Jučer je počeo, a danas, u subotu, završava sad već tradicionalni glazbeni festival Antivalentinovo, na kojem su u zagrebačkom Boćarskom domu nastupili ili večeras nastupaju neka od reprezentativnih imena pop i rock scene: Elemental, Rambo Amadeus, Zabranjeno pušenje, Kojoti, Bad Copy, Turisti, Saučešće i naravno Let 3. No ovaj intervju ne tiče se zapravo Valentinova ni Antivalentinova, nego grupe Elemental, koji osim zbog 20 godina postojanja razloga za slavlje imaju i zbog vrsno uknjižene biografije "Sve, samo ne romantika" te prigodno objavljene kompilacije “XOXO”.

Obilježili ste dva desetljeća postojanja Elementala, kakav je osjećaj biti IN 20 godina? Je l‘ sve prošlo kako ste očekivali ili nije, je l‘ bilo puno stranputica, i kakvih, na kojima su stradavali duh i tijelo, da se tako izrazim, ili je razvoj i benda i vas kao lidera protekao u očekivanom tempu i prema očekivanom cilju?

REMI: Znaš, voljela bih reći da smo ‘‘bili IN‘‘ 20 godina, ali to baš ne bi bila potpuna istina. Kad smo krenuli, bili smo mali underground bend iz Zagreba, publika koja nas je slušala bila je isključivo reperska, o top-ljestvicama, velikim svirkama i svemu što ide ‘pride‘ mogli smo samo maštati. No tako je i prirodno, zar ne? Imali smo svoj rast, kao bend i kao umjetnici, od tog malog underground sastava do benda koji svira od Vardara do Triglava. Neću reći da je bilo lako - zbilja smo sa svakim albumom radili na svom zvuku, stihovima, refrenima, nastupima uživo. Kad smo počinjali, ja sam imala nekih 17 godina. Nisam znala ni mikrofon držati kako treba. U međuvremenu, neke smo stvari svladali. Zato i jesam toliko ponosna na svoj bend - nikada nam ništa nije palo s neba, nego smo za sve morali stisnuti zube i raditi, raditi, raditi.

Još malo o karijeri - koji su vam bili presudni, ključni trenutci, neke prekretnice, nakon kojih više nije bilo dvojbi kamo i kako dalje?

SHOT: Ma, teško je izdvojiti što su bile neke prekretnice u karijeri. Uglavnom se sve odvijalo polako i bez nekih iznenadnih poteza. Ali ako bi trebao izdvojiti nekoliko bitnih momenata, onda bi to bilo potpisivanje prvog diskografskog ugovora, taj trenutak kada smo iz demo scene prešli u "onu ozbiljnu", zatim godinu poslije kada smo Remi i ja bili na koncertu grupe The Roots i kada smo shvatili da se hip-hop može izvoditi i sa živim bendom. To nas je poslije osnažilo u odluci da se iz vokalnog trija proširimo na punokrvni bend. I naravno 2004. godina i album "Male stvari", koji nas je okrenuo naopako.

Lijepo je kad se obljetnice poprate i prigodnim koncertima poput vaših u Tvornici. Dom sportova odradili ste još 2016., no dva nedavna nastupa u Tvornici vjerojatno su bila posebno iskustvo. Sad, kad se sve slegnulo, kakav je dojam?

REMI: Bilo nam je prekrasno! Dogodila se neka sjajna kemija između publike i nas tijekom ta dva koncerta. Mi smo jedva čekali da iziđemo na pozornicu - iza tih koncerata stajalo je puno rada, priprema, proba i PR obveza... Tako da smo sami sebe ‘nabrundali‘ na te nastupe i onda kada smo razvalili i petak i subotu, dogodila se katarza. Svi iz benda kao da su lebdjeli pola metra iznad tla iduća dva tjedna. U petak je bila ‘akustična‘ svirka tijekom koje smo svirali neke manje poznate pjesme, u nježnijim aranžmanima, a u subotu je bio raspašoj. Drago mi je da smo tako tematski podijelili koncerte jer smo pokazali da smo bend koji ima raspon od intimnijih pjesama do onih koje tjeraju na dizanje i ples.

Uz koncerte, obljetnica se poklopila i s još dva važna događaja - objavljivanjem kompilacije “XOXO” te još važnijim - izdavanjem knjige o Elementalu. Jeste li zadovoljni albumom “XOXO”, tko je radio izbor pjesama, vidim i čitam redom pozitivne recenzije?

SHOT: Reklo bi se da je "XOXO" naizgled obična kompilacija bitnih singlova, no mi smo na nju potrošili sate i sate promišljanja, novog masteringa i natezanja oko koncepta. Doslovno cijeli bend je bio uključen u stvaranje liste pjesama i redoslijeda. Krenulo je naravno u kombiju, kao nabacani popis koji smo mislili da će biti lako složiti. No to se onda rastegnulo, raspravljalo se, mijenjalo, dizalo se tenzije, tražilo skrivenu smisao... ma svašta! Ha-ha-ha-ha! Ali bilo nam je bitno da složimo neki presjek koji je odraz nas i našeg razvoja. Dobro je ispalo. Svi smo zadovoljni!

