STRATEGIJA EUROPA 2020. - ŠTO JE ISPUNJENO?
Rješavaju se problemi ekologije i visokog obrazovanja, ali se posrće u socijalnim pitanjima
Europska unija od 2008. godine prati osam ciljeva strategije Europa 2020. koje je Europsko vijeće usvojilo 17. lipnja 2010. godine, a prema podatcima koje je objavio Eurostat, Europa 2020. pokazuje prilično mješovitu i neujednačenu sliku. Postignut je znatan napredak u područjima klimatskih promjena i energije, kao i u obrazovanju. S druge strane, ciljevi ulaganja u istraživanje i razvoj, zapošljavanje i ublažavanje siromaštva još su uvijek daleko od planiranog, iako noviji razvojni ciljevi za zapošljavanje za sada obećavaju.
Europa 2020. program je EU-a za zapošljavanje i rast u ovom desetljeću. Naglasak je na pametnom, održivom i uključivom rastu kao načinu jačanja gospodarstva EU-a i pripremi njegove strukture za izazove sljedećeg desetljeća. Glavni ciljevi strategije jesu postizanje visoke razine zaposlenosti, produktivnosti i socijalne kohezije u državama članicama, uz istodobno smanjenje utjecaja na prirodni okoliš. Kako bi se postigli ovi ciljevi, EU je usvojio osam ambicioznih ciljeva u područjima zapošljavanja, istraživanja i razvoja, klimatskih promjena i energije, obrazovanja i smanjenja siromaštva, koje je potrebno postići do 2020. godine.
Od 2008. godine postignut je znatan napredak u području klimatskih promjena i energije smanjenjem emisija stakleničkih plinova i povećanje korištenja obnovljivih izvora energije. Pozitivni pomaci također su vidljivi u području obrazovanja, gdje je EU u dosegu dvaju glavnih ciljeva. Najnoviji razvoj ulaganja u istraživanje i razvoj i ublažavanje siromaštva manje je obećavajuć, cilj zapošljavanja u EU-u još se uvijek može postići ako se nastavi rast zabilježen u posljednjih nekoliko godina. No usporavanje ekonomija Kine i SAD-a trenutačno ne daje razlog za optimizam.
Analiza ovih ciljeva može pokazati gdje je EU danas u odnosu prema planiranom i kada će tamo stići. Problem s analizom je taj što su podatci nepotpuni i sporo ažurirani jer se ne mogu analizirati u realnom vremenu, pa su neki podatci iz prošle, a neki čak iz pretprošle godine.
Visoka zaposlenost
U EU je tijekom 2017. godine stopa zaposlenosti iznosila 72,2 posto, i to stanovništva u dobi od 20 do 64 godine i to je najveći udio koji se bilježi od 2002. godine. U usporedbi s drugim gospodarstvima G20 u svijetu, stopa zaposlenosti u EU-u bila je viša nego u većini tih zemalja u 2017. godini, a samo su Japan i Australija pokazale više stope. Iako se izgledi mladih na tržištu rada u EU-u poboljšavaju, u 2017. godini stopa zaposlenosti mladih u dobi od 20 do 29 godina bila je znatno niža nego kod osoba u dobi od 30 do 54 godine. Starije osobe (u dobi od 55 do 64 godine) još su jedna ranjiva skupina na tržištu rada. Iako je njihova stopa zaposlenosti u posljednjem desetljeću kontinuirano rasla, ona je i dalje niska u usporedbi s mlađim dobnim skupinama. Unatoč tome što žene postaju sve više kvalificirane u smislu obrazovanja, njihova stopa zaposlenosti ostala je niža od one za muškarce. Međutim, razlika u zaposlenosti spolova smanjila se za sve dobne skupine od 2002. do 2017.
