Magazin
KONZULOV IZBOR

Posljednji velikaši: Priča o valpovačkim vlastelinima
Objavljeno 19. siječnja, 2019.
NOVA KNJIGA JOSIPA CVENIĆA: SABLAST NAD DVORCEM

Prvi dojam nakon čitanja najnovije knjige Josipa Cvenića, "Sablast nad dvorcem", mogao bi se svesti i na konstataciju da je autor pravi majstor u odabiru svojih literarnih tema. Naime, postoje u hrvatskoj literaturi teme koje zbog nekih nama nepoznatih razloga nisu bile literarno, na pravi način, valorizirane. Jedna od tih "potisnutih/zaboravljenih" tema naše književnosti je i tema hrvatskog plemstva/građanstva.

Taj segment naše burne povijesti naši su pisci jednostavno preskočili, ostavili za neka "bolja vremena", koja nikako da stignu. Nakon 1918. godine kao da ta par excellence literarno-poltička tema o nestanku jednoga svijeta/kulture više nije bila u fokusu hrvatskih književnika. Nekima se učinilo da je valorizacija "kosovskog kompleksa" ono pravo. U ovoj neobveznoj recenziji ne želim špekulirati o razlozima zbog kojih nam se takvo što dogodilo, pa ću za ovu (ne)priliku, svjesno ignorirati literarni opus M. Krleže, njegov krajnje negativan odnos spram svake ideje hrvatskog plemstva, hrvatskog građanstva. Doduše, i sam će Krleža, negdje pretkraj života, rezignirano priznati da nam je politička i ina povijest mogla biti puno sretnija, bolja da je u hrvatskom društvu bilo nešto više Glembaya. U ovome je tekstu autor tek usput naznačio to posvemašnje nerazumijevanje velikog pisca za jedan svijet, koji on ne samo što ga nije dovoljno razumio nego mu je taj svijet bio i posvema stran:

- Vi njega odobravate?

- Gospođo Glembay, ne, ne odobravam njegovu priču i kritiku plemstva, jer dobro znam kakvo je naše plmstvo, posebice misllim na naše grofove Normann, a prije i barune Prandau, pa oni su svoj narod uzdigli. Gradili su škole, crkve, vatrogasne domove i sve što je potrebno u jednom mjestu, a oni su radili u svakome mjestu koje su posjedovali. I naravno da znam da gospodin Krleža (...) pretjeruje, želi dati svoj pogled na društvo, pa on je socijalist. (str. 85-86)

NOVO DRUŠTVO
I u knjizi "Sablast nad dvorcem" (Matica hrvatska, Osijek, 2018.) pokušava se ispraviti ta nepravda prema hrvatskom (sic!) plemstvu, pa nas tako J. Cvenić upoznaje s posljednjim vlasnicima dvorca u Valpovu, grofom Rudolfom Normann-Ehrenfalsom i njegovom suprugom, groficom Julijanom, rođenom pl. Vest. Naime, ta poznata austrijska grofovska obitelj naslijedila je nakon smrti baruna Gustava Prandaua, posljednjeg muškog člana obitelji Hilleprand von Prandau, vlastelinstvo u Valpovu. Tim vlastelinstvom ta obitelj upravljat će sve do 1945., kraja Drugoga svjetskoga rata, kada će nova, komunistička vlast to, i ne samo to, vlastelinstvo definitivno ukinuti. Mogli bismo reći da se posljedice toga ukinuća osjećaju i dandanas! No sve to su samo logične posljedice svake revolucionarne vlasti, koja naivno misli da svijet i život počinju od nje. Naime, ukinuće toga vlastelinstva, kao i svih ostalih slavonskih vlastelinstava, i onog koje je pripadalo obitelji Pejačević, i onog kojem su vlasnici bili članovi obitelji Adamović, imalo je trajne posljedice i u političkom, i u ekonomskom, i u kulturnom segmentu našega "novoga društva". Jedan svijet nepovratno je nestao iz naših života, a ono što je trebalo značiti supstituciju toga svijeta jednostavno nije imalo adekvatne odgovore na sve one mnogobrojne izazove s kojim se to "novo društvo" polako počelo suočavati.

Ukratko, naša literatura jednostavno je eskivirala sve ono što je bilo integralni dio austro-ugarskog svijeta. Preko noći mnoge stvari ne samo što su postale nevažne nego su te tako obične stvari, kao što je kultura jedenja, pijenja, odijevanja, načina komunikacije, svakodnevnih navika... postale i krajnje suspektne. Stoga čitatelje želim uputiti upravo na važnost tih običnih, malih stvari, koje se u ovome rukopisu iznova legitimiraju kao nešto što je u našim životima itekako važno.

