Veselo društvo okupilo se u dvorištu obiteljske kuće Atile Sabe u Karancu. Razlog je - svinjokolja, ali ne bilo kakva. Poslovi su se, doduše, obavljali na uobičajen način i uobičajenim redoslijedom, uz sve ‘‘tekuće‘‘ običaje karakteristične za baranjske svinjokolje. Glavni mesar ‘‘dirigirao‘‘ je ekipom, mlađi su bili zaduženi za nešto teže fizičke poslove, a među skupinom ljudi koji su svinjsku slaninu ‘‘pretvarali‘‘ u buduće čvarke jedno poznato lice - Željko Bebek.

Da, upravo onaj Željko Bebek, već desetljećima nezaobilazni dio estrade na prostorima ‘‘od Vardara pa do Triglava‘‘. I šire. S oduševljenjem je sjeckao slaninu, a nakon što je, narezana na tanko i dugačko, kompletna količina završila u kotlu, odmorio je s čašicom domaće šljivovice u ruci. Tek onako, kao preventivom protiv prehlade. Zapitali smo ga otkuda baš Željko Bebek na svinjokolji u Karancu.


- S Atilom sam se upoznao stjecajem okolnosti prije nekoliko godina u Budimpešti. Pokazao je oduševljenje onime što radim, ali sam i ja oduševljen onime što rade u obitelji Sabo - kaže Bebek, objašnjavajući kako upravo bavljenje vinogradarstvom i ratarstvom (što je karakteristično za obitelj Sabo), pa i svinjokolje, u njemu bude već pomalo zaboravljene osjećaje. Njegovi roditelji, nastavlja, nisu podrijetlom iz urbane sredine, pa su se i sami bavili sličnim poslovima. Osim toga, majka Bosanka i otac Hercegovac, prisjeća se, od malih su ga nogu vodili na svinjokolje.


- Još uvijek se sjećam napornog posla koji nikomu nije bio težak. Naprotiv, spremajući ‘mesnu zimnicu‘ ljudi su se veselili, šalili, popili pokoju rakijicu ili vino i na vrijeme završili posao. Upravo to sada vidim u Karancu. Novina su samo neki strojevi i alati za svinjokolju koje do sada još nisam vidio - priča s osmijehom na licu, pokazujući na stroj za miješanje smjese za kobasice. Nije propustio prigodu ‘‘zaveslati‘‘ kotlom za topljenje čvaraka, a sve kobasice izrađene toga dana - osobno je napunio. Nisu ga domaćini uspjeli uplašiti tvrdnjama da će kobasice biti ljute. Naprotiv.


- Preferiram nešto ljuće, tako da malo više ljute paprike sigurno neće biti naodmet - odgovorio im je. Vraćajući se na početak razgovora, rekao je kako već duže vremena dogovara svinjokolju u Karancu. Igrom slučaja, nikako nije pronašao vremena kako bi ‘‘skoknuo‘‘ do Baranje, a kada mu se ukazala prigoda - nije ju propustio.


- Obitelj Sabo pravu je svinjokolju ranije obavila, ali su jednu svinju ostavili kako bih i ja mogao doći na svinjokolju, na čemu sam im zahvalan - tvrdi. Nezaobilazna tema razgovora bila je Baranja i ono što je od nje uspio vidjeti. Nije, kaže, ovdje prvi put. A ni posljednji. Uživa u netaknutoj prirodi, proslavama Vinceške, berbama grožđa i sličnim doživljajima.
- Posljednjih nekoliko godina nisam imao previše vremena za dolazak ovamo, ali ću se vratiti već najesen. Tko zna, možda s nekim tamburašima zapjevam i koju pjesmu - znakovito je naglasio, podvukavši kako je regija između Dunava, Drave i Mađarske, kao i Slavonija, prekrasna, pa stoga nitko ne bi trebao previše razmišljati uoči dolaska. Želja mu je zaploviti i ribariti na Dunavu.