Napeti, dramatični, sramotni, neprimjereni..., dugi je niz opisa zbivanja na sjednici Sabora održanoj ove srijede kako na aktualnom satu, tako i tijekom rasprave o izvješću o održanim sastancima Europskog vijeća u 2018. godini. No, neovisno o kutu gledanja, svaki od njih koji je iste večeri i u četvrtak zauzeo javni prostor samo je površna ocjena s ciljem nastavka difamiranja političkih suparnika. Suštinski, ono što se događalo može se nazvati samo tragičnom posljedicom estradizacije politike, krivo postavljenih kriterija u kadrovskom planiranju i komunikacijskim strategijama etabliranih stranaka te užasavajućom činjenicom da je populizam i u Hrvatskoj uzeo toliko maha da u parlament mogu biti izabrani kandidati potpuno nesvjesni težine i odgovornosti izgovorene riječi, u političkom smislu osobe lišene poslovne sposobnosti.

Ponajprije, ni u jednoj se ozbiljnoj zemlji od nabave vojne opreme, posebice kada je riječ zrakoplovstvu, ne radi tema za dnevno-političko nadmudrivanje, još manje se to čini šalama i pošalicama. U Hrvatskoj, na žalost, poziciju formalnog lidera formalno vodeće oporbene stranke zauzima osoba čiji se izbor i kasniji utjecaj na tu organizaciju, a slijedom toga i na oporbu u cjelini, pokazao opasnim rezultatom sustavnog uništavanja ljudskih potencijala SDP-a od strane prethodnog predsjednika. U takvim okolnostima i s takvim vođom posve je očekivano da glavnim govornikom i mjerilom javnih nastupa postane netko poput Gordana Marasa, a slijedom toga i da razina političkog djelovanja stranke potone u bezdan amaterizma u čijem se vrtlogu bacanje papirnatih aviona po sabornici drži efektnim potezom. Logično je onda i da neki drugi zastupnik SDP-a kapaciteta sličnih Marasovim, poput Franka Vidovića, zaključi da je, kako je to sam poslije pojasnio, saborska sjednica na kojoj se govori o procesu kupnje vojnih zrakoplova pravo mjesto za duhovite dosjetke i provokaciju maketama, umjesto da, recimo, pokuša racionalno objasniti što je u svemu tome toliki problem. Jer demistificirajmo jednom cijelu priču, ni na jednoj razini nije se dogodilo ništa epohalno - niz je država kupnju zrakoplova završilo iz drugog ili trećeg pokušaja, ako govorimo o samom poslu, a vanjskopolitičke koncesije koje će Hrvatska od sudionika u procesu zbog raspleta i nužnosti poništavanja natječaja moći naplatiti u budućem razdoblju iznimno su vrijedne. Upravo zato ova tema koju su, zapravo, nametnuli pojedini aktivistički mediji i nije mogla biti iskorištena za argumentiranu, ozbiljnu raspravu koja bi trebala nanijeti političku štetu vladajućoj koaliciji. Zašto su oporbene stranke, pored toliko životno važnijih problema s kojima se suočavamo, za prvi ovogodišnji aktualni sat izabrale baš onaj na kojemu mogu tek izvoditi skečeve, zanimljivo je pitanje na koje je odgovor, kako god ga razmatrali, jednako poražavajući i za njih, i za Hrvatsku.

Zapravo, samo je bijesna i nedopustiva reakcija ministra obrane na koju zastupnik SDP-a, što je bilo jasno vidljivo, nije računao kao mogući odgovor, od Vidovićevog grubog srozavanja normi ponašanja u parlamentu napravila javne pozornosti vrijedan trenutak. Ministru Krstičeviću, a njegove kasnije izjave to dodatno potvrđuju, definitivno bi trebalo objasniti da njegova ratna prošlost može biti političkim faktorom na izborima kadu ju birači mogu smatrati vrijednom glasa, ali u ministarskom djelovanju ona je irelevatna i ne može biti nikakvim razlogom da mu se opraštaju emotivni ispadi kakve nerijetko nudi u javnim nastupima. Uostalom, njegov je model komuniciranja bio štetniji za razjašnjavanje cijele situacije oko procesa nabave zrakoplova, nego sva aktivističko-medijsko-politikantska naklapanja šarolike skupine koja teško podnosi činjenicu da njeno viđenje stanja u hrvatskoj državi i društvu navodno utamničenih ustaškom zmijom, klerofašistima, konzervativnim revolucionarima, zločinačkim skupinama i kamenjarsko-desničarskim nazadnim snagama dijeli sve manje građana, a Plenković uporno odbija dati ostavku, raspustiti Vladu i Sabor te obećati da HDZ neće izići na izbore kako bi Bernardić, Bulj i Bunjac izveli zemlju na pravi put.

U takvom danu, jasno je, vrhunac je tek mogao biti dostignut, jer kada stvari krenu nizbrdo, teško se zaustavljaju. Groteskni pozer, poput Nikole Grmoje čiji je saborski mandat u žestokoj konkurenciji od 1990. godine, uključujući i brojne rivale iz ovoga saziva, napose iz njegove vlastite stranke, jedan od ključnih dokaza manjkavosti demokracije kao sustava upravljanja, ležerno je, kao da naručuje kavu, premijera i ministricu vanjskih poslova optužio za - veleizdaju. Bez zadrške, čak i bez relativno jednostavne misaone operacije koja bi brzom i kratkom analizom onoga što ta riječ implicira svaku osobu s minimalnim osjećajem odgovornosti natjerala da se ugrize za jezik i odabere drugi termin, Grmoja je iznio optužbu koja mu se učinila zgodnom govorničkom figurom, onako prigodnom da pokaže kako doista ništa ne razumije. Uvijek kao smrtno ozbiljnog lica, s izrazom napaćene žrtve koju podnosi za narod, neka vrsta hrvatske inačice Aleksandra Vučića na elementarnoj razini, ali zapravo i dalje ogorčen, teško emocionalno ranjen izbacivanjem Mosta iz Vlade koje su sami inicirali zbog straha od rezultata na lokalnim izborima u svojim utvrdama gdje se osjećaju najsigurnije, posve je jasno da bi psiholozi mogli daleko bolje objasniti Grmojine nastupe od politologa. No, to ga kao zastupnika ne amnestira od izgovorenog, od činjenice da bi trebao biti spoznajno sposoban razlikovati političku borbu od govora mržnje, izazivanja histerije i zazivanja anarhije, kao i vidjeti distinkciju između govorničke dosjetke i najteže optužbe koja se ijednome predsjedniku Vlade može izreći.

Grmoja to, dakako, nije sposoban i vrlo vjerojatno ponosno gleda snimku premijerove reakcije na opetovane uvrede, sve do onoga trenutka kojega je kao očevidac opisao Milorad Pupovac. A čak i to potvrđuje da je, kao što je navedeno na početku teksta, nazivanje svega što se dogodilo napetim, dramatičnim ili neprimjerenim - površno. Problem je daleko veći i seže sve do temelja moderne prakse organizacije društva kakav danas muči sve zemlje Europske unije, posebno onu koja ni sama ne zna bi li iz EU izišla ili ostala. Kao što se već dugo najavljuje u Igri prijestolja, evidentno je da zima dolazi. No, utoliko je važnije da politički mainstream s obje strane centra jasno da do znanja da nema namjeru čak ni koketirati s rubnim političkim pokretima.