Magazin
ANALIZA DRUŠTVENIH MREŽA: DR. SC. IRENA PETRIJEVČANIN VUKSANOVIĆ

Što je netko arogantniji, manje obrazovan i manje kulturan, to ima širu publiku!
Objavljeno 9. veljače, 2019.
Društvene mreže iznimno su moćno komunikacijsko, ali i manipulacijsko sredstvo

Vezani članci

TEMA TJEDNA - DRUŠTVENE MREŽE: SLOBODA I NEODGOVORNOST (I.)

Misle da su na Divljem zapadu, pa pozivaju na linč

INTERVJU: MIRELA HOLY

Plasiranje laži i kleveta nije sloboda izražavanja, nego ozbiljno kazneno djelo

Servisi društvenih mreža plodno su tlo za govor mržnje. Štoviše, ondje plasirana informacija ne podliježe provjeri istinitosti, što za posljedicu ima širenje neistinitih informacija nevjerojatnom brzinom i lakoćom. Poslije dokazati da je nešto neistinito nema, nažalost, jednak učinak, osim ako je istinita informacija plasirana odmah kada i lažna te jedna dokazima opovrgne drugu, što se ne događa gotovo nikada.



O ZLOUPORABI I NAPADU NA NOVINARKU

Stranka Živi zid obilno se koristi društvenim mrežama kao oružjem za "strijeljanje" svih političkih suparnika. Pritom kao "streljivo" koriste: neistinite informacije, lažne vijesti, dezinformacije, govor mržnje i slično. Gotovo svaka njihova objava na društvenim mrežama u sebi sadržava jedan od ovih elemenata, nerijetko i više, ponekad i sve. Kada, primjerice, objave da ova vlada ne upravlja državnom blagajnom u interesu građana, to zvuči dramatično. Istina je suprotna jer je prvi put od hrvatske neovisnosti ostvaren proračunski suficit. Drugim riječima, država je uprihodila više nego što je potrošila unatoč svim izazovima, brojke kažu da je suficit opće države za 2017. iznosio 3,15 milijardi kuna. Dakle, imate neistinu koja je objavljena na internetu, a s druge strane nemate mogućnost za istinu. I to se širi bez ikakve odgovornosti.


Nekada je jedno od pravila novinarskog izvještavanja bilo: "Audiatur et altera pars", tj. "Neka se čuje i druga strana." Tada je gledatelj ili čitatelj imao objektivniji, kvalitetniji uvid u objavljeno. Na društvenim mrežama danas je svatko urednik bez ikakve odgovornosti za objavljeni sadržaj. Poziv na javni linč novinarke koja je objavila istinite informacije o pronevjeri i malverzacijama unutar Živog zida smatram dokazom da vodeće osobe te stranke nemaju demokratičnosti, uključivosti, tolerancije, pa ni razboritosti, nego su skloni diktaturi, podčinjavanju, pa i okrutnostima prema neistomišljenicima. To je opasno, jer možemo pretpostaviti što bi bilo da takve osobe u ruke dobiju konkretnu vlast.
 
O EU LEGISLATIVI I NJEMAČKOM ZAKONU
 
Mediji su danas, zahvaljujući internetu i društvenim mrežama, doživjeli i negativnu transformaciju u smislu narušavanja objektivnosti i prenošenja točnih informacija. S pomoću interneta može se lako organizirati teroristički napad, otmica, kibernetički napad s ciljem krađe dokumenata, novca, informacija, podataka ili npr. onesposobljavanje električne mreže neke države ili blokade nekog državnog tijela, banke, zračne luke, tvrtke. Internet je otvorio cijeli niz novih momenata koji prije nisu postojali i koji zahtijevaju određene alate i mehanizme kako sve skupa ne bi odvelo svijet u nekom smjeru koji se može vidjeti u SF filmovima katastrofe. Zato smatram da ni jedna odgovorna politika i vlada ne mogu dopustiti da se internetski prostor koristi npr. za zlostavljanje ili ugrozu nacionalne sigurnosti.


Hrvatska je pokazala odlučan stav u borbi za očuvanje visokih standarda ljudskih prava, sloboda govora, ali istodobno i potrebu pronalaženja najboljih mehanizama za borbu protiv svih oblika njihove zlouporabe na internetu.


