Već dugo se nije dogodilo da je u hrvatskim kinima najgledaniji upravo hrvatski film, kao što je to ovih dana slučaj s novom komedijom redatelja Vinka Brešana.

Nakon kinohitova kao što su bili "Kako je počeo rat na mom otoku", "Maršal" i "Svećenikova djeca", snimio je novi film "Koja je ovo država", u kojem se još jednom ne ustručava obraditi najveće tabue hrvatskoga društva. U sjajnoj glumačkoj postavi pojavljuje se i ime Osječanina Krešimira Mikića, koji iza sebe ima niz odličnih kazališnih i filmskih uloga, a među njima i onu u spomenutom filmu "Svećenikova djeca". O filmu "Koja je ovo država", koji je trenutačno na repertoru osječkih kina, o Brešanu, ulogama i samom Osijeku, popričali smo s Mikićem.

Za početak nam predstavite svoj novi film "Koja je ovo država". O čemu je riječ i koja je vaša uloga?

- Film se temelji na tri priče čiji su nosioci General, Ministar i bijesni umirovljenici. Sve počinje nakon što se ja, kao Ministar Kelava, zaključam u zatvorsku ćeliju i ne želim izići. Svi se angažiraju da me izvade, ali ravnatelj SOA-e (glumi ga Goran Grgić), državni odvjetnik (Bojan Navojec), moja supruga (Iva Mihalić), upravitelj zatvora (Dražen Kuhn), načelnik osiguranja zatvora (Slaven Knezović), premijer (Sebastijan Cavazza), njegov savjetnik (Luka Dragić) i hrvatski predsjednik (poljski glumac Daniel Olbrychski, ikona europskog umjetničkog filma), no to im ne polazi za rukom. Kako se dalje razvija, pozivam sve u kino da dođu vidjeti!

Ovo nije prvi put da radite s Vinkom Brešanom. Kako biste opisali suradnju s njim?

- Ja volim raditi s Vinkom. Mislim da jako dobro surađujemo i cijenim kod njega što uvijek ima jasnu viziju, zna točno ono što hoće i nemam problema ne složiti se s njime uvijek, ali opet napraviti ono što traži. I onda poslije priznati da sam bio u krivu.

A nekad mu uspijem podvaliti i neko svoje rješenje.

Snimali ste na zanimljivim lokacijama, Kaznionici u Lepoglavi i dvorani za sjednice Vlade Republike Hrvatske. Koliko autentična lokacija pomaže vama u vašem poslu, odnosno uživljavanju u ulogu?

- Moram priznati da dosta crpim iz autentične lokacije, iako i CGI zna biti zabavan. Prvo scenarij, onda mi jako mnogo kostim i šminka objasne stvari i na kraju samo mjesto zbivanja radnje, kao šlag na tortu. U ovom slučaju prostorije Vlade Republike Hrvatske. Imao sam jednu sumnju na početku: jesam li u stanju uvjerljivo odigrati, tj. predstaviti se kao profesionalni političar, no nakon što su me uredili, fino obukli i stavili u dobar auto sa šoferom i tjelohraniteljem, a u konačnici i baš u taj prostor, shvatio sam da je Vinko bio u pravu.

Na glasu ste kao svestran glumac koji se odlično snalazi u svim žanrovima. Koji je vama omiljen žanr, kad je riječ o poslu, a koji privatno?

- Ma ja vam najviše volim gledati dobru komediju, što apsurdniju to bolju. Iako "Koja je ovo država" nije zapravo komedija, i iako sam znao što mogu očekivati, jer sam pročitao scenarij, opet sam se gledajući, nekoliko puta nasmijao, ali onako naglas.

A volim i raditi smiješne stvari. Samo to zna biti jako naporno.

Imate li možda omiljenu ulogu, bilo filmsku ili kazališnu? I zašto baš tu?

- Evo, uhvatio sam se kako razmišljam o tom pitanju već desetak minuta tako da ne znam, zapravo. Mnoge su mi drage zbog nekih momenata. Ne znam, ali puno sam snimao prošle godine, pa sa zanimanjem iščekujem rezultate. Možda ona u filmu "Teleport Zovko", redatelja Peđe Ličine, iz nedavne prošlosti, jer je to prvi SF-film koji sam radio.

Koliko je na vas kao glumca utjecalo odrastanje u Osijeku i na koji način?

- Pa, nažalost, kazalište nisam zapravo otkrio sve do akademije, ali bio sam navučen na film od malena. Brojio sam džeparac po tome koliko puta mogu ići u kino tjedno, a kako je moje omiljeno kino, tadašnja kino Crvena zvijezda, bilo na dijametralno suprotnoj strani grada, jer ja sam naravno Jugovac, bilo je tu mnogo vožnje na biciklu do i iz kina i vremena za razna maštanja. Kasnije mi je bilo žao kada sam shvatio koliko sam divnih glumaca i stvari propustio u osječkom teatru.

Koliko često danas dolazite u Osijek i kako vam se čini grad danas u odnosu na doba kad ste bili dijete?

- Nažalost, dolazim rjeđe nego što bih volio. A u ovo malo vremena što sam proveo u druženju sa Osječanima dobio sam nekakav dojam sveopće težine i nezadovoljstva. Ljudi su mi često odisali osjećajem besperspektivnosti. Možda je to i prije bilo tako, samo ja nisam toga bio toliko svjestan.

Otkrijte nam svoje želje i planove za 2019. godinu?

- Volio bih nekako imati više vremena uživati u plodovima onoga što sam posijao prošle godine. Mnogo sam radio i u kazalištu i jako mnogo snimao. Ove godine gotovo svaki mjesec imam premijeru nečega.