TvObzor
MARIO ZBILJSKI

Nastupom na Novogodišnjem koncertu uveli smo tamburu u bečku klasiku
Objavljeno 25. siječnja, 2019.
Profesor Krastnitsky i ja, u sklopu Osječke glazbene srijede, odsvirali smo prvi tamburaški recital u akademskoj povijesti, a nakon toga stigao je poziv od Weiner Tschuschenkapelle, jednog od glavnih organizatora Novogodišnjeg koncerta u Volkstheateru, na

Dugogodišnji primaš Slavonskih lola i od 2008. godine član Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika Mario Zbiljski, u pratnji pijanista Konstantina Krasnitskog, kao solist na tamburici, nastupio je na uglednom Novogodišnjem koncertu u Volkstheateru u Beču. Njihov nastup može se ocijeniti kao najozbiljnije predstavljanje tambure kao solističkog instrumenta u Europi do sada. Priznati svirač, student je druge godine diplomskog studija Tamburaško umijeće na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje predaje i profesor Krasnitsky.

Svjetski priznati instrument
Koja je važnost vašeg nastupa u Beču i kakva je bila reakcija publike?

- Riječ je o svojevrsnoj potvrdi tambure kao instrumenta na kojemu se mogu izvoditi djela klasične literature. U prvom redu predstavljao sam sebe, svoj dosadašnji rad, ali isto tako, zajedno s profesorom Krasnitskym, Akademiju za umjetnost i kulturu, grad Osijek, Slavoniju i cijelu Hrvatsku. Pred oduševljenom publikom izveli smo recital koji je sadržavao skladbe Bacha, Chopina, Masseneta i Schuberta, a najveće je oduševljenje izazvala praizvedba skladbe “Concertinato za tamburu i klavir” hrvatskog skladatelja i profesora kompozicije Davora Bobića, koji je upravo nama posvetio ovo djelo. Najvažnije je što smo uspjeli prikazati mogućnosti tambure te pokazati i dokazati kako ona nije samo lokalni instrument za fešte nego umjetnički i svjetski priznati instrument.

Kakav je bio vaš ulazak u svijet tambure?

- Moj početak bavljenja glazbom nije bio nimalo jednostavan i uobičajen. Počeo sam davne 1985. godine u folklornom ansamblu Biseri Slavonije pod vodstvom Franje Slavka Batoreka i tamo se, nažalost, nisam dugo zadržao jer nakon preseljenja u Antunovac nisam imao mogućnost dolaziti u Osijek. Priključio sam se antunovačkom kulturno-umjetničkom društvu, gdje sam nastavio učiti u jako skromnim uvjetima jer nije bilo učitelja, ali ni nota. Sve je to bila je jedna velika improvizacija. Učili smo od starih tamburaša koji su i sami relativno slabo poznavali teorijski dio. U vrijeme Domovinskog rata tamburom sam se bavio u sklopu tamburaškog sastava Sokol s kojim sam svirao za naše branitelje u Čepinu, Vladislavcima i na prvim linijama fronte. Kao član HKUD-a Osijek 1862. nastupao sam po Hrvatskoj i Europi. Imao sam veliku sreću da sam u to vrijeme dobio nekoliko mjeseci poduke od Franje Slavka Batoreka koji mi je dao najvažnije - otvorio mi je oči i usadio ljubav prema tamburi i glazbi te me, na neki način, u vrlo malo vremena uspio uvjeriti da se trebam ozbiljnije baviti sviranjem tambure.

Gotovo četvrt stoljeća član ste vrlo uspješnih Slavonskih lola, a unazad desetak godina i priznati samostalni umjetnik. Kako gledate na dosadašnju karijeru?

- Moja profesionalna karijera započela je 1995. godine u Slavonskim lolama u kojima se, osim sviranjem, bavim produkcijom i aranžiranjem pjesama. Tijekom godina dogodilo se mnogo lijepih stvari za mene, ali i za tamburu kao instrument. Nastupali smo po cijelome svijetu, snimili petnaestak albuma, surađivali s pjevačima velikog ugleda na našoj estradi, kao što su, u prvom redu, Kićo Slabinac, Vera Svoboda, Miroslav Škoro i mnogi drugi. S albumom ‘’Sve je ona meni’’ iz 2003. godine, na kojem se nalazi naša najpoznatija istoimena pjesma, postigli smo zlatnu tiražu. Održali smo samostalni koncert u dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu, nebrojeno puta pobjeđivali na požeškom festivalu tamburaške pjesme “Zlatne žice Slavonije”. Samostalno, dobitnik sam dvije vrlo vrijedne nagrade. Godine 2005. Hrvatska glazbena unija dodijelila mi je nagradu “Status” za najboljeg instrumentalista, a iduće godine, za produkciju albuma Blanke Došen “Starogradski biseri”’, dobio sam najugledniju nagradu struke “Porin”.

