Prošla su vremena kada se slavonski poljoprivrednik cijeli život bavio jednom djelatnošću i kada je godinama sijao istu kulturu čak i onda kada je znao da će, kada podvuče crtu, imati gubitak. Nije više kao nekada, kod većine poljoprivrednika, logika da će sijati pšenicu ili kukuruz jer moj otac i djed su sijali pšenicu i kukuruz i što im je falilo.Vremena su se promijenila, poljoprivrednu proizvodnju čak i na malim obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima preuzimaju školovani ljudi ili bar oni koji su spremni učiti od stručnjaka, pa zato i postoji Poljoprivredna savjetodavna služba kojom je pokriveno svako slavonsko selo. Cilj je današnjeg poljoprivrednika raditi u svom polju ili na farmi, ali tako da ima koristi od toga, da proizvedeno ima komu prodati i to za cijenu koja pokriva troškove proizvodnje, malo čak i da pretekne i da može pristojno živjeti sa svojom obitelji.
Stjepan Filić iz Ilače vratio se u svoje opustošeno selo 1998. nakon što je kao branitelj proveo nekoliko godina u vojsci i nakon sedam godina progonstva. Do rata samo je pomagao ocu na 15 hektara, ali je nakon povratka preuzeo imanje. Promijenio je nekoliko ratarskih kultura, a bavio se i tovom bikova, prvo za sebe, a poslije uslužno za jednu tvrtku.

- Sadio sam i salatu te sijao proso jer je rečeno da se to traži i da je tržište osigurano. Puno je posla oko salate, i to ručnog rada, mora se okopavati, zalijevati i bilo je teško uvijek kada je potrebno pronaći dovoljno radnika. Poslije sam prešao na proso jer su nam rekli kako se to traži kao hrana za kućne ljubimce. Ni to nije dugo trajalo jer nisam imao komu prodati pa sam prešao na sjemensku zob za đakovačku ergelu, ali i to je propalo. Nakon tih loših iskustava u ratarstvu, okrenuo sma se tovu teladi. Imao sam 11 teladi i s tim sam krenuo. Tada sam već obrađivao 30 hekatara i proizvodio dovoljno stočne hrane, cijena za bikove tada je bila 16 kuna po kilogramu, ali je poslije pala na 11 kuna. Prvo sam dvije ture tovio bikove za sebe, a potom sedam ili osam tura uslužno, za jednu tvrtku. Vidio sam da mi se to ne isplati pa sam odustao i prešao na ratarstvo i 10 do 15 hektara, kako koje godine, sijao šećernu repu. Nakon 10 ili 12 godina proizvodnje repe računica nije pokazivala zaradu, a jedne godine je bila strašna suša, pa je sve propalo. Dobivao sam vagon i pol po jutru, a da bih vratio dug za sjeme, vađenje, herbicide i ostalo, prinos bi trebao biti tri vagona – kaže Stjepan Filić dodajući kako sada sije uobičajene kulture za Slavoniju – soju, kukuruz, ječam, suncokret...
Prije nekoliko godina pokušao je s lubenicama na pola jutra jer Ilača je poznata po ovoj deliciji, ali ni to nije uspjelo. Velika su ulaganja i puno ručnog rada iako je Stjepanov zet pronašao računicu. Prošle je godine zasijao pola jutra češnjaka. Ovdje postoji udruga koja okuplja proizvođače češnjaka i svatko tko želi pokušati dobije besplatno sadni materijal, ali nakon prvog uroda, mora vratiti udruzi koliko je dobio, sto kilograma, jer će besplatni sadni materijal dobiti netko drugi tko se želi okušati i u toj proizvodnji.
- Vidjet ćemo kakav će biti prinos, ako bude sve u redu, sa sinom dižem kredit i sadimo češnjak na većoj površini. Nema ni danas života na slavonskom selu iako je ranije znalo biti i gore. Ne može se na selu zaraditi, može jedino ako obrađuješ 300-400 hektara, ali na malo, nema tu zarade, samo preživljavanje – zaključuje Filić, koji se sada bavi ratarstvom i tovi pet-šest svinja za sebe, a ako uspije koju prodati, bit će zadovoljan.
Osnovna djelatnost OPG-a Rudolf Ač u Vinkovcima, koji obrađuje oko 120 hektara poljoprivrednog zemljišta, ratarske su kulture, a dodatna stočarstvo, voćarstvo, razne vrste voća i lješnjake koje uzgajaju na svom salašu na sjevernoj periferiji Vinkovaca. Generacije obitelji Rudolfa Ača bavile su se stočarstvom, ali i ratarstvom kako bi proizveli hranu za krave, junad, svinje, konje i druge domaće životinje, pa mu je poznato koje su manjkavosti ratarstva, a koje stočarstva i baš zato se on ipak odlučio za ratarstvo kao osnovnu djelatnost, a uzgoj stoke i peradi je samo za potrebe gospodarstva. Danas je, kaže, teško izdvojiti kulturu koja je najisplativija, jer na tržištu vlada zakon ponude i potražnje, što bitno utječe na cijenu.