Ellie i Pete u ranim su četrdesetima. Vode vlastiti posao i dobro im ide. Žele djecu, no zaključuju kako su prestari da bi imali biološku. Stoga se odluče za posvajanje, i to buntovne tinejdžerice, jer djecu te dobi, doznaju u domu, nitko neće. No Lizzy dolazi "u paketu" s mlađim bratom i mlađom sestrom, pa Ellie i Pete odjednom postaju roditelji troje djece. Prvih dana sve izgleda gotovo idilično, ali, kako su im to rekle socijalne radnice, "djeca im počnu stiskati prekidače za koje nisu ni znali da ih imaju". Klincima nije lako, nepovjerljivi su i ne vjeruju da je ikomu doista stalo do njih. Živjeli su s majkom ovisnicom i dilericom, bili su izloženi zanemarivanju i zlostavljanju, a najstarija od njih nije imala djetinjstvo, nego je morala biti zamjenski roditelj. Djeca su, osim toga, Latinoamerikanci, a njihovi skrbnici bijelci, što može, ali i ne mora biti zapreka...

Ovako prepričana fabula mogla bi vas odvesti na pogrešan zaključak kako je riječ o drami, no Instant obitelj je komedija. S druge strane, iza humora skrivaju se ozbiljni problemi trumpovske Amerike, o kojoj scenarist i redatelj Sean Ander sigurno nema dobro mišljenje. On je, naime, posvojio troje djece latinskoameričkog podrijetla, pa je ovaj film na neki način posvećen njima i borbi za ravnopravnost doseljenika.

Sve u svemu, rekla bih da Ander ima srce na pravom mjestu, posjeduje smisao za humor i zna izabrati glumce, no njegov je film ipak nedvojbeno tipična komedija za široke mase s predikatom 13. Naime, Ander, u želji da si osigura najširu publiku, ne bježi od klišeja i često je simplificiran, ali, srećom za sve koji imaju više kriterije, njegovi su likovi iskreni i svjesni svojih mana i vrlina, pa nije teško ipak navijati za njih. Čini mi se, naime, kako Anderov film, iako izvana popeglan, ispod površine ipak ključa prema onoj: Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, a svaka je nesretna obitelj nesretna na svoj način.