Prije četrnaest godina inženjerka građevine Iva Šnajder postala je ravnateljica Obrtničke škole u Požegi u kojoj se zaposlila još 1988. Bila su to neka bolja vremena kada je školom vladao žamor tadašnjih 647 učenika. No u prošlosti, kaže, ne treba živjeti. Danas je učenika upola manje, a razredni odjeli sačinjeni su od samo nekoliko djece. Ove su se školske godine tesari, kao najtraženije zanimanje u području graditeljstva u čitavoj Hrvatskoj, pokazali najmanje privlačnim učenicima i njihovim roditeljima, jer u ovoj požeškoj, kao i mnogim drugim školama, nije upisan ni jedan tesar. A za tu se djecu, još u školi, već otimaju i stranci.

- Nismo upisali ni jednog tesara, imamo po četiri zidara, soboslikara, krojačice i osam stolara. Sve su to izrazito deficitarna zanimanja na području Požeške županije, cijele Slavonije, ali i države - kaže ravnateljica Šnajder. Što se tiče kuhara i konobara, također deficitarnih, upisana su samo dva razredna odjela u kombinaciji kuhari i konobari - jedan u Požegi, drugi u dislociranom odjelu u Pleternici. Prije se upisivalo do 40 učenika u jedan razred. Zahvalni su stoga što im Ministarstvo obrazovanja omogućuje formiranje razrednih odjela koji su realno, i svjesni su toga u školi, daleko ispod svih pedagoških minimuma. Tako čuvaju i radna mjesta jednako deficitarnih nastavnika. I oni se boje da bi mogli vrlo lako postati tehnološki višak.


- Sve su to deficitarna zanimanja obuhvaćena stipendijama, što Ministarstva gospodarstva za JMO zanimanja u iznosu 900 kuna, što hotelijera i Ministarstva turizma koje daju za ugostiteljska zanimanja - ove godine to je 1200 kuna. Naši učenici rade i preko učeničkog servisa za početnu plaću na stručnoj praksi kod tih hotelijera za 5000 kuna, uz osiguran smještaj i obrok - ističe ravnateljica požeške škole, odnosno sve što se radi da se podigne svijest o važnosti i potrebi takvih zanimanja. Ali - interesa nema.


- Kao ravnateljica, odgovorno tvrdim da posla ima, ali rad nije dovoljno vrednovan, i tu je problem interesa za upisom. Većini roditelja bitno je da dijete nakon završetka škole ima osiguran posao i solidna primanja, a sve više i da prima stipendiju tijekom školovanja. Sve to i kod nas sada imaju - sustav se uređuje, plaće rastu, posla ima, ali, nažalost, djeca se još uvijek u školu upisuju da ne bi radila - otvorena je ravnateljica.


Šnajder ističe kako ju najviše žalosti vidjeti učenika koji je svoj puni potencijal mogao ostvariti u strukovnom zanimanju, ali je zbog negativnog stava u društvu i obitelji o takvim usmjerenjima otišao u gimnaziju. Nakon završetka škole i fakulteta postaje tek prosječan zaposlenik, a mogao je biti izvrstan u nekom obrtničkom ili drugom zanimanju koja su danas obezvrijeđena, smatra ravnateljica.


- Ni majstorska zanimanja danas nisu jednostavna. Tehnologije su otišle u svim strukama daleko, a traži se i znanje stranog jezika - kaže Šnajder. Kaže kako sve više djece ostaje nakon škole raditi u Slavoniji, mnogi odlaze i za roditeljima te braćom i sestrama u Njemačku, Irsku, Austriju, ali sve su veća prijetnja strani poslodavci koji vrebaju buduće zidare i tesare još dok se još školuju.


- Poslodavci iz Nizozemske i drugih zemalja zovu i žele uspostaviti kontakt s našim učenicima kako bi ih, kad završe školu, odmah zaposlili - dodaje ravnateljica, rekavši nam kako ostaje suzdržana glede toga pitanja. Koliko je školi teško privući učenike, jednako je toliko teško tu djecu nakon školovanja danas i zadržati u Hrvatskoj.


Stoga je još jedan apsurd što se, istovremeno, dok stranci vrebaju i mame naše mlade velikim plaćama, drastično povećavaju kvote za uvoz strane radne snage za radnike sa zanimanjima kakva se u toj požeškoj školi obrazuju. Zidari, tesari, armirači, stolari, limari, dimnjačari, automehaničari, instalateri različitih vrsta, uz kuhare, konobare i slastičare, na popisu su zanimanja i obrazovanih programa za koje Hrvatski zavod za zapošljavanje i u 2019. godine preporučuje ovlaštenima povećati kvote i stipendirati.

No, tu škole baš i nemaju nekog utjecaja, priča ravnateljica Šnajder. Ali vjeruje da postoji rješenje za popravak situacije, premda bi to rješenje mnogi mogli nazvati preradikalnom mjerom.


- Što se tiče strukovnog obrazovanja prošla sam sve etape. Otkako sam se kao profesorica zaposlila u školi osamdesetih godina, mogu reći da je napredak velik, ali kroz projekte koje smo nedavno provodili shvatila sam da je potrebno odlučiti se na velike i bolne rezove koji će donijeti rezultate - dakle, školovati onoliko kadrova za koliko postoji potreba te kada se gasi određena industrija u zemlji, omogućiti radnicima prekvalifikacije za onim za čim postoji potreba, tj. da ne bi gubili poslove - smatra ravnateljica Šnajder. Velik je problem, kaže, a o čemu se i na roditeljskim sastancima razgovaralo u više navrata, jest činjenica da mnogi u Hrvatskoj ne pristaju raditi poslove kakve rade kada odu u inozemstvo. A vrijeme je da se nešto poduzme u konačnoj promjeni svijesti ljudi i predrasudama o tome da ne mogu i ne moraju svi biti odlikaši, gimnazijalci i visokoobrazovani, da društvo tako ne može funkcionirati. Najbolje to vidimo na aktualnoj situaciji na tržištu rada.


- Mislim da smo presiromašni da ostavljamo baš sve na izbor djeci i roditeljima, a bez bodovnog praga za upis u škole, rušimo i visoko obrazovanje u nekoj bliskoj budućnosti - upozorava ravnateljica požeške obrtničke škole.
HZZ u Preporukama za obrazovnu upisnu i politiku stipendiranja u 2019. kao najčešća deficitarna zanimanja ističe trogodišnje strukovne programe - slastičar, kuhar, konobar, mesar, pekar, tesar i zidar, a od četverogodišnjih tu su medicinske sestre, odnosno medicinski tehničari opće njege.