Kako se i komu uopće rodila ideja o knjizi "Sve, samo ne romantika"? Marko Podrug, autor knjige, kaže kako je "priča o Elementalu priča o ljudima, prijateljstvima, ljubavima, rastancima, svađama, pomirenjima i, dakako, o uspjehu". Je l‘ knjiga to što ste očekivali, pogađa li bit Elementala? No, gdje je nestala romantika, koju naslov negira?

REMI: Bila je to jedna neobavezna kava s Markom Podrugom, autorom biografije, tijekom koje smo se u zezanciji dotaknuli 20 godina benda i činjenice da bi vrijedilo razmisliti o ideji biografije benda. Marko se odmah ozbiljno primio posla - i nekoliko mjeseci poslije, imali smo knjigu! Odradio je nevjerojatno puno razgovora sa svim članovima benda, sadašnjim i bivšim te napisao, prema mojem mišljenju, sjajnu knjigu. Iznad svega, knjiga je objektivna. Mi mu ni u jednom trenutku nismo ‘rezali krila‘ ili utjecali na njega. Štoviše, na jednom od preliminarnih razgovora zamolila sam ga da nipošto ne ‘romantizira‘ iskustvo koje je bend prošao tijekom 20 godina. Nisam htjela da mladi muzičari steknu dojam da je ovaj naš posao med i mlijeko - jer nije! Biti umjetnikom na Balkanu je poprilično suluda odluka, ako znamo da je kultura uvijek negdje zaturena u najmanji rukavac... Naslov knjige smislila je naša PR menadžerica Tamara Terzija, a zapravo savršeno opisuje i ovu našu želju da se u knjizi ništa ne romantizira, ali tu je i aluzija na hit-pjesmu koja nas je prva približila širokoj publici.

Nakon svega - koliko je Elemental mainstream, koliko je zapravo u određenoj mjeri kompromis u smislu mogućnosti da se i tržišno, komercijalno uspije, a da se pritom zadrži autorski kredibilitet? Usto, koliko je u Elementalu, i vama osobno, još one mladenačke stvaralačke iskre, entuzijazma, da se i nakon 20 godina, svom snagom gura naprijed?

SHOT: Mi smo možda imali tu sreću da glazba koju radimo ima taj neki komercijalni dodir. Ako se uopće može govoriti o komercijalnom zvuku, jer je to vrlo varljiva pojava. No nama je pošlo za ruku da nikada nismo sebi rekli ‘idemo napraviti komercijalnu pjesmu‘, a ipak su nam se pjesme vrtjele na radiju i imale dobar prijam kod publike. Danas imamo možda drukčije ideje i pristupamo stvaranju pjesama drukčije, ali mislim da se taj žar i zezanje koje smo imali u samim počecima nisu izgubili. Samo smo stariji, pa naravno i glazba zvuči drukčije nego na početku. Ali mentalni sklop je isti kao i prvog dana! Dapače, imamo problem što danas kada radimo nove pjesme imamo osjećaj da to nitko neće vrtjeti i da smo previše zakopali pjesmu, a onda ispadne da se i to pušta!

Tijekom karijere nagrađeni ste i s nekoliko Porina. Što vam te nagrade znače, koliko su one važne i koliko pomažu u recepciji benda, u stvaralačkom kao i u komercijalnom smislu?

REMI: Nagrade su dobar način validacije da ono što radiš ima nekog odjeka među strukom. No one definitivno ne bi trebale biti razlog zašto se netko bavi svojom umjetnošću. Mi kao pjesnici, muzičari, često znamo biti dosta nesigurni u to što radimo pa nagrada dođe kao neka potvrda o kvaliteti. Ipak, rekla bih da je najveća nagrada činjenica da možeš rasprodati koncert ili napuniti dvoranu. Te brojke ne lažu. U nas postoji mnogo bendova koji su ovjenčani nagradama, a rijetko nastupaju, a opet postoje i bendovi koje nagrade zaobilaze, a sviraju svaki vikend. To su te neke situacije u kojima malo i posumnjaš u legitimitet nekih nagrada. Svakako ne mogu odmoći, ali da su presudne - nisu.

Kakvo je vaše mišljenje o glazbenoj sceni danas, u svijetu kao i u Hrvatskoj? Može li se u nas od glazbe dobro živjeti, a da nisi Huljić i njemu slični? Koliko su pritom nužni neki kompromisi (ponavljam se, znam!) da bi se uspjelo?

