Magazin
PANONCI I SLAVONCI (I.)

Ljudi ravnice u sjeni Papuka
Objavljeno 2. veljače, 2019.
ORAHOVICU ZOVU MALOM ŠVICARSKOM TE GRADOM BLIZANACA, A KROZ POVIJEST BILJEŽI I NIZ OSEBUJNIH LIKOVA...

Kažu da je Slavonija posebna po svemu, pa i ljudima koji u njoj žive. Slavonija je, naravno, posebna i po tradiciji, koju i u 21. stoljeću, modernom dobu unatoč, pokušava održati živom i živopisnom. Netko će reći - čudni ljudi ti Slavonci, i čudni običaji koje njeguju. Zapravo su Slavonci, kad se odbace mitomanija i predrasude, posve obični ljudi, no da bi ipak u nekim slučajevima bili i neobični, izdvojeni iz prosjeka, recimo tako, događa se da u danom vremenu iz slavonske ravni proviri poneka jedinka, izdigne se iznad ostalih, i svojim sposobnostima i nadahnutošću obilježi to vrijeme.

S takvom mišlju krenimo u serijal o orahovačkom kraju, Orahovici gradu i okolici, ne sa spomenicima i znamenitostima, ni s fenomenom grada blizanaca, kakav je Orahovica, nego s tamošnjim ljudima koji su na sebi svojstven način obilježili vrijeme u kojem su živjeli. Netko će vjerojatno zamijetiti, i zamjeriti, da u ovom štivu netko nedostaje, da je možda jedan važniji od drugoga, no ovaj napis nije nadmetanje i nabrajanje svih, nego tek sporadični, ali na provjerenim podatcima utemeljen uvod u neku puno širu i ambiciozniju priču o slavonskim velikanima iz bliže i dalje povijesti.

Usput, kad se radi o povijesti, odnosno prošlosti, o ljudima toga vremena, nezaobilaznim se nameće i spomen Udruge

vitezova "Ružice grada", koji su sudjelovali u mnogim filmovima kao statisti te i na taj način staru Orahovicu ubilježili u ovodobnu medijsku kartu svijeta.

STJEPAN IVŠIĆ
No vratimo se u Orahovicu danas, u Virovitičko-podravsku županiju, a vitezove i viteške igre ostavimo za neku drugu prigodu. Pišući daklem o zapaženim ljudima orahovačkog područja, prvi se istaknuo, danas, nažalost, pokojni, neumorni orahovački kroničar Mato Mitrović. Proučavajući povijesna kretanja Mitrović je prikupljao sve što je smatrao potrebnim sačuvati od zaborava, a njegovi zapisi danas su važna povijesna građa. Iza sebe je ostavio vrijedne povijesne dokumente i bilješke, a mnogi su ga zapamtili i kao učitelja biologije te strastvenog planinara koji je prošao gotovo sve planine svijeta.

- Među prvim imenima koja se spominju u raznim spomenicama, darovnicama i obljetnicama orahovačkog područja uglavnom su učitelji, obrtnici, trgovci, liječnici i općinski službenici. Povelik je popis zaslužnih ljudi iz Orahovice koji se za napredak ovog područja spominju od početka 18. stoljeća pa nadalje - zbori Mato Mitrović u svom zapisu o poznatim Orahovčanima.

U mmnoštvu više ili manje znanih osoba kojima trebati odati priznanje za njihov rad te promicanje imena Orahovice po cijelom svijetu neki se posebno ističu. Među njima posebno mjesto zauzimaju braća Stjepan i Milan Ivšić te dr. Josip Poljak.