PALETA TEMA
Ova knjiga J. Cvenića uvelike potvrđuje teze poznatog njemačkog sociologa Klausa Rotha, koji u svojim analizama građanskog društva pokazuje da su se u nekim vremenima rado prihvaćale "gradske forme zabave, užici i slobodno vrijeme, tako da su mnogim radovima jugoistočne Europe nikla kazališta (sredinom 19. stoljeća jedno od takvih kazališta niknulo je i u Osijeku, nap. Z.K.), operske kuće, galerije, muzeji, otvoreni su novi perivoji, zoološki vrtovi, restorani i kafići i postali su popularni ples (npr. valcer, nap. Z.K.) kao i različite vrste sportova (npr. tenis, napp. Z.K.). Brzo su prihvaćene i simboličke forme predstavljanja, saobraćaja i svakodnevnog ponašanja tako da se u novoj građanskoj eliti krajem 19. stoljeća postali uobičajeni načini ponašanja, recimo ćaskanje, lijepi maniri i lijepo ponašanje za stolom, saloni, luksuz u svakodnevnici, titule, formalno oslovljavanje i pozdravljanje. Oduševljeno su prihvaćeni i estetski elementi kulture, umjetnosti, književnost, glazba - dakle, građanska kultura u užem mislu. Isto se odnosi i za građanske forme javnih i privatnih svetkovina; slavlja i obreda poput građanskih vjenčanja, balova i proslava jubileja (...) Osobito u gradovima, poimanje građanske obitelji kao intimnog, emocijama a ne svrhama vođene socijalne jedinice u kojoj žena igra specifičnu ulogu, suprotstavilo se tradicionalnim formama obiteljskog života, doduše u početku uz izvjestan otpor."

Gotovo sve navedene elemente, odnos prema kulturi, glazbi, kulturi hrane i pića, važnost modnih detalja, frizure..., možemo isprve pronaći u Cvenićevoj knjizi. Konačno, središnji lik ove knjige je grofica Julijana, koja ne samo što čita nego i pokušava živjeti i stidljivo komentirati rukopise jednoga S. Freuda. Drugim riječima, svaki pogled na "svakodnevnicu civilnog društva" nedvojbeno pokazuje da ono nije samo politička, ekonomska, pravna i institucionalna nego prije svega i složena sociokulturna tvorevina te da se građani koji su nositelji civilng društva ne mogu definirati isključivo kao socijalna klasa/aristokracija, nego se mogu shvatiti tek ako ih se promatra preko kulture, preko načina života. Ako ih se tako promatra (nažalost, nova vlast nakon 1945. nije ih tako promatrala, a literarni tekstovi M. Krleže služili su joj kao "krunski dokaz" za njihove "revolucionarne stavove"), može ih se shvatiti na jedan posvema drukčiji, kudikamo pozitivniji, način - oni su bili nostelji svekolikog progresa! Josip nam je Cvenić, zapravo, ponudio cijelu paletu mogućih literarnih tema, koje su u ovoj knjizi tek naznačene. Ono što meni kao čitatelju nedostaje to je nešto detaljnija razrada tih ponuđenih tema, od opisa smrti J. J. Strossmayera, preko drukčijeg viđenja svih naših ratova u kojima smo, na ovaj ili onaj način, sudjelovali u burnome 20. stoljeću, pa sve do nužnosti da se detaljnije opišu i estetski i politički ukusi našeg plemstva/građanstva.

Zato bi bilo dobro u eventualnom drugom izdanju ove knjige neke pogreške ispraviti. Naime, vjerujem da neke nejasnoće glede godine rođenja odnoso smrti glavnih junaka ne pripadaju katalogu borhesovske poetike, nego da se radi o slučajnim pogreškama, autora ili korektora, koje nepotrebno kvare inače pozitivan dojam o sadržaju ove knjige skica.

Piše: Zlatko KRAMARIĆ
Uz piće i druženje
Uopće nije svejedno kako i što jedemo, što pijemo, kako se odmaramo, koju vrstu glazbe slušamo, koje knjige i novine čitamo, pa tako u ovoj novoj Cvenićevoj knjizi saznajemo da se u biblioteci grofa Rudolfa Normanna i njegove supruge Julijane mogla čitati i knjiga “Podrijetlo vrsta”, i to na engleskom jeziku, a da se u vrijeme Prvoga svjetskog rata u tom dvorcu čitaju i novine na njemačkom jeziku. Doduše, u toj biblioteci moguće je pronaći i knjiga na hrvatskom jeziku, ali činjenica je da prevladavaju knjige na njemačkom jeziku. No, nema nikakve dvojbe, grof i grofica Normann suvereno vladaju svim finesama hrvatskog jezika..: “Župnik je uvažene goste pozvao u svoj dvor na piće i druženje. Uz grofa i groficu pozvani su bili i doktor Ernest Fischer (Židov, nap. Z.K.), doktor Vjekoslav Jankovitch, ravnatelj osnovne škole, dirigent i voditelj pjevačkog društva, kao i voditelj kazališta. Časne sestre hitale su noseći piće uz stol gdje je već bilo narezano hladno jelo: naresci od veprove šunke, kobasice, krvavice, čvarci i razne jetrene paštete. Između tanjura s mesom bile su salate od kiseloga kupusa i kiseli krastavci.” (str. 22)
Možda ste propustili...

WILLIAM KLINGER I DENIS KULJIŠ: TITOV TAJNI IMPERIJ

Predator iz visokog dvorca

REPORTAŽA: BICIKLIMA OD OSIJEKA KROZ MAĐARSKU DO UKRAJINE (2)

Ulaz u Ukrajinu iz četvrtog pokušaja!

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

REPORTAŽA: BICIKLIMA OD OSIJEKA KROZ MAĐARSKU DO UKRAJINE (2)

Ulaz u Ukrajinu iz
četvrtog pokušaja!

2

PODZEMNI LABIRINT RAVNE

Svjedoci pozitivnog zračenja iz bosanskih piramida: Nakon 25 godina ponovno čuje!

3

WILLIAM KLINGER I DENIS KULJIŠ: TITOV TAJNI IMPERIJ

Predator iz visokog dvorca