Ostali čimbenici koji utječu na integraciju na tržište rada su razine obrazovanja i zemlja podrijetla. Samo nešto više od polovine (54,9 posto) onih s najviše osnovnom ili niže razine srednjoškolskog obrazovanja u EU-u bilo je zaposleno u 2017. godini, u usporedbi s 84,0 posto osoba s visokim obrazovanjem. No stopa zaposlenosti u 2017. godini u EU-u, koja je iznosila 72,2 posto, još uvijek nije dostatna jer je cilj podići ju do 2020. na 75 posto. U 2017. godini devet država članica - Irska, Češka, Litva, Estonija, Njemačka, Švedska, Latvija, Malta i Hrvatska ispunile su svoje nacionalne ciljeve zapošljavanja. Iako to zvuči dobro za Hrvatsku, treba reći da ciljevi nisu za sve zemlje isti. Tako da bez obzira na to što je Hrvatska postigla svoje ciljeve, treba reći da su oni bili nisko i postavljeni. Kako bi se odrazile različite nacionalne okolnosti, opći cilj EU-a preveden je u nacionalne ciljeve. Oni se kreću od 62,9 posto za Hrvatsku do 80 posto za Dansku, Nizozemsku i Švedsku.
Do 2016. emisije stakleničkih plinova diljem EU-a pale su za 22,4 posto u usporedbi s razinama iz 1990. godine, i u toj kategoriji Unija je do sada pokazala veliku uspješnost. Prema tome, očekuje se da će EU premašiti cilj strategije Europa 2020. da se smanje emisije stakleničkih plinova za 20 posto do 2020. godine. Svi sektori, osim izgaranja goriva u prometu i međunarodnom zrakoplovstvu, pridonijeli su smanjenju emisije u razdoblju od 1990. do 2016. godine. U apsolutnim iznosima tijekom tog razdoblja, emisije plinova po stanovniku su ispod razina zabilježenih u mnogim drugim većim gospodarstvima, kao što su Australija, Kanada i Sjedinjene Države. Usprkos velikoj varijaciji globalnih emisija stakleničkih plinova po stanovniku, može se uočiti trend veće konvergencije između 1990. i 2015. godine. Emisije po stanovniku smanjene su u EU-u, SAD-u i Rusiji, ali su se povećale u gospodarstvima u nastajanju, kao što je Kina. Hrvatska je, djelomično zahvaljujući uništenoj industriji, zemlja s vrlo niskom emisijom stakleničkih plinova i na začelju je (što je ovaj put dobro) s Maltom, Švedskom i Rumunjskom.
Rizik od siromaštva
Strategija Europa 2020. ima za cilj smanjiti broj ljudi kojima prijeti siromaštvo ili socijalna isključenost za 20 milijuna do 2020. godine, u usporedbi s razinom iz 2008. godine. U 2016. godini 118 milijuna ljudi bilo je izloženo riziku od siromaštva ili socijalne isključenosti u EU-28, što je oko 0,1 milijuna više nego u 2010., ali milijun manje nego u 2015. godini. Razvoj rizika od siromaštva ili socijalne isključenosti u EU-u tijekom proteklog desetljeća obilježila su dva preokreta: 2009. godine, kada je broj ugroženih osoba počeo rasti zbog odgođenih društvenih učinaka ekonomske krize te u 2012. godini, kada se taj uzlazni trend preokrenuo. Udio osoba izloženih riziku od siromaštva ili socijalne isključenosti nedavno se smanjio i približava se razinama zabilježenim prije ekonomske krize u 2008. godini. Ipak, u 2016. gotovo svaka četvrta osoba (23,5 posto stanovništva) u EU-u ostala je u riziku. Milijun više nego što je predviđeno ciljevima strategije Europa 2020. godine. Znatni dodatni napori su stoga potrebni za jačanje nedavnog pozitivnog trenda i zatvaranje tog jaza. Najrasprostranjeniji je oblik siromaštva ili socijalne isključenosti u EU-u monetarno siromaštvo. U 2016. godini je 86,9 milijuna ljudi, što predstavlja 17,3 posto ukupne populacije EU-a, bilo izloženi riziku od siromaštva nakon socijalnih transfera.