Europska je komisija radi potrebe povećanja intenziteta borbe protiv govora mržnje s Facebookom, Twitterom, Googleom i Microsoftom sklopila tzv. Kodeks postupanja prema kojem su te kompanije obavezne sudjelovati u borbi protiv govora mržnje na internetu, dužne su razvijati procedure i stalno osposobljavati administratore za prepoznavanje i uklanjanje govora mržnje u roku od 24 sata.


Sloboda govora nije sloboda da se nekoga ugnjetava, širi mržnja, potiče na nasilje i slično. Vidim da se u raspravama na stručnim tijelima između zemalja članica itekako pazi da se ničim ne ugrozi sloboda govora i ljudska prava, ali da se sporni sadržaji trebaju ukloniti. Naravno da je svakoj državi članici, pa tako i Hrvatskoj, prepušteno da uredi svoj zakonodavni okvir kojim će se definirati određena pravila ponašanja na internetu. Europska tijela daju smjernice i direktive te je potom svaka država pojedinačno pozvana da donese svoju legislativu u koju ugrađuje potrebne mehanizme. Zakonodavci diljem Europske unije trenutačno imaju gotovo identične probleme oko lažnih vijesti, govora mržnje, elektroničkog nasilja, ugrožavanja kibernetičke sigurnosti i sličnih internetskih ugroza usmjerenih na pojedince, institucije ili tvrtke.


U Njemačkoj se primjenjuje novi zakon čiji je cilj konačno stati na kraj govoru mržnje na društvenim mrežama. Tvrtke koje unutar 24 sata od prijave takvog sadržaja ne uklone sporni sadržaj mogle bi dobiti kazne, pazite, do maksimalno 50 milijuna eura za svaki zaseban slučaj! Taj je njihov Zakon o nadzoru mreža ili tzv. Netzwerkdurchsetzungsgesetz izazvao brojne polemike, no ipak je na kraju donesen. Ponajprije će se fokusirati na Facebook, Twitter i YouTube, ali će nadgledati i Snapchet, Google, Instagram, pa čak i rusku verziju Facebooka, VK. Građani čak i ne moraju biti korisnici društvene mreže da bi mogli prijaviti prekršaj, nego to mogu učiniti preko online formulara upućenog Ministarstvu unutarnjih poslova.


U Francuskoj se također ubrzo očekuje donošenje posebnog zakona protiv širenja lažnih vijesti. Taj bi zakon omogućio blokiranje ili brisanje sadržaja na društvenim mrežama koji se primjerice u vrijeme izbora procijeni kao „lažna vijest“. Međutim, kao i u Njemačkoj, otvorila se polemika zbog bojazni oko narušavanja slobode govora.


Stručnjaci znaju da internet uključuje brojna policy područja i aktere koji nisu uvijek razvidno povezani i usklađeni. Možemo govoriti o internetu kroz dva parametra. Prvo o tehnološkim i tehničkim aspektima kao što su mrežni standardi, mrežni kapaciteti i brzina interneta i, drugo, o internetu u kontekstu ljudskih prava, javnog interesa, medijskog pluralizma, tržišnog natjecanja. I jedno i drugo treba na neki način regulirati. Jasno, lakše je zahtijevati povećenje brzine interneta nego se boriti protiv lažnih vijesti. Nedavno sam rekla da naše medijsko zakonodavstvo treba hitno nove cipele jer su noge prerasle postojeće. Zapravo, imate sadržaje i pojave koji uopće nisu regulirani našim zakonima ili su ovlaš dotaknuti.


Vlada je najavila da će resorno ministarstvo donijeti novi zakonodavni paket koji će se dijelom odnositi i na servise društvenih mreža. Inače, hrvatski zakoni i Ustav u cijelosti su harmonizirani s europskom pravnom stečevinom kada je riječ o ljudskim pravima i slobodi govora i tu se ne bi trebali brinuti da će doći do narušavanja standarda koje imamo.


Inače, za nadzor elektroničkih medija (radio, televizije, internetski portali) nadležna je Agencija za elektroničke medije, odnosno unutar nje Vijeće za elektroničke medije sukladno Zakonu o elektroničkim medijima. Doduše, ako govorimo o internetu, Zakon se samo u četiri članka odnosi na internetske portale. Lako se zaključi da u odnosu prema televiziji internetski portali uopće ne podliježu dostatnoj regulaciji, a prema društvenim mrežama uopće nema regulacije. Npr. nema odgovornosti za širenje lažnih vijesti, nema sankcija.


