Piše: Draško CELING

Tragom jedne zaboravljene i podcijenjene hrvatske tragedije prije nekoliko dana u Zagrebu je održan koncert pod naslovom “Sjećanje na Gvozdansko”. Bila je to prigoda da se sjetimo strašne ljudske drame i mitske pogibije hrvatskih vojnika i civila koji su se braneći burg Gvozdansko u uvjetima tromjesečne turske opsade i grozne zime svi do jednog smrznuli.

U zagrebačkoj prvostolnici posvećenoj Uznesenju Blažene Djevice Marije, ali i dvojici mađarskih kraljeva iz vladarske loze Arpadovića, sv. Stjepanu Ugarskom i sv. Ladislavu Ugarskom, nastupio je Simfonijski orkestar Hrvatske vojske na čelu sa svojim dirigentom Miroslavom Vukovojcem Duganom uz sudjelovanje sopranistice Josipe Bilić kao solistice. Na programu su bila djela Roberta Mihovilića, Johanna Sebastiana Bacha, Giuseppea Verdija, Georga Friedricha Händela, Gabriela Faurea, Césara Francka, Franje Dugana starijeg i Edwarda Griega. Dugan najmlađi, koga mrežne stranice Ministarstva obrane strogo nazivaju još i zapovjednikom spomenutog orkestra navodeći njegov čin pukovnika, pripadnik je ugledne glazbeničke obitelji i praunuk skladatelja, orguljaša, glazbenog pedagoga i pisca Franje Dugana starijeg. Organizator ovog koncerta bila je Udruga Zvuci tišine poznata od prije po priređivanju orguljaškog festivala u zagrebačkoj katedrali. Naziv koncerta podsjetio nas je na glasovitu kompoziciju za klasičnu gitaru “Recuerdos de la Alhambra” ili “Sjećanje na Alhambru” katalonskog skladatelja Franje Asiškog Tàrrege i Eixee. Riječ je o tvrđavi koja također spada u inventar kršćansko-muslimanskih ratova i sukoba, džihada i rekonkviste.

Kada je otomanska vojska 13. siječnja 1578. godine konačno uspjela prići do tada neosvojivoj hrvatskoj utvrdi čije se ruševine i danas mogu vidjeti na obroncima Zrinske gore imala je što i vidjeti. Hrvatski vojnici i civili, žene i djeca, stanovnici utvrde Gvozdansko koja je pripadala plemićkoj obitelji Zrinski, nisu izdržali višemjesečnu opsadu, oskudicu hrane, streljiva i drva za ogrjev. Turski vojnici predvođeni Ferhat-begom Sokolovićem zatekli su njihova okamenjena tijela što je izazvalo sućut turskog zapovjednika koji je pronašao nekog katoličkog svećenika priredivši im dostojan pogreb. Dogodilo se to tijekom tragičnog i iscrpljujućeg Stogodišnjeg hrvatsko-turskog rata (1493.-1592.) u kome su se srednjovjekovna Hrvatska i Slavonija smanjila na “reliquiae reliquiarum”, a sudbinu Gvozdanskog zapečatio je pad obližnjeg Zrina nekoliko mjeseci ranije. Upravo u tome je gradu rođen Nikola IV. Šubić Zrinski koji će poginuti u obrani Sigeta 1566. Gvozdansko je bilo poznato po kovnici srebrenih denara, groša i talira koju su ondje osnovali Zrinski. Nesvakidašnja tragedija Gvozdanskog u mnogo čemu je nalik onome kroz što je prošao Vukovar 1991. Tijekom novije povijesti Zrin i Gvozdansko su bili izloženi novoj kataklizmi. Komunistički partizani su u dva navrata (1941. i 1943.) pregazili Zrin pobivši trećinu njegovih stanovnika uključujući sve odrasle muškarce, a žene i djeca su završili u Slavoniji, u selima u okolici Đakova. Upravo iz jedne takve obitelji potječe sadašnji krčki biskup i kapucin Ivica Petanjak. Zanimljivo da Zagrebačka nadbiskupija nije nikada ukinula župu Zrin iako je to jedina župa u Hrvatskoj bez živućeg katolika. Posebno zabrinjava da protjeranim ljudima iz Zrina do dana današnjeg vlasti nisu omogućile povrat oduzetog vlasništva. Utvrde u Zrinu i Gvozdanskom su zarasle i u stanju su potpunog propadanja. Neki drugi narod koji bi više cijenio svoju povijest ili barem htio financijski profitirati od nje, samo od spektakularne priče koju već svojim spomenom u sebi sadrže Zrin i Gvozdansko napravio bi prvorazredno turističko odredište sa suvremeno osmišljenim tematskim muzejima, biciklističkim stazama, šetnicama, restoranima i hotelima... To bi omogućilo zapošljavanje lokalnih ljudi i spriječilo njihovo iseljavanje u Irsku i Njemačku, ali se tako što u mazohističkoj zajednici kao što je naša ne događa.

Jedini koji se tragediji Gvozdanskog odužio bio je hrvatski književnik i političar Ante Tresić Pavičić koji je napisao vjerojatno najduži ep u našoj književnosti jednostavna naslova “Gvozdansko”. Ovaj je izvrsno školovani Bračanin u svome životu prošao nekoliko faza od pravaške do integralno jugoslavenske te je stigao biti karađorđevićevski veleposlanik u Madridu i Washingtonu. Naposljetku je nakon 1945. izbačen iz svoje splitske vile u koju se nakratko uselio i Josip Broz. Ipak pred kraj svog života odlučio je napisati ep koji je objavljen 2000., čak šezdeset godina od svog nastanka. Književna kritika prema tom djelu nije bila baš blagonaklona, a takvoj ocjeni se pridružio i veliki Slobodan Prosperov Novak. U svojoj “Povijesti hrvatske književnosti. Od Baščanske ploče do danas” iz 2003. on će tako napisati da se autor u svome epu bavi “opsadom jedne kršćanske kule u drugoj polovini 16. stoljeća”. Lijenost uma i prezir prema vlastitom kulturnom identitetu je značajka mnogih hrvatskih intelektualaca uključujući i Prosperova Novaka koji nas je sve do jučer uvjeravao u suprotno sloveći za povampirenog zmaja hrvatske kulturne desnice utaborene u nedavno ukinutoj televizijskoj emisiji “Pola ure kulture”. Inače, ratnički duh Gvozdanskog pokazao se kobnim i za prečasnog biskupa Vjekoslava Huzjaka koji je samo dan kasnije nakon svete mise u čast žrtava iz 1578. održane u tome mjestu nadrapao u lovu pucajući iz svog karabina u kolegu lovca umjesto u divlju svinju. Svjedoci kažu da je za sve kriv sasvim profani rikoše.