Što su nama Bugari objasnio je svojedobno akademik Stanko Lasić pod dubokim dojmom ratnih 90-tih rekavši u jednoj polemici kako je “danas Hrvatima srpska književnost jednako bliska odnosno daleka poput bugarske”. Ni krivima ni dužnima ovaj titan hrvatske pameti označio je naše južnoslavenske prijatelje Bugare beznadno dalekima i nezanimljivima.

Koliko smo jedni drugima mentalno daleki svjedoči i nedavni koncert koji je jedna bugarska etnoskupina održala u sveučilišnom kampusu u sklopu Osječke glazbene srijede. Obraćajući se osječkoj publici vođa bugarskog sastava izabrao je engleski. Slavna izreka iz našeg istočnog susjedstva “Govori, bre, srpski da te ceo svet razume” odavno je izgubila svoj smisao. Danas je lingua franca čak i među južnoslavenskim susjedima, rodbinom i svojtom postao engleski. Ništa manje ignoranciju nisu pokazali ni domaćini koji su imena bugarskih gostiju u prigodnom programskom letku ispisali na engleskom jeziku kršeći hrvatska pravopisna pravila o transliteraciji riječi iz bugarskog jezika. Zašto i to ne reći, nije nas pretjerano dojmila etnoskupina koju je u Osijek doveo umjetnički ravnatelj Osječke glazbene srijede Davor Bobić kojemu smo naviknuli pljeskati. Sekstet Folk Lines ponudio je jeftinu kombinaciju nekakvog smooth jazza, karipskih reminiscencija na sintisajzeru i mehanički odsviranog bugarskog folklora. Bilo je daleko ispod razine koju obično nudi ovaj osječki koncertni ciklus.

Nekada davno, u doba dok je kulturnu politiku u Hrvata svojim stihovima dostojno predstavljao Petar Hektorović, bugarštice ili pjesme na “sarbski način” znao je napamet svaki hvarski ribar jer su i u renesansi dolazili strani kulturni utjecaji sa svih strana pa i s istoka. Za Andriju Kačića Miošića Bugarska je bila “zemlja vitezova”, a njegov “Razgovor ugodni naroda slovinskoga” rado je čitan i među Bugarima. No, negdje u međuvremenu ti su se kontakti izgubili. Nije na odmet spomenuti ni veliko zanimanje biskupa Josipa Jurja Strossmayera i Franje Račkog za bugarske prijatelje. Prvi je braći Dimitru i Konstantinu Miladinovu u Zagrebu 1861. tiskao “B’lgarske narodne pesni” (nas su u bivšoj Jugoslaviji uporno uvjeravali da je ono “bugarski” u nazivu bio najobičniji tipfeler), a drugi je napisao “Povijest Bugarske”. Narodne pjesme iz Bugarske našle su se i u glasovitoj zbirci “Južnoslovjenske narodne popievke” iz 1881. velikog etnomuzikologa Franje Ksavera Kuhača kojemu su osječki gradski oci nedavno barbarski šutnuli spomenik iz središta grada. U Hrvatsku na studij dolaze operni pjevači, brojni bugarski studenti, neki od njih žene se Hrvaticama što dodatno potvrđuje dobre odnose dvaju naroda, a privučeni logikom biznisa stižu i nadaleko cijenjeni bugarski vrtlari. Osijek biva posebno počašćen dolaskom kolonije Čiprovčana krajem 17. stoljeća, o čemu piše povjesničar Josip Bösendorfer. Među njima su bili i pripadnici plemićkih obitelji Pejačevića i Adamovića, katolički izbjeglice iz otomanske Bugarske koji svojim znanjima i umijećima sudjeluju u gospodarskom i kulturnom usponu Osijeka. Stjepan Radić objavljuje knjigu “Obnovljena Bugarska”, a ponešto zapisuje i prevodi i nesuđena bugarska snaha Vesna Parun. Možda nije za neku pohvalu, ali povijesni negativci Ante Pavelić i Vančo Mihajlov tijekom Drugog svjetskog rata snuju hrvatsko-bugarsku granicu, a za ostvarenje Mihajlovljevog prijedloga bilo je potrebno da Hrvatska pripoji Sandžak čemu su se tada protivili Nijemci i Milan Nedić. Njih dvojica su se upoznali još u međuraću kada je Pavelić kao odvjetnik pred sudom u Skopju branio neke bugarske studente. Danas nije lako biti deklarirani Bugarin u Makedoniji, a trenutno najpoznatiji Bugarin u Hrvatskoj je znanstvenik, kršćanski apologet i intelektualac kojeg poznajemo s televizijskih ekrana (emisija “Peti dan”) dr. sc. Petar Tomev Mitrikeski, rodom iz Prilepa.

Hrvatsko-bugarsku suradnju desetljećima su kontaminirali poslovično loši odnosi Srba i Bugara te spor oko makedonskog pitanja iz obiju Jugoslavija. Kako možemo vidjeti, Hrvati i Bugari se danas toliko ne poznaju da međusobno razgovaraju na engleskom iako je za međusobnu komunikaciju potrebno jako malo, i to bez posrednika ili Googleovog prevoditelja. Primjerice, Bugari poput Hrvata putuju vlakom, a ne vozom.