Dat ću vam primjer za televizije, odnosno nadzor njihovih programskih sadržaja u našem zakonodavstvu. Od 2009. Zakon o elektroničkim medijima dopunjen je tzv. Direktivom o audiovizualnim medijskim uslugama prema kojoj se zemlje članice EU obvezuju da će spriječiti i sankcionirati diskriminaciju prema vjerskoj, političkoj, spolnoj rasnoj ili drugoj osnovi kao i poticanje, pogodovanje ili širenje govora mržnje. Konkretno, čl. 69. tog zakona kaže da Vijeće donosi odluku o oduzimanju koncesije televizijskom nakladniku u takvim slučajevima.


Ako Agencija za elektroničke medije dokaže da je bilo "govora mržnje" u TV programu - kakve su sankcije za tu televiziju? Na to pitanje odgovor je sljedeći:


Do 2009. postojala je dvojaka mogućnost kazne: novčana kazna od sto tisuća do milijun kuna te privremeno ili trajno oduzimanje koncesije. Međutim, izmjenama zakona Agenciji je oduzeta mogućnost novčane kazne te ostaje isključivo čl. 76. Zakona, odnosno privremeno ili trajno oduzimanje koncesije. Po meni bi trebalo vratiti i novčane kazne, to više što je u zemljama EU-a ta mogućnost i dalje zakonska opcija. Naime, regulatorna tijela u EU-u imaju mogućnost stupnjevanog novčanog kažnjavanja. Zapravo, mislim da je oduzimanje koncesije nekoj televiziji zbog govora mržnje u EU iznimka.


Novčano kažnjavanje nakladnika, radija ili televizije ostalo nam je jedino u zakonu ako je u programu (citiram) "narušio ustavni poredak ili nacionalnu sigurnost RH". Inače, ako govorimo npr. o govoru mržnje u medijima, Vijeće za elektroničke medije nije jedino tijelo koje može "izreći sankciju". Govor mržnje također je kažnjiv prema Kaznenom zakonu (čl. 325.), gdje je za utvrđivanje kršenja zakona nadležno državno odvjetništvo. DORH priprema i dopune Naputka o radu na kaznenim djelima počinjenim iz mržnje, koliko znam dovršena je i revizija DORH-a o postupanjima vezanima uz kaznena djela govora mržnje. U svakom slučaju hrvatski zakoni prepoznaju diskriminaciju i govor mržnje od Ustava, Kaznenog zakona, Zakona o medijima, Zakona o HRT-u, Zakona o elektroničkim medijima itd. Međutim za lažne vijesti ne stojimo dobro. A kao što sam rekla, društvene mreže su pak "potpuno izvan dometa".
O CENZURI I SENZACIONALIZMU

Smatram da ne postoji ta mogućnost jer Vlada ne bi donijela takav zakon. Kada me pitate za cenzuru, onda ću vam reći da nju ne očekujem niti ona dolazi od Vlade ili državnih tijela, nego ju zapravo nerijetko vidim od pojedinih medijskih aktera koji izvješćuju pristrano i neobjektivno. Kao što sam prethodno rekla, u Hrvatskoj vlada sloboda govora kao i medijske slobode, to se sigurno neće narušavati od vlasti. Nažalost, pojedini mediji i dio javnosti više vrednuju senzacionalizam, spektakl, nekulturu i populizam od objektivnog izvještavanja što vidimo na izvještavanju pojedinih medija i iz Hrvatskog sabora.

HOĆE LI MREŽE PREŽIVJETI?

Društvene mreže iznimno su moćno komunikacijsko, ali i manipulacijsko sredstvo. Samo u Hrvatskoj Facebookom se koristi više od dva milijuna ljudi. Vidjeli smo da se uz pomoć društvenih mreža mogu dobiti izbori i mijenjati društveno-politički sustav neke zemlje. Nitko odgovoran ne bi dopustio da tako moćno sredstvo bude potpuno izvan dometa države na čijem prostoru djeluje.


Znamo da algoritmi "pamte" naše interese i preferencije te sukladno tome podastiru izvore informacija, što dovodi do toga da svatko tko se informira samo preko društvenih mreža ima od algoritama "servirane informacije od jednih te istih izvora", što naravno isključuje druge. Na taj način stvaraju se grupacije osoba koje svoje stavove temelje na ograničenim izvorima i također su podložnije manipulaciji.