Druga najčešća dimenzija siromaštva ili socijalne isključenosti bila je vrlo niska radna intenzivnost koja je zahvatila 39,1 milijuna ljudi, ili 10,5 posto stanovništva EU-a. Treći oblik siromaštva ili socijalne isključenosti - teška materijalna deprivacija - zahvatio je u 2016. godini 37,8 milijuna ljudi, ili 7,5 posto ukupnog stanovništva u dobi do 59 godina.
Vuk Tešija
Stagniraju izdvajanja za istraživanje
Izdatci za istraživanje i razvoj u EU-u iznosili su 2,03 posto BDP-a u 2016. u usporedbi s 2,04 posto u 2015. godini. Bruto domaći izdatci za istraživanje i razvoj kao postotak BDP-a neznatno su se povećali između 2008. i 2012., kao rezultat smanjenog rasta BDP-a i nastojanja EU-a da poveća javne izdatke za istraživanje i razvoj, a od tada su stagnirali oko dva posto BDP-a. To znači da je EU do 2016. još uvijek bio 0,97 postotnih bodova ispod svog cilja za 2020. godinu, što zahtijeva da se kombinirani javni i privatni izdatci za istraživanje i razvoj povećaju na tri posto BDP-a. Poslovna poduzeća drže najveći sektor u istraživanju i razvoju u EU-u, što čini 64,9 posto ukupnih izdataka za istraživanje i razvoj. Sektori visokog obrazovanja i vlade manje pridonose ukupnim izdatcima za istraživanje i razvoj, i to 23 posto, odnosno 11,2 posto. Iako su dionice istraživanja i razvoja ovih dvaju sektora rasle sporije, one su bile otpornije na ekonomske fluktuacije.
Trećina siromašnih
Hrvatska prema zadanim ciljevima za smanjenje siromaštva ne stoji loše, naime 2016. godine zabilježeno je 1,159 milijuna ljudi koji su u riziku od siromaštva, a cilj je postavljen na 1,220 milijuna do 2020. Ispada da smo ciljeve ostvarili, no zapravo je riječ o ciljevima koji to nisu, jer su postavljeni toliko nisko da je bespredmetno o njima raspravljati. Približno trećina hrvatskih građana živi u siromaštvu. Nema smisla uspoređivati se sa Švedskom ili Finskom, ali recimo jedna Slovačka si je postavila cilj do 2020. godine da iz opasnosti od siromaštva izbavi 82,8 posto stanovništva, odnosno da u tom riziku ostane samo 17,2 posto.
Vrlo dobri smo u udjelu obnovljivih izvora energije
Udio obnovljivih izvora energije u bruto finalnoj proizvodnji energije - drugi cilj sprječavanja klimatskih promjena i energetske strategije - povećan je sa 16,7 posto u 2015. na 17,0 posto u 2016. Stoga cijela Europska unija ostaje tri postotna boda ispod cilja strategije Europa 2020. za obnovljive izvore energije, koji je postavljen na visokih 20 posto. Čvrsta, tekuća i plinovita biogoriva još uvijek osiguravaju najveći udio ukupne obnovljive energije u EU-u te su najveći obnovljivi izvor energije koji se koriste u prometu i za grijanje i hlađenje. Hidroenergija ostaje dominantna tehnologija obnovljive energije u elektroenergetskom sektoru. Međutim, udjeli energije vjetra i sunca znatno su porasli zahvaljujući učinkovitim programima potpore i velikim smanjenjima troškova. U usporedbi s drugim gospodarstvima u svijetu, osobito u zemljama u razvoju i industrijaliziranim zemljama, udio obnovljive energije u EU-u relativno je visok. Dobra vijest je da je Hrvatska odavno premašila svoje ciljeve koji se tiču udjela obnovljive energije i prema tom parametru je jedna od najuzornijih zemalja Unije.