Stjepan Ivšić bio je profesor doktor, rođen u Orahovici 1884., u obrtničkoj kovačkoj obitelji. Doktorirao je s 29 godina, a u 41. godini postao redoviti član Akademije, točnije, tadašnjeg JAZU-a. Dr. Ivšić je istaknuti hrvatski jezikoslovac svjetskog glasa, čije je značenje odavno prešlo hrvatske granice. Kao svestrani lingvist, autor je brojnih radova iz lingvističkih znanosti, dijalektologije, standardne novoštokavštine, posebice iz područja hrvatskog književnog jezika, pravopisnih pitanja, glagolske književnosti, starocrkvenog slavenskog jezika, akcentologije, semantike, komparativne slavistike, ortoepije, metrike i etimologije, a bavio se i leksikografskim radom i prevođenjem, prevevši, primjerice, i Ilijadu i Odiseju. Iz njegova životopisa dosta se zna, pa tako i u knjizi dr. Ive Mažurana "Orahovica - srednjovjekovna tvrđava, utvrđeni dvor, trgovište i grad" piše kako je osnovnu školu završio u Orahovici, gimnaziju u Osijeku i Požegi pa potom studirao hrvatski jezik i klasičnu filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1913. doktorirao raspravom "Prilog za slavenski akcenat". Radi proučavanja slavenskih jezika boravio je u Krakovu, Pragu, Petrogradu (Sankt-Peterburgu), Moskvi i Kijevu, a dekretom Hrvatske zemaljske vlade iz 1911. postavljen je za učitelja zagrebačke Gornjogradske gimnazije. Godine 1915. izabran je za izvanrednog, a tri godine poslije za redovitog profesora slavenske filologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1938. uređivao je časopis "Hrvatski jezik", u koem je objavio veći broj priloga. Govorio je čak osam jezika, češki, poljski, ruski, njemački, francuski, grčki, latinski, talijanski i engleski. Uz članstvo u JAZU-u bio je i član slavenskih akademija znanosti. U školskoj godini 1940./41. izabran je za rektora Sveučilišta u Zagrebu, a pod njegovim okriljem bivši asistent potom i docent i nasljednik, dr. Ljudevit Jonke, osnovao je Katedru za suvremeni hrvatski književni jezik. Stjepana Ivšića neki su nazvali i ocem petog hrvatskog naglaska. Ivšiću u čast na 110. obljetnicu njegove smrti, 1994., u rodnom mu gradu Orahovici organiziran je simpozij o njemu i njegovim djelima, gdje je sudjelovao 21 znanstvenik i to je do danas najveći znanstveni skup održan u Orahovici. Tom prigodom otkrivena je i spomen-ploča tom znanstvenom velikanu ispred orahovačke srednje škole, koja i danas ponosno nosi njegovo ime.

MILAN IVŠIĆ
Brat Stjepana Ivšića, bio je istaknuti učenjak i vrlo plodan znanstvenik. Objavio je šest knjiga i oko 150 rasprava. Napisao je nekoliko djela iz ekonomije i sociologije, posebno o stanju seljačkog posjeda i razvoja sela. Bio je prvi Hrvat koji je doktorirao na Sorboni u Parizu, i to baš o temi agrara, s osvrtom na njegovo pravno reguliranje. Među njegovim istaknutim knjigama su i "La reforme agraire en Yugoslavia", "Ekonomski i politički parlament kao rješenje krize parlamentarizma" te "Temelji seljačkog zakonika".

JOSIP POLJAK
Profesor doktor, rođen u Orahovici 1882., gdje je proveo djetinjstvo i završio osnovnu školu. U svom stvaralačkom radu intenzivno se bavio geologijom. Istraživao je razna područja i lokalitete na Velebitu, Krndiji, u Gorskom kotaru i drugdje. Dr. Poljak je svoja geološka istraživanja i ocjene predstavljao vrlo temeljito i stručno, na najvišoj razini. Svoje slobodne vrijeme provodio je u bavljenju speleologijom. Napisao je više od 20 stručnih radova iz područja geoloških istraživanja. Bio je rektor Geološko-paleontološkog muzeja u Zagrebu, napisao nekoliko vrijednih putopisnih članaka o Orahovici, a bio je i osnivač Planinarskog društva "Krndija Orahovica 1922". Važan je i njegov rad na otkrivanju kvalitetnog kamena u orahovačkim kamenolomima, naročito diorita i diabaza. Bio je vrstan stručnjak za geologiju krša Hrvatskog primorja, Velebita i sjeverne Dalmacije. Neumorni popularizator prirodnih znanosti u časopisima "Priroda" i "Hrvatski planinar", izabran je za počasnog člana Hrvatskog planinarskog saveza te počasnog predsjednika Hrvatskog speleološkog društva. Godine 1929. objavio je i knjigu "Planinarski vodič po Velebitu", prvo izdanje takve vrste u Hrvatskoj.

STJEPAN MESIĆ
Da, i on je iz Orahovice. Rođen 1934., Mesić je obnašao dužnost predsjednika Općinske skupštine Orahovice (danas bi to bio gradonačelnik) do kraja 1971. U tom mandatu bio je poznat po činjenici da je 22. studenoga 1971. Saveznoj skupštini i Centralnom vijeću Socijalističkog saveza u Beogradu, Saboru SR Hrvatske i Republičkom vijeću Socijalističkog saveza u Zagrebu, u ime Općinske skupštine Orahovica, poslao "protest za ubrzavanje rješenja vanjsko-trgovačkog i deviznog sustava". Iste je, 1971., godine sudjelovao u pokretu za ravnopravnost Hrvatske u tadašnjoj Jugoslaviji - hrvatskom proljeću, a 1990. postao je predsjednik bivše SFRJ i na toj se funkciji zadržao do raspada Jugoslavije. Od 7. rujna 1992. do 24. svibnja 1994. bio je predsjednik Hrvatskog sabora, na općim izborima 7. veljače 2000. izabran je za predsjednika Republike Hrvatske, a pet godina poslije izabran je i na novi, drugi mandat.