Tradicionalni mediji kao televizija izgubili su bitku s društvenim mrežama koje su postale moćniji distributer informacija građanima, no osim pluseva imamo i minuse. Nedostaje transparentnosti i uređenosti, nedostaje i odgovornosti za sadržaje koji se distribuiraju. Smatram da će u sljedećem razdoblju postojati velik pritisak da se društvene mreže na neki način "stave u zakone" jer je nužno da se uspostavi neka razina odgovornosti za ono što se objavljuje na društvenim mrežama. Isto tako, od kompanija vlasnika društvenih mreža očekivat će se sve veća suradnja i proaktivan pristup umjesto dosadašnje pozicije gdje su kompanije kao Facebook bile gotovo superiorne u odnosu prema tijelima države u kojoj pružaju svoje usluge. Onoliko brzo koliko se bude mijenjala internetska tehnologija, mijenjat će se i usluge i sevisi društvenih mreža.


Za sve one koji strahuju od moći društvenih mreža i "praćenja naših interesa na internetu" nemam dobre vijesti za budućnost. Naime, već se razvila znanstvena disciplina pod nazivom psihometrija, koja doslovce prati i mjeri ponašanje online korisnika, te na osnovi tih podataka daje psihološku procjenu korisnika. Na temelju psihološke procjene korisnika, mediji i kompanije mogu odrediti svoju ciljnu grupu i obavljati selekciju i personalizaciju vijesti, te ciljano distribuirati određenu vrstu vijesti prema svojoj ciljnoj grupi. Recimo, ako primijetite da vas internet zapljuskuje reklamama određenih proizvoda, najvjerojatnije je učinjen vaš psihoprofil. Možete zamisliti gdje to vodi u budućnosti. Sve što se može iskoristiti, iskoristit će se i povezati međusobno.
O HRVATSKOM SABORU


Oni koji imaju određenu razinu građanske odgovornosti i intelektualne ozbiljnosti, ne mogu ne biti zgroženi populističkim nastupima u Hrvatskom saboru. Proizlazi da što je netko arogantniji, manje obrazovan i manje kulturan, to ima širu publiku. Nažalost, vremena su se promijenila. Međutim, nisu zastupnik Pernar i slični populisti i senzacionalisti središnji problem, oni su nažalost samo posljedica, a uzrok je kriza povjerenja u sistem, u institucije, politiku... Da nije toga, ne bi bilo ni takvih osoba. Zato se protiv toga najučinkovitije bori rezultatima i činjenicama. S jedne strane imate generaliziranje da ništa ne valja niti se što radi, što naravno ne stoji, a s druge strane to treba pobijati nabrajanjem rezultata što se sve radi ili će se raditi u mandatu ove vlade. Neki zastupnici potenciraju osobne uvrede i sukobe jer im je tako jednostavnije nego da se pripreme za temu koja je doista na dnevnom redu, time ruše dostojanstvo Sabora i onemogućavaju konstruktivan rad. Nije čudo da se već duže vrijeme iz sabornice baš i ne pokazuje što znači imati odgovornost i obveze prema pojedincu, društvu i državi.
Piše: dr.sc. Irena Petrijevčanin Vuksanović

MATE MIJIĆ

PROTIV MONOPOLA NA ISTINU

 

Važno je da su građani dobro informirani kako bi mogli donositi dobre odluke na izborima. Informacijsko ratovanje nije novitet, jedina je promjena tehnološki napredak koji je otvorio nove kanale. Svaka odgovorna država ili zajednica država gleda se zaštititi od strane propagande. To nije sporno. Sporno je, naime, to što EU svu svoju disfunkcionalnost pripisuje stranoj propagandi, a to je isto lažna vijest - kaže Mate Mijić, te dodaje:

- Demokratski deficit EU-a dobro je poznata stvar o kojoj je napisano na stotine kvalitetnih znanstvenih radova i knjiga, a lošu reakciju Bruxellesa na financijsku, sigurnosnu i migracijsku krizu građani su osjetili na vlastitoj koži. Nije svaka kritika Europske unije automatski lažna vijest i neprijateljska propaganda, u što nas europski establišment želi uvjeriti. Mainstream mediji i politička elita moraju poraditi na vlastitoj vjerodostojnosti pa će im ljudi više vjerovati i tako biti puno manje podložni utjecajima sa strane. S druge strane, naravno da širenje mržnje, poziv na nasilje, rasizam, povrede nečije časti i ugleda i slični prijestupi moraju biti kažnjivi. Oni to i jesu prema zakonima država članica i jedino što se mora osigurati jest da tehnološki divovi sankcioniraju takvo ponašanje korisnika i da sudovi ekspresno rješavaju takve slučajeve.