SHOT: Može se živjeti od glazbe! Za početak pogledajmo samo stotine glazbenika koji nisu pod medijskim svjetlima - glazbenicima koji sviraju svadbe! Oni mogu živjeti od toga. Ali rade kao konji! To uopće nije lako i doista je rudarski posao. Ali može se. Naravno, ima i onih visokotiražnih skladatelja koji rade pop-glazbu koja je u mainstreamu i jako dobro zarađuju. Mi smo negdje između. Zarađujemo od svoje glazbe i uglavnom uspijevamo. Ima mjeseci kada je doista stegnut remen i teško je, ali svi imamo i još neke projektiće, osim Elementala, koji pokrpaju ta krizna razdoblja. Bitno je spomenuti, a tiče se i nas i svih ostalih glazbenika, da živjeti od glazbe nije kao bilo koji drugi posao jer je struka još uvijek nedovoljno priznata, pa teško možemo imati kreditnu karticu, dignuti kredit i ostvariti staž i zdravstveno osiguranje.

Živimo u globalno umreženom svijetu, virtualna je stvarnost posvuda oko nas - koliko takvo doba pomaže današnjim autorima, bendovima (ali i vama, Elementalu) da se pokažu, iskažu i promoviraju na tržištu? Usput, kakvo je vaše mišljenje o društvenim mrežama, koliko ste, ako jeste, "opsjednuti" fejsom, tvitanjem, Instagramom...?

REMI: Internet je na neki način potopio diskografski svijet u onom klasičnom smislu komadne prodaje albuma i singlova, ali ga je i spasio kroz platforme za digitalnu prodaju i promociju muzike. Današnji svijet u kojem je vrlo teško zadržati pozornost slušatelja duže od nekoliko minuta, ali i digitalna promocija muzike pokopali su one klasične albume, ali su, gledajući sa strane promocije i dostupnosti, mnoge izvođače ‘‘stavili na mapu‘‘ i dali im vidljivost. Mislim da bend bez Instagrama, Facebooka i Youtube kanala danas uopće više ne može preživjeti. Svi smo na mrežama i na neki način doista opsjednuti takvom vrstom konzumiranja muzike i komunikacijom s fanovima. Ja nemam ništa protiv toga, apsolutno sam to prihvatila i maksimalno iskorištavam društvene mreže kao način promocije svoje umjetnosti - od Elementala, do poezije ili nadolazećih novih projekata koje radim.

Vratimo se u surovu stvarnost. Politiku je danas nemoguće izbjeći, vjerojatno to ne možete ni vi. Koliko se takva kaotična stvarnost društva kakvoj svjedočimo odražava na vas osobno, ali i na Elemental? Inspiracije vjerojatno ne manjka?

SHOT: Pa mi se nikada nismo opirali tome da politika kao jedan od faktora svakodnevice ulazi i u naše pjesme. S obzirom na to koliko o njoj razmišljamo (a to je sigurno puno previše!) logična je stvar da u pokojoj pjesmi i to ispliva. A onda nam se dogodi da nas često mediji percipiraju kao taj neki socijalno osviješteni bend, iako zapravo većina naših pjesama nema veze s politikom.

Kad obljetnice prođu, uobičajeno sve "prekriju ruzmarin, snjegovi i šaš", da se poigram s Bregovićem. Hoću, naime, pitati kakav Elemental možemo očekivati u idućih 20 godina. Kad će "Tijelo" zamijeniti novi album? Radite li na tome?

REMI: Radimo na novim pjesmama koje smo opet stavili u jedan zgodan koncept, baš kao što je bio slučaj i s ‘‘Tijelom‘‘. Jedva čekam da ih prezentiramo publici. Trenutno smo u razdoblju brušenja tog novog materijala i dodavanja metaforičkog ‘‘šlaga na tortu‘‘. Nakon toga nam predstoji snimanje u studiju i objava. A mislim da ćemo za koji mjesec izbaciti i novi singl. Jedno je sigurno - radi se punom parom.

Remi u tri-četiri riječi? Shot u tri-četiri riječi?

REMI: Ja ću za Shota kao kolegu uvijek reći - radišan, predan detaljima i strpljiv. I beskrajno divan i inspirativan tekstopisac!

SHOT: Remi je skriboman, control-freak i vječna inspiracija!

I za kraj, da malo zlorabim slična, malo morbidna pitanja iz Classic Rocka i drugih inozemnih časopisa - koje biste riječi željeli da budu upisane na vašem nadgrobnom spomeniku, kako bi glasio epitaf Remi i epitaf Shota? Možda i epitaf Elementala?

REMI: E, jesi ga sad na kraju zafitiljio! Uopće ne želim razmišljati o kraju - pa tek smo proslavili 20 godina! Još smo mladi i gladni - ne tjeraj me da odlazim u mračne kutke uma.

SHOT: Ja samo ne želim da mi piše Shot na nadgrobnom spomeniku, jer će prolaznici misliti da je to razlog zašto sam tamo!