Nagrade su Milana Đuričića do prošle godine zaobilazile! Tada je zbog iznimnog doprinosa u radu i razvoju mladeži zaslužio Trofej podmlatka Hrvatkog nogometnog saveza, a na sličnom je tragu potom bilo prepoznavanje i priznavanje lokalne zajednice, pa je komisija Glasa Slavonije odlučila dodijeliti mu nagradu za životno djelo, odnosno Uzor-trofej "Matija Ljubek".

Neformalna, međutim, priznanja nisu izostajala tome samozatajnom stručnjaku koji živi nogomet. Primarno zbog trenerskog opusa nakon prosječne igračke karijere, koju je započeo pokraj nekadašnje Lanare, na igralištu LIO-a, došavši na školovanje u Osijek iz okolice Virovitice, iz Detekovca, gdje se rodio 3. kolovoza 1945. I postao Osječanin za sljedećih 60-ak godina. Do danas, iako je često izbivao zbog posla profesionalnog trenera najviše stručne naobrazbe. Nakon prvih organiziranih koraka u LIO-u igrao je za gradskog suparnika Metalac, zatim za Osijek, gdje je u 31. godini i zaključio karijeru zbog ozljede koljena. Prethodno braneći boje slovenskih klubova Maribora i Mure.

Posljednjih godina moglo ga se svakodnevno i cjelodnevno vidjeti na mjestu gdje je načinio prve nogometne korake, samo što je na igralištu LIO-a niknula Akademija "Krpan&Babić". Taj tandem vlasnika te bivših reprezentativaca Hrvatske i internacionalaca u njemu vidi stožernu osobu zbog koje se ta privatna škola etablirala i izvan slavonsko-baranjskih granica. Trenutačno je ostala bez prvog kormilara, koji nije mogao odoljeti novom nagovaranju iz Slovenije pa je svoje usluge stavio u funkciju elitnoga spašavanja kluba iz Krškog.

- Pretpostavljao sam da ću trenersku karijeru zaključiti na Akademiji, ali su me krajem prošle godine ljudi, odnosno dugogodišnji prijatelji, iz Krškog nagovorili na angažman, koji sam u međuvremenu produžio do ljeta, nakon što sam mjesec dana imao dubinsko snimanje stanja i vidio da ga mogu popraviti iako je on uobičajeno zahtjevan i složen te iziskuje vrijeme, kojeg u pravilu nemam - popularni će Čvaljo o današnjici, koji je i nadalje u takvoj psihofizičkoj kondiciji da se može nositi s tim teretom. Zapravo je za njega vrijeme stalo, jer, izuzev nešto sijedih i bora, nije se promijenio od dana kada je zaključio igračku karijeru. Stoga se ne očekuje ni skorašnji prestanak prenošenja znanja na buduće trenerske naraštaje i nogometaše, kojima je neprijeporni stručni autoritet.

I osobno se svakodnevno usavršavajući permanentno otvarajući neistražena poglavlja, pa će u tome kontekstu reći:

- Znam da ništa ne znam - parafrazirao je svoj dosadašnji opus tom filozofskom mišlju.

Zatim je tu filozofiju objasnio:

- Nakon toliko godina provedenih u nogometu svjestan sam da nisam proniknuo ni u malom postotku u tajne te igre. Toliko je mogućnosti i potrebe usavršavati je, dograđivati i oplemenjivati da mi se dosezanje toga čini kao svemirski beskraj. Uživam svakodnevno analizirati segmente igre i iznova nešto novo naučiti i pokušati to u praksu implementirati. Osnovna je, međutim, tajna uporno raditi i pokušati svakodnevno biti bolji kako bih zadovoljio sve, a posebice osobne ambicije. Nisam se, vjerojatno, gurao i nametao, tako da su me javna priznanja zaobilazila, ali mi je najveća nagrada bila i ostat će osobno zadovoljstvo jer znam da sam nešto dobro načinio. Ponajprije za plejadu nogometaša prošlih kroz moje treninge, kojima sam usadio karakteristike prijeko potrebne u budućem životu, neovisno kako im se karijera razvijala. Učiti kroz bitke, odricati se i žrtvovati za kolektiv te davati maksimum u teškim iskušenjima i tako sport izjednačiti sa životom, formiranjem osoba otpornijih i vičnijiih problemima koje donosi svakodnevica - sažeo je 43-godišnji trenerski opus u nekoliko rečenica, spreman sublimirano znanje i iskustvo podijeliti i prenijeti na sve koji to žele.

Za što je 24 sata dnevno premalo, jer kada Čvaljo počne govoriti o nogometu, tada se radi o bujici riječi, koje inače ne rasipa. Nije, međutim, skrivao zadovoljstvo dobivenim priznanjem sredine iz koje je, praktički, potekao i uvijek bio tu negdje:

- Nisam nikada razmišljao o nagradama i priznanjima, ali me se ova duboko dojmila te sam zahvalan ljudima koji su moj višedesetljetni trud valorizirali objedinivši ga u životno djelo. To na kraju svi ne dobiju, ali do mene je stigla i dodatno osnažila osobna uvjerenja da sam nešto korisno načinio, odnosno ostavio iza sebe, a kroz što sam sve prolazio, samo ja znam. Svaki put, međutim, izašavši čvršći - zaključio je Đuričić, ponadavši se još nizu godina otkrivanja tajni magične "bubamare".