Kad smo kod zakonske regulative, EU se proziva da ograničava slobodu izražavanja?

- Ako će birokratska tijela odlučivati o tome što su lažne vijesti, onda svakako imamo cenzuru i uspostavu svojevrsnog monopola na istinu od strane vladajućih struktura. To bi bilo poražavajuće za Europu 21. stoljeća. Ključ je ponovno zadobivanje povjerenja građana i rad na njihovoj edukaciji, a ne potpuna kontrola medijskog prostora. Također, u dijalogu s tehnološkim divovima treba osigurati da dosljedno provode vlastite uvjete korištenja na svim tržištima, što nije slučaj.

Društene mreže nisu samo poligon za hejtere nego i mjesto gdje se stvaraju i šira lažne vijesti. Plaćamo li po tim pitanjima danak digitalnom komunikacijskom dobu, odnosno izmiče li cijela priča izvan kontrole?

- Plaćamo danak svakom napretku dok se ne prilagodimo. To je jednostavno tako. Informacije danas putuju brže nego ikad i to se ne može zaustaviti. Neke od njih će biti lažne, ali zato ljude treba educirati i poticati ih na provjeru prije nego što odluče nešto proširiti. Sve ostalo je uzaludan posao jer ono što ne uspiju proširiti javno na Facebooku ili Twitteru, širit će privatno u velikim grupama preko instant messaging platformi (WhatsApp, Viber). Tko će to kontrolirati? Kontrola širenja tzv. lažnih vijesti ne može u ovom trenutku biti dovoljno selektivna jer ne postoji tehnologija koja bi omogućila visoku razinu točnosti. To znači da je stradanje nevinih korisnika u tom ratu protiv dezinformacija zajamčeno, što apsolutno krši njihovu slobodu govora. Sjetimo se samo slučaja Praljak i masovnog brisanja sadržaja i blokiranja korisnika na Facebooku. Nastradali su mnogi korisnici koji ni na koji način nisu veličali generalov čin u sudnici ili njegovu ulogu u ratu, samo su podijelili neki tekst iz mainstream medija s njegovom slikom i imenom u naslovu. Sankcionirani su čak i pojedinci koji su u statusima starim nekoliko godina spomenuli generala, ali i neki koji su u svojim objavama spominjali ljude prezimena Praljak koji nemaju veze s pokojnim generalom. Na koji su oni način točno širili mržnju? Nikako, samo što algoritam nije toliko sofisticiran da to može prepoznati.

Kad se sve uzme u obzir, kakva je budućnost društvenih mreža, kolike su šanse da se pojavi neki novi oblik komunikacije?

- Novi oblici komunikacije će se sigurno pojaviti jer tehnologija ide naprijed. Postojeće društvene mreže sigurno će preživjeti još neko vrijeme, ali će se i one mijenjati sukladno trendovima. Facebook nije isti sad kao prije deset godina jer, kao i konkurencija, svake godine doživljava određene promjene. Vidljivo je da mlađa populacija sve manje koristi Facebook, dok je, recimo, puno prisutnija na Instagramu i IM platformama poput Vibera i WhatsAppa. Jednostavno, ne žele biti prisutni na platformi na kojoj su sad već prisutni njihovi roditelji ili čak bake i djedovi.

Medijska scena na Zapadu i ova u Hrvatskoj, kakve su razlike?

- Ma i u velikim zemljama viralni sadržaj s društvenih mreža dospije u konvencionalne medije, ali oni pored toga imaju puno kvalitetnog sadržaja koji našim medijima nedostaje. Političari su puno otvoreniji za komunikaciju, privatni sektor je jači, sportska i showbizz scena neusporedivo razvijenije, lokalni mediji kao generatori priča profesionalniji i utjecajniji, više je zanimljivih opinion makera... Medijska je scena u razvijenim zemljama jednostavno puno jača nego u Hrvatskoj - financijski, ali pogotovo sadržajno. Svugdje su društvene mreže i globalna kriza prodrmale tradicionalne medije, ali u Hrvatskoj su ih, usuđujem se reći, devastirale. I sad se bore za čitanost i gledanost dopadljivim, ali često nerelevantnim sadržajem.

Pod izlikom medijskih sloboda ne vodi se baš puno računa o odgovornosti?

