
Nisu sve godine jednako historijske. Postoje godine, odnosno vremena, koja su to nešto više od nekih drugih...
Raznovrstan i plodonosan
Vladimir Stojsavljević rođen je u Bjelovaru 1950. Škole je pohađao u Zagrebu (osnovna, gimnazija, FF) i Ljubljani (AGRFTV), te diplomirao na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu na Odsjeku režije. Novinarstvom se bavio od 1967. godine i tijekom vremena pisao u svim značajnijim tjednicima i dnevnicima bivše i nove države, a u ranoj mladosti bavio se i filmom. Kazališnu karijeru započeo kao student na Dubrovačkim ljetnim igrama, u predstavi Georgija Para “Eduard Drugi” 1971. godine i otada do danas režirao i napisao petnaestak vlastitih drama i komedija. Naročite uspješnice bile su “Njegovatelj mašte” s Brankom Cvitković 1983. godine, “Katarina Zrinska” u Teatru ITD 1993. godine u režiji Božidara Violića, te u vlastitoj režiji komedije “O tome se u našoj kući ne govori” u ZeKaeMu (1996.) i “Tango, drugi put” u HNK Osijek (1999). Dramski tekstovi su mu nagrađivani - prva nagrada Republičkog sekretarijata za kulturu 1985. godine (Ljubav i država) i 1987. godine (Sveti čovjek Bošković), te prva nagrada i otkup na pozivnom natječaju ZeKaeMa (Krundiba) 1980. godine, treća nagrada “Marin Držić” (Nikola Sedmi) 2008, te više nagrada za radio drame i eseje. Uz kontinuirani rad dramskog pisca i redatelja, sudjelovao u raznorodnim kazališnim festivalima (BITEF, Splitsko ljeto, Dubrovačke ljetne igre, MESS, Pulsko ljeto, Čakovečko ljeto itd.) kao producent i voditelj okruglih stolova, te u raznim aktivnostima kulturnog marketinga. Prozni tekst “Ljetni dnevnik rata” iz 1991. smatra se prvom knjigom napisanom o ratu u Hrvatskoj, 2009. Stojsavljević je objavio hvaljeni roman “Pula”, a 2011. “Život bez imena”. Posljednji roman “Opijum za narod”, objavljen je prošle godine u nakladi Ljevak.
Možda ste propustili...

GLAZBENI INTERVJU: MIRANDA ĐAKOVIĆ (PUTOKAZI)

U životu biraš stranu, prodaješ kožu ili spašavaš dušu!

TEMA TJEDNA: HRVATSKA MLADEŽ - DIJAGNOZA STANJA (I.)

Generacijska pogreška: Traženje spasa u inozemstvu

Najčitanije iz rubrike