FRANJO HOCENSKI
Orahovčani su ga vrlo dobro poznavali i rado ga zvali "gospon Francek", jer je bio poštovan i cijenjen i, kako mu nadimak kaže, uvijek pravi goospodin. Može se slobodno reći da je Hocenski otac orahovačkog turizma. Pokretač je danas jedne od najpoznatijih manifestacija u Slavoniji i Baranji, "Orahovačkog proljeća", zaslužan je za izgradnju orahovačkog jezera, a posebno se istaknuo angažiranjem u vatrogastvu, za što je odlikovan brojnim priznanjima i odličjima vatrogasnih zajednica diljem Hrvatske. Svijetu je pak najpoznatiji po nagradi koju je primio sa suprugom Milicom, a to je najveće priznanje Memorijalnog centra "Yad Vashem" iz Jeruzalema, pod nazivom "Pravednik među narodima", za spašavanje dviju židovskih obitelji u Orahovici za Drugog svjetskog rata. Obavijest da je u Centru "Yad Vashem" pokraj njihovih imena uklesano i ime Orahovice nije, međutim, Franjo Hocenski dočekao na životu.

Piše: Vladimir GRGURIĆ
Franjo Hocenski otac je orahovačkog turizma. Pokretač je danas jedne od najpoznatijih manifestacija u Slavoniji i Baranji, “Orahovačkog proljeća”.
Stjepan Ivšić istaknuti je hrvatski jezikoslovac svjetskog glasa, čije je značenje odavno prešlo hrvatske granice.
Josip Poljak svoja je geološka istraživanja predstavljao vrlo temeljito i stručno, na najvišoj razini. Svoje slobodne vrijeme provodio je u bavljenju speleologijom.
Svoji u svome kraju
I mnogi drugi su u maloj Orahovici ostavili velik trag te svoje ime u povijest tog grada upisali zlatnim slovima. Takvi su svakako bili Franjo Gavrančić, prvi učitelj orahovačke pučke škole, po kojem ime nosi i jedna orahovačka ulica, zatim Luka Vrbanić, osnivač Pučke čitaonice u Orahovici, Ferdinand Ulses, poznat po svojim opisima trgovišta u Orahovici i po rečenici o Orahovici: “Nećeš se nikada kajati, ako ovu okolicu posjetiš. Mnogo svieta amo dolazi, da ovaj romantični prediel pregleda.” Poznati učitelj bio je i Bogumil Prica, osnivač Dobrovoljnog vatrogasnog društva Orahovica i prvog orahovačkog tamburaškog sastava “Slavonska vila”. U ovoj priči treba svakako spomenuti i Zvonimira Stošića, prvog orahovačkog gradonačelnika. Po struci je bio farmaceut i vlasnik jedine ljekarne u Orahovici, pod nazivom “K zlatnom lavu”, još 1912. Svakako ne treba izostaviti ni Marka Antuna Horvatovića, svećenika i pjesnika te velikog zaljubljenika i brodsko maketarstvo. Napisao je knjižicu “Način laglji velikih lađah, i uz vodu i niz vodu putovanja”, koja je bila jedan od prvih radova na hrvatskom jeziku o riječnom brodarstvu. Dubok trag ostavili su i otac i sin Ollrom, Matija i Slavko, autori mnogih povijesnih orahovačkih fotografija.
Olimpijci i reprezentativci
Orahovica je imala i zapažene sportaše, čak i olimpijce. Prije svega treba spomenuti oca orahovačkog sporta Dragutina Rabela, osnivača mnogih sportskih klubova, među kojima i prvog orahovačkog rukometnog kluba, pod nazivom Hazena. Orahovica je imala i dva olimpijca, a riječ je o Miji Udovčiću, rođenom u orahovačkom prigradskom naselju Stara Jošava, prvom hrvatskom šahovskom velemajstoru, koji je sudjelovao na Olimpijadi 1964. u Tel Avivu i osvojio drugo mjesto. Drugi olimpijac je Milivoj Radović, koji je sudjelovao na Olimpijadi 1936. u Berlinu i predstavljao ondašnju državu u mačevanju. Radović je nekoliko puta u mačevanju, sablji i floretu bio prvak Jugoslavije. U novije vrijeme za hrvatsku reprezentaciju nekoliko godina igrala je sjajna rukometašica Marija Popović, na širim popisima muške rukometne reprezentacije bio je Tomislav Brož, iako nije rođeni Orahovčanin u ovom je gradu napravio prve ozbiljne nogometne korake poznati hrvatski nogometni reprezentativac Danijel Pranjić, a Orahovica posebno mora biti ponosna na svoje nogometašice. Naime, hrvatska reprezentativka bila je Tanja Kovač (danas Maričić), kao i Iva Kušar iz obližnjih Zdenaca, a danas je jedna od najboljih nogometašica i reprezentativka, Orahovčanka Martina Šalek. U mlađim kategorijama su Mata Findrik (Orahovica), Elena Šipoš (Veliki Rastovac) i Monika Čavić (Čačinci).
Možda ste propustili...