- Pravosuđe ne funkcionira, a neujednačena sudska praksa unosi posebnu pravnu nestabilnost u medijski sektor. To stvara plodno tlo za dvije stvari - manjak odgovornosti i autocenzuru. Dio medijskih djelatnika plasira baš svašta ne misleći na posljedice, a sve više ih se boji objaviti bilo što konkretno ili pomalo kontroverzno. Te dvije krajnosti jako su loše za naše medije i povjerenje ljudi u njih. A posljedica je bujanje lažnih vijesti.(D.J.)

ZLATKO MILIŠA

DOBA GLOBALNE ANTIDRUŠTVENOSTI

 

Jeste li se upitali ima li simbolike u internetu kao društvenoj mreži koja je udaljila ljude jedne od drugih, dala im privid blizine i bolje komunikacije, a stvorila umrežene usamljenike i nove ovisnosti s poremećajem privrženosti? Je li to rezultat napretka, bogomdano autentično tehnološko čudo ili zastrašujuća prijevara?

Internetske ovisnike nazivam umreženim usamljenicima! Više godina istražujem antidruštvenost tzv. društvenih mreža. Kod analize uloge interneta, kao uostalom i kod svakog medija, temeljno je pitanje tko i za što koristi medije, osobito internet. Internet je dobar alat ako se dobro koristi i ako korisnici imaju odgovornost. O tome sam pisao sa suradnicima u knjizi "Tamna strana ekrana". No kakva li je prijevara napravljena kada su internet nazvali "društvenom mrežom"! To je prije paukova mreža, u kojoj su internetski ovisnici postali zalijepljene muhe. Prije nekoliko godina pisao sam o internetu kao o antidruštvenoj mreži i ustvrdio da s internetom umire briga za druge. Prosječni korisnici Facebooka imaju između 100 i 400 prijatelja. Njima posvećujem ova pitanja: Koja očekivanja imaju od Facebook prijatelja? Jesu li im prijatelji na Facebooku znanci i/ili prijatelji iz stvarnog života, ranije školske kolege/ce, simpatije, ili osobe koje je netko virtualno preporučio s liste "fejs prijatelja"? Potvrđuju li zahtjev za virtualnim prijateljstvom osobama koje nisu upoznali u stvarnom životu? Kolegice s posla mi kažu da (ne)lajkanje na njihove statuse ili komunikacija na fejsu određuju načine odnosa u stvarnom životu. Zato S. Kinash upozorava da je "u današnje vrijeme hijerarhija potreba poremećena". Ističe kako nakon ispunjenja primarnih i sekundarnih potreba dolazi do zastoja. "Društvene potrebe zadovoljavaju se tako što se komunicira s virtualnim prijateljima, a umjesto pokušaja ostvarivanja potreba za poštovanjem drugoga, događa se suprotno. Umjesto da težimo tome, novac i vrijeme trošimo na vizualna i ostala zadovoljstva" (S. Kinash u knjizi Seeing Beyond Blindness).

PAUKOVA MREŽA
Popularnost na internetu stječe se provokacijama. S internetskom revolucijom došli smo do verbalnog terorizma. Maloljetničko nasilje postaje sve brutalnije. Epidemija blaćenja "protivnika" postaje internetsko zlostavljanje. Dijete od običnog nasilja može pobjeći, promijeniti školu, ali od cyberbullyinga ne može. U virtualnom prostoru traže vršnjačko razumijevanje, ali sve više iskazuju svoje frustracije. Od pojave interneta neprestano raste dječja pornografija. U porastu je slanje (polu)pornografskih sadržaja "Facebook prijateljima". Diskreditirajuće fotografije i poruke zlorabljuje se, najviše preko Facebooka, kada postanu predmet izrugivanja, emocionalnih ucjena i prijetnji. Zabrinjava i pojava da djevojke ne samo preko interneta nego (sve češće) i preko mobitela šalju svoje izazovne i kompromitirajuće fotografije. Ta se pojava naziva seksting. Seksting je nova kovanica online generacije koju obilježava dijeljenje golih tijela (svojih ili drugih), videoisječaka i seksi razgovora preko mobitela ili računala.

ANALIZA OSJEĆAJA
Zabrinjava činjenica da su djeci dostupne internetske usluge koje nude mogućnost komuniciranja s nepoznatim osobama. Takvu uslugu pružaju Ask.fm ili Talk to strangers, s jednostavnom registracijom, a potom razni "anonimusi" mogu nesmetano komunicirati s djecom i odvoditi ih u svijet "paukove mreže".

