Objavljeno 17. siječnja, 2019.
ZAGREB - Do 10. veljače u Gliptoteci se HAZU može pogledati izložba autorice Anabel Zanze Napinjanje teksta.
"Pred nama su ozbiljni radovi. Osim što ih gledamo, poželjet ćemo ih i čitati, no ta nas želja neće daleko odvesti. Iako bi se u povodu ove izložbe mogao očekivati neki standardniji pregled, recimo nešto poput rekapitulacije učinjenog (ispisanog i naslikanog) ili kronološki uređen zapis koji će čitatelju/ici omogućiti ‘nadzor‘ nad opusom slikarice, pred vama je sve samo ne to. (...) Anabel Zanze nastoji potaknuti zainteresirana promatrača na višeznačna putovanja po labirintima slova, riječi i rečenica, na otkrivanje različitih konotacija koje će odgonetnuti u većoj ili manjoj mjeri. (...) Pred slikom stojimo sami, fokusiramo se na polje omeđeno rubom, napetu ravnu površinu na kojoj ne prepoznajemo naslikane oblike već vizualne znakove svijeta koji se reprezentira na posve drukčijoj osnovi. Do neke mjere ostajemo nesigurni u ono što vidimo (...) ‘Težina‘ teksta i težina fonta su u korelaciji. Za prijepis teškog, tektoničnog fonta (slike Tekstura, Crvena, Polja) odabire teoretski, tematološki esej, dok je kod ‘lakših‘ tekstova mekši, zaobljeniji oblik slova prikladniji zapisima u kojima se obraća pojedinim umjetnicima referirajući se na njihove radove.(...)
Tekst se nudi kao tekst za gledanje. Ponegdje se može čitati, a na nekim drugim mjestima, određenim zahvatima, Zanze namjerno otežava čitanje slike kao štiva, jer joj nije stalo do toga da slika bude reprodukcija odabranog teksta. Zato koristi ‘pogrješke‘ u pisanju, izostavljanje pojedinih slova ili redaka i slično da pokaže kako slikovni tekst nije isto što i knjižni tekst. I nije samo riječ o odabiru fonta i gustoći pisma, spajanju riječi ili izdvajanju pojedinih slova prema nekom samo njoj razumljivom rasporedu, pri čemu nastaje nešto poput teško razumljivog rebusa. Tekst je kadriran poput prizora snimljenog fotoaparatom iz kojeg uvijek nedostaje dio. Jer aparat - koliko god da osigurava pogled u ono u što je netko gledao - izdvaja ono što više nije moguće ‘ugurati‘ u kadar. (...) - piše u predgovoru Sandra Križić Roban.
N.Vek.