Kako je došlo do poziva za novogodišnji nastup u Volkstheateru?

- U Beču sam studirao četiri godine i u suradnji s mojim prijateljima iz čuvenog bečkog ansambla Wiener Tschuschenkapelle pojavio sam se na nekoliko tamošnjih pozornica. U početku su to bili manji koncerti, a zatim su uslijedili nastupi u poznatim teatrima poput Weiner Metropol i Volkstheater, u kojemu sam prvi put nastupio kao gost Weiner Tschuschenkapelle, a drugi je put to bio samostalni koncert kao dio trija u kojemu su uz mene bili moji prijatelji iz Mađarske, Atila Kustra (kontra) i Jozef Kovatsz (bas). Profesor Krastnitsky i ja, u sklopu Osječke glazbene srijede u svibnju 2018. godine, odsvirali smo prvi tamburaški recital u akademskoj povijesti. Nakon što su u Beču čuli snimku, stigao je poziv Weiner Tschuschenkapelle, jednog od glavnih organizatora Novogodišnjeg koncerta u Volkstheateru, na koji smo se vrlo rado odazvali. Ovim putem zahvalio bih svima koji su pridonijeli da se ovo dogodi; svojoj obitelji na razumijevanju, svim učiteljima koji su me nešto naučili, Slavonskim lolama na strpljenju i pomoći, prijatelju Filipu Šariću, koji je jako mnogo vježbao sa mnom, profesorima Konstantinu Krasnitskyom, Davoru Bobiću i profesorici Sanji Drakulić jer su prepoznali moje nastojanje i bili mi velika podrška na putu do Volkstheatera.

Pravi tamburaški virtuozi
Koliko je bitno otvaranje studija Tamburaško umijeće u Osijeku i što on može donijeti mladim talentiranim tamburašima?

- O studiju tambure u Hrvatskoj pričalo se dvadesetak godina i postupno su se stvorili uvjeti da se to napokon i ostvari. Ne smijemo zanemariti utjecaj mnogih ljudi zaslužnih za studij Tamburaško umijeće, no ja bih posebno izdvojio i pohvalio dvije institucije koje su dale veliki doprinos cijeloj priči i čijih bivših učenika trenutačno ima najviše na našem studiju, a to su Tamburaška škola Batorek i Srednja glazbena škola Požega. Uz spomenute studente, imamo dva studenta iz Srbije te jednog iz Mađarske. Studij uključuje razne kolegije potrebne da bi jedan tamburaš postao konkurentan na europskom tržištu. Studenti uče o pisanju aranžmana, dirigiranju, interpersonalnoj komunikaciji, ponašanju na pozornici, dizajnu, tonskom snimanju i produkciji te uz, naravno, naglasak na tamburu i solističko sviranje. Otvaranjem ovog studija i srednje glazbene škole za tamburu u Osijeku zatvorena je cjelina ‘’osnovna škola – srednja škola – studij’’. Smatram to jako važnim jer često smo u prošlosti imali vrlo talentiranu djecu, prave tamburaške virtuoze, koji su se nakon srednje glazbene škole na studiju morali prebacivati na klavir i sav njihov tamburaški rad i veliki trud padaju u vodu. Srećom sada imamo mogućnosti usmjeriti dijete kod kojeg uočimo afinitete, radnu disciplinu i talent.

Što biste, kao iskusan glazbenik, poručili vašim mlađim kolegama?

- Mislim kako današnjim mladim ljudima nedostaje poštovanja prema starijim kolegama, odnosno to je jedan od parametara koji nisu dovoljno osvijestili. Kako bi se tamburaš razvijao u kvalitetnom smjeru, potrebno je poznavati povijest tamburaške glazbe, mukotrpni rad ljudi koji su prije pedeset i više godina djelovali na tom području. U prvom redu to je Pere Tumbas Hajo, kasnije Janika Balaž, Antun Nikolić Tuca, Jerry Grcevich, Aleksandar Homoky, Hrvoje Majić i mnogi drugi… Mladi u svijet tambure danas ulaze prilično nespremni, a bez dobrih temelja ne može se ništa previše dobroga napraviti.

Razgovarao: Danijel MIKLIĆ
- Paralelno s profesionalnom karijerom u Slavonskim lolama, glazbeno sam se školovao. U samim početcima upisao sam pripremne razrede u Glazbenoj školi Franje Kuhača u Osijeku, a s obzirom na to da nije bilo srednje glazbene škole, tu je priči bio kraj. Potpuno sam se posvetio profesionalnim putevima i estradi, iako sam i tada uzimao privatne sate poduke iz harmonije i solfeggia. Tek otvaranjem Studija tambure na Franz Schubert Konzervatoriju u Beču, 2012. godine nastavljam sa školovanjem. Trenutačno sam student druge godine studija Tamburaško umijeće na Akademiji za umjetnost i kulturu.