To je za nastrane osobe samo obična zabava. S druge strane, nezaustavljiv trend među maloljetnicima jesu "lajkovi" na internetskim mrežama, čime misle da izgrađuju ili potvrđuju svoj međuvršnjački status. Sve su učestalije eksplicitne fotografije razgolićenih djevojaka, koje (najčešće) nakon prekida veze ostavljeni tip prosljeđuje drugima iz osvete ili zabave. Tako diskreditirane dodatno postaju izvrgnute ruglu vršnjaka, u komentarima na Facebooku ili Twitteru. Treba im objasniti da su distribuiranje golišavih slika i uvredljivi komentari emotivno zlostavljanje i kazneno djelo.

Facebook i blogovi postaju arene za napade, uvrede i nasilje. Sve su učestalija samoubojstva djece koja nisu mogla trpjeti svakodnevno omalovažavanje i verbalno zlostavljanje svojih "prijatelja/ica" na Facebooku. Istraživačka organizacija Statistical Cybermetrics došla je do zaključka da djecu korisnike interneta u komentarima privlači sve što je negativno. Kako bi dokazali istinitost te tvrdnje, cybermetričari su se poslužili algoritmom simbolična naziva - analiza osjećaja. S pomoću toga algoritma nastojali su odrediti emotivni sadržaj u komentarima objavljenim na internetskom forumu BBC-ja i na stranici digg.com, piše New Scientist. Mladima se daju upute kako biti zapažen na internetu: "Ako želiš dugo chatanje i komentiranje, ne započinji komentar riječima poput ‘volim‘, ‘sviđa mi se‘... Ako želiš da ti se prijatelji na Facebooku ili ‘sljedbenici‘ na Twitteru aktiviraju, počni ih živcirati, provocirati i ljutiti."

Istraživanje Poliklinike za zaštitu djece od nasilja u Zagrebu otkriva da je 18 % djece bilo žrtva nekog oblika nasilja na internetu, a čak je 11 % njih za sebe navelo da su "internetski nasilnici". Prema rezultatima istraživanja Sveučilišta u Valenciji, od 25 do 29 % svih tinejdžera bilo je zlostavljano preko svojih mobilnih telefona ili interneta, 24,6 % tinejdžera doživjelo je nasilničko ponašanje preko mobilnog telefona. Jedno drugo istraživanje, provedeno u Valenciji na uzorku od 2101 tinejdžera, pokazuje da je 17,4 % srednjoškolaca zlostavljano preko svog mobilnog telefona, a 22,5 % preko interneta.

Piše: Zlatko MILIŠA

DANIJEL LABAŠ

SUBJEKTIVNE PERCEPCIJE

 

Svaki je medij, pa i društvene mreže, neutralan. I to stalno moramo ponavljati kako bismo kod korisnika, onih koje pogrešno (možda čak i svjesno) danas nazivamo "konzumentima medija", pobudili svijest o njihovoj odgovornosti za sadržaj i za sve ono što čine na društvenim mrežama, dnevnoinformativnim portalima i drugdje - zapravo u svim interaktivnim novim medijima na kojima im je otvoren prostor da budu ne samo korisnici (čitatelji, slušatelji, gledatelji) nego i stvaratelji novih medijskih sadržaja - pojašnjava dr. sc. Danijel Labaš, s Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, te dodaje:

- Novi su nam mediji, pa i društvene mreže, otvorili i novi prostor slobode, ali i doveli nas do toga da moramo biti odgovorni. Odgovorniji nego što smo danas, pa i za ono što nazivamo "govorom mržnje", premda je i taj pojam teško definirati i oko njega se još lome koplja u stručnoj i znanstvenoj zajednici, jer se mnogo puta govori o "govoru mržnje" i kada je riječ o iznošenju vlastitoga stava i stajališta, pogleda i svjetonazora. Svi bismo i na tom području morali biti oprezni i razumni i što manje koristiti tonove koji diskvalificiraju, etiketiraju i getoiziraju druge samo zbog njihovih stavova. Zašto tako mislim? Prije svega zato što je sloboda izražavanja jedno od naših prava, jedno od temeljnih ljudskih prava. I ono je zaštićeno ne samo brojnim zakonima nego i našim Ustavom. Međutim, danas nam se čini da je sve teže "odrediti", razlučiti njezine granice. Zato nam je i teško - u okviru odnosa slobode izražavanja i govora mržnje - odrediti "granicu". Ona je zapravo, reći će vam mnogi, "jako, jako tanka". Opet pitam - zašto? Pa zato što kod tog "postavljanja granice" vrlo važnu ulogu imaju i subjektivne percepcije slobode izražavanja i govora mržnje. Mnogi zato kažu da je ono što je za nekoga govor mržnje, za drugoga je samo izražavanje vlastitog mišljenja.

