Objavljeno 18. siječnja, 2019.
Osmi album Deerhuntera je kao i svaki njegov prethodnik, izdanje koje se lako sluša, a teško razumijeva
Bradford Cox i njegovi Deerhunter došli su do osmog studijskog albuma. Preslušavajući njihovu diskografiju, u kojoj su, prema mišljenju kritičara, dva vrhunska albuma "Microcastle" (2008.) i "Halcyon Digest" (2010.), slušatelj se vrlo lako izgubi jer Cox je autor bez premca, koji svoje (ali i naše) unutarnje demone ispisuje velikim slovima, a sve to upakira u neodoljivo šaroliku glazbenu paletu kojoj je cilj, bar sam ja takvog mišljenja, teške teme kojima se bavi prezentirati da ne zvuče odveć naporno.
Već sam naziv albuma "Why Hasn‘t Everything Already Disappeared?", odnosno njegovo metafizičko pitanje, dovoljan je razlog da odbije mnoštvo ljubitelja glazbe, no Cox i njegov eskapistički impuls koji od slušatelja neprestano iziskuje neželjeni sukob s realnošću stvorio je još jedno nezaboravno putovanje svima koji će ga poslušati i suočiti se s brutalnom stvarnosti kojom smo svi okruženi. Sve napisano ima smisla jedino ako se posvetite njegovim stihovima, no ako nemate tu potrebu, preostaje vam uživanje u odličnim, povremeno zbunjujuće začuđujućim glazbenim idejama kojima se Deerhunter tako nonšalanto još jednom razbacuju u svojoj karijeri.
Na početku priče stoji "Death in Midsummer", koja zvuči kao valcer koji ćete plesati na seoskom sajmu, višeslojna laganica "No One’s Sleeping" na trenutke priziva U2 iz razdoblja kada su, sredinom 80-ih, surađivali s Brianom Enom, a eksperimentalna "Détournement" grješno je zadovoljstvo, kojoj robotski glas mijenja kompletan sadržaj i čini je nepojmljivo čudnom. Zapravo cijeli osmi album Deerhuntera zvuči kao da su Cox i dečki objeručke prihvatili pridjev čudan, kojim ih opisuju cijele karijere, i snimili album koji se tako lako sluša, a tako teško razumijeva. Futurizam koji susreće americanu na pola puta do iskupljenja za sve grijehe koje smo kao civvilizacija napravili.
Piše: Nikola KUČAR
deerhuntermusic.com
Deerhunter su početkom stoljeća osnovali Bradford Cox, Moses Archuleta, Lockett Pundt, Josh McKay i Javier Morales, a od originalne postave ostali su jedino Cox i Archuleta. Svoj prvi album “Turn It Up Faggot” objavili su 2005., a već njegov nasljednik “Cryptograms”, objavljen dvije godine poslije, skrenuo je pozornost na sebe i zaslužio hvalospjeve glazbenih kritičara diljem svijeta.