Da je jučer netko slučajno virnuo kroz prozor Dječjeg vrtića Sjenčica, u sobu Šarene skupine, bio bi nemalo iznenađen prizorom - skupinom osmaša koji bok uz bok s petogodišnjacima grade tornjeve od kocaka, igraju se autićima i lutkama, crtaju i grle svoje "tete"! Uistinu, to je bilo nešto što se ne događa svaki dan. Bio je to posjet skupine malih maturanata OŠ Mladost vrtiću u koji su bili krenuli 2007. godine i odgojiteljicama koje su ih prije osam godina ispratile u školske klupe.

Kao i prije gotovo desetljeća, na vratima ih je vrtića dočekala s osmijehom "teta" Nada Leko koja ih je ponajprije svakoga pojedinačno izgrllila, a potom ispratila do njihove stare Šarene sobe u kojoj su ih pak dočekale i iznenadile neke stare uspomene - na prozorima crteži u foliji kojima su jednom "proricali" što će biti kada odrastu, a u rukama "tete" Nade rokovnik u kojemu je pratila njihovo odrastanje u vrtiću bilježeći njihove pošalice i razmišljanja o životu, stvarima, pojavama kada im je bilo tri, četiri, pet godina...

- Neke od njih sam tu i tamo viđala kroz godine. Znali su naići pa mahnuti preko ograde kada smo mi vani, ali neke stvarno nisam vidjela jako, jako dugo. Sada kada ih sve vidim ovako na hrpi, toliko sam radosna da bih mogla plakati. Puno mi znači što su dolaskom pokazali koliko im je vrtić ostao u lijepom sjećanju. Vidim da su svi jako dobri i da će biti dobri odrasli ljudi, a to je najvažnije - priča Nada Leko dok se u društvu djece prisjeća njihovih vrtićkih dana.

- Teško je bilo što izdvojiti, ali, eto, neke se stvari nikada ne zaborave. Sjećam se kada smo imali projekt o poduzetništvu. Nešto smo prodavali i prikupili novac za vrtić. Matko, koji je već tada dobro zbrajao i oduzimao, brojio je novac, a Tin ga je promatrao. I pitam ja Tina što misli, koja je novčanica vrjednija - ona od 20 ili ona od 50 kuna. I on točno odgovori - od 50 kuna. A kada sam ga upitala zašto, on mi odgovori kako je to zato što je osoba na slici novčanice od 50 kuna starija od one koja je na novčanici od 20 kuna! Ili onda, baš kada smo ja i kolegica bile oko 50. rođendana, došao nam je jedan dan u vrtić Matej Bobić i rekao: "Moj djed ima 50 godina. I zamislite, još je živ." Toliko sam se smijala, priča odgojiteljica Nada, koja se o današnjim tinejdžerima, a nekada vrtićarcima brinula s odgojiteljicom Jelicom Ribić s kojom već 35 godina čini odgojiteljski par.

Nakon ulaska u Šarenu skupinu veseli su se osmaši morali pridržavati istog pravila kao i davno prije - u sobu se ne smije u cipelama, pa su ih na klupama između malih ormarća izuli. Među njima smo pronašli i "računara" Matka iz "tetine" priče koji je s nama podijelio svoje vrtiće uspomene.

- Sjećam se turnira iz košarke i da smo osvojili prvo mjesto. U vrtiću smo se puno igrali, bilo smo puno vani, uvijek se natjecali tko će prvi stići do tobogana. Tete su nas poticale da slatkiše ostavljamo kod kuće, a ako nešto želimo ponijeti u vrtić, neka to bude voće jer je zdravo. Ručkovi su bili jako fini. Tete su nam bile super, to se ne može zaboraviti. Lijepo su se brinule o nama i s njima nam je bilo jako zabavno. Stvarno sam volio ići u vrtić. Zato mi je bilo drago i danas doći ovamo. Volim se tu vratiti jer se osjećam dobrodošao i ovdje se samo zabavljamo, ne postoji ništa drugo! - rekao nam je Matko.

Netom prije nego što smo djecu prepustili povratku u rano djetinjstvo, zajedničkom se ponovnom susretu pridružila i "teta" Jela (Jelica Ribić). Uz također puno zagrljaja i od nje se najprije samo moglo čuti: "Kako ste mi narasli!" No, već nekoliko minuta kasnije svi su ponovno sjeli zajedno i prepustili se veselom druženju - za dobra stara vremena. Svatko se nečega uz smijeh prisjetio, bilo je tu i skrivenih suza radosnica i nostalgičnih pogleda, ali i obećanja - vidimo se ponovno, vrtić nikada nećemo zaboraviti!