Europska unija pokušava zakonom ograničiti širenje neprimjerenog sadržaja na društvenim mrežama, no hoće li u tome uspjeti? S tim u vezi - koliko hrvatski Zakon o elektroničkim medijima prepoznaje govor mržnje, sankcionira ga?

- Zbog onoga što sam vam naveo u prethodnom odgovoru, jasno je da se pred pravosudna tijela u Europskoj uniji, pa i u Hrvatskoj, postavljaju zahtjevi kojima bismo "univerzalno" odredili i definirali što je to govor mržnje. Dakako, ako se taj utvrdi, onda za njega moraju postojati i primjerene kazne, ali bih rekao da bi meni bilo puno draže kada bismo više radili na prevenciji, kada bismo odgajali i obrazovali za ispravno, ljudski prihvatljivo i moralno korištenje slobode izražavanja. Svi mi znamo da je prevencija puno bolje rješenje od represije, od progona i kažnjavanja. Samo mi se čini da se u prevenciju, u odgoj za medijsko opismenjavanje, premalo ulaže i da tu i odgovorni u politici, posebno u tijelima, ustanovama i ministarstvima koja se bave i moraju baviti odgojem, obrazovanjem, medijima i medijskom kulturom, premalo ulažu. Možda izgleda da je lakši put donijeti novi zakon, pa kažnjavati negoli prionuti na posao i krenuti teškim i dugim odgojno-obrazovnim putem medijskoga odgoja za medijsku pismenost ne samo djece, nego i odraslih u našemu društvu.

U prethodnome sam vam odgovoru rekao da nema jedinstvene i općeprihvaćene definicije govora mržnje, ali se u raspravama nekako najčešće spominje Preporuka Vijeća Europe koja govor mržnje definira kao "sve oblike izražavanja koji šire, potiču, promiču ili opravdavaju rasnu mržnju, ksenofobiju, antisemitizam i druge oblike mržnje temeljene na netoleranciji, uključujući i netoleranciju izraženu agresivnim nacionalizmom i etnocentrizmom, diskriminacijom ili neprijateljstvom prema manjinama, imigrantima ili ljudima imigrantskog podrijetla". Vrlo slično određuje i naš Zakon o elektroničkim medijima u čl. 12 koji navodi: "U audio i/ili audiovizualnim medijskim uslugama nije dopušteno poticati, pogodovati poticanju i širiti mržnju ili diskriminaciju na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovinskog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije, te antisemitizam i ksenofobiju, ideje fašističkih, nacionalističkih, komunističkih i drugih totalitarnih režima." Sapienti sat!

Postoji li mogućnost da se prijeđe granica i iz kažnjavanja medija prijeđe u cenzuru?

- Protiv neslobode i cenzure moramo se svi zauzimati jer opasnost od njih uvijek postoji i ni jedno ih društvo ni doba ne može unaprijed isključiti kao mogućnost. A to možemo samo odgovornim korištenjem medija. Na taj način mogu se spriječiti i eventualne moguće zloporabe zakonodavaca, pa se ponovno vraćam svojoj tezi: odgoj i obrazovanje ključ su budućnosti! Odgojen i obrazovan, moralan i odgovoran korisnik medija, najbolji je odgovor i najbolja "brana" protiv govora mržnje i svih društvenoštetnih komunikacijskih oblika poput blaćenja, sramoćenja, klevetanja, gaženja ljudskog dostojanstva, dezinformacija i propagande. I kao što sam rekao, to neće biti lako jer su društvene mreže otvorile prostor za objavljivanje svima. Zato za kraj želim podsjetiti na riječi Umberta Eca, koji je 2015. rekao da su društveni mediji dali pravo na riječ "legijama imbecila" koji su prije mogli govoriti samo u baru nakon čaše vina te nisu mogli štetiti zajednici. Odmah bi ih se ušutkalo, dok sada imaju isto pravo na govor kao i dobitnici Nobelove nagrade. Zbog svega toga bit će nam sve teže određivati granicu između prava na slobodu izražavanja i odgovornosti za govor mržnje. Zato još jednom pozivam: Odgajajmo publiku od najranije dobi!(D.J.)
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana