Danas možda zvuči bizarno da je u bivšoj Jugoslaviji riječ Božić bila jedna od najomraženijih i najprešutkivanijih riječi, naravno samo kada je riječ o javnome govoru jer su ljudi u svome privatnome životu srećom radili što su htjeli. Naime, komunisti su posve sektaški sve što je imalo kršćanski predznak doživljavali kao subverzivno i kontrarevolucionarno. Ako se već u medijima moralo spominjati da gastarbajteri u dugim automobilskim kolonama zbog nečega krajem godine posjećuju domovinu, onda se rabio fantomski pojam Zimskih praznika.

Među zabranjenim pojmovima o kojima nismo smjeli znati ništa, uz bok hrvatskoj tužnoj priči o Bleiburgu i Križnome putu, bili su Krvavi Božić (bug. Karvava Koleda) iz 1945. u kome su makedonski partizani pobili 1200 svojih sunarodnjaka koji su sebe smatrali Bugarima udarivši tako temelje suvremenoj makedonskoj naciji, kao i Božićni ustanak koji su prije točno stotinu godina podignuli domoljubni Crnogorci protiv nasilnog pripojenja Srbiji i Jugoslaviji.

Crnogorce obično poznajemo kao nametljive i gorljive Jugoslavene iz doba kada je to bilo popularno te vatrene velikosrbe iz vremena vladavine Slobodana Miloševića koji je i sam svojim podrijetlom bio Crnogorac. Nažalost, Crnogorci su 1991. i 1992. predvođeni svojim ratnim vođama Milom Đukanovićem i Momirom Bulatovićem odradili najprljaviji posao divljački napadajući Dubrovnik i Konavle. Da ne spominjemo ovdje što je sve radio Radovan Karadžić u Bosni i Hercegovini, a mnogi Vukovarci još pamte po zlu oficira JNA Veselina Šljivančanina. Poslije je predsjednik Stjepan Mesić kokodakao kako Crnogorci nisu nikada ratovali s Hrvatima kao da se upornim laganjem može poništiti povijesna istina. No, isto tako se u Crnoj Gori u međuvremenu dogodila metanoja, neobični preokret u svijesti tog istog Mila Đukanovića koji autokratski vlada Crnom Gorom duže od trideset godina što ga čini najdugovječnijim vladarom na europskom kontinentu. Umjesto plesanja uz velikosrpske gusle, Đukanović i njegova klika odlučili su prevrnuti kazan naopako. Rezultat toga je zaokret te zemlje u smjeru savezništva sa Zapadom i članstva u NATO i EU. Iako postoje teorije da je Đukanović potkupljen ili ucijenjen od nekog moćnog sa Zapada, nije nikakva tajna da je promjeni kursa u mnogo čemu pridonijela i Hrvatska kao uzor. Prvi korak je bio sablažnjivi izlazak iz zajedničke države sa Srbijom 2006. Crnogorski referendum o neovisnosti dogodio se samo nekoliko tjedana nakon Miloševićeve smrti u haaškome pritvoru u Scheveningenu. Ne želeći završiti kao njegov sudrug u zločinu vižljasti Đukanović odlučio je promijeniti ploču.

Taj povijesni iskorak iz velikosrpskog bratskog zagrljaja značio je pobjedu one silnice u crnogorskoj politici koja je poražena odlukom nelegalne Podgoričke skupštine 24. studenog 1918. o tzv. prisajedinjenju Kraljevini Srbiji. Ta je politička struja ponijela naziv zelenaša prema nazivu liste koja se zauzimala za povratak kralja Nikole I. Petrovića u zemlju i jugoslavensko ujedinjenje sa Crnom Gorom kao federalnom jedinicom. Protivnici pripojenja podignuli su početkom siječnja 1919. tzv. Božićni ustanak koji je srbijanska vojska uskoro ugušila u krvi. No, to nije bio i kraj borbi u Crnoj Gori jer je tamošnja gerila djelovala sve do 1929. Njihova krilatica je bila "Za pravo, čast i slobodu Crne Gore". Zvuči krajnje egzotično i bizarno to što su crnogorski komite sebe nazivali "ustašama" što nema baš nikakve veze s istoimenim hrvatskim nacionalističkim pokretom koji je u talijanskoj emigraciji osnovao zagrebački odvjetnik dr. Ante Pavelić. Manje je poznato da je posrijedi stara srpska riječ za ustanika potvrđena tijekom Hercegovačkog ustanka znanog i kao Nevesinjska puška (1875.-1878.) protiv otomanske vlasti. U tim borbama sudjeluje i dio hercegovačkih Hrvata koji sebe također nazivaju ustašama. Valja podsjetiti da je srbijanski kralj Petar I. Karađorđević pod pseudonimom Petar Mrkonjić objavio knjigu "Dnevni zapisci jednog ustaša o bosansko-hercegovačkom ustanku 1875.-1876. godine", a crnogorski pravni stručnjak hrvatskog podrijetla Baltazar Bogišić napisao je "Nacrt zakona za hercegovačke ustaše" namijenjen tamošnjim pravoslavnim ustanicima. S obzirom da se Pavelić rodio u selu Bradini kod Konjica u Hercegovini samo 11 godina nakon gušenja u krvi ovog ustanka vjerojatno je od malih nogu bio pod utjecanjem usmene predaje o strašnim ustašama.

Da sve zvuči još luđe, u vrijeme spomenutog ratnog sukoba u Srbiji se osnivaju vojne postrojbe poput Moravsko-dobričkog dobrovoljačkog ustaškog kora, Dobrovoljačko-ustaškog raško-ibarskog kora i Deževsko-ibarskog ustaškog kora koje se bore s Turcima. Hvala Bogu da Srbi nisu u vojničkom smislu koristili riječ zbor umjesto kor jer bi smijurija oko sličnosti i preklapanja nazivlja bila još veća. Pojmovnoj zbrci pridonosi i to što je jedan od činova koji su ustanovili ustaše u emigraciji 1934. bio i četnik koji je bio ekvivalent činu majora.

Iako tijekom posljednjih stotinu godina manjinski, crnogorski državotvorni ponos je stjecajem neobičnih povijesnih okolnosti iznio povijesnu pobjedu nad idejom o Crnoj Gori kao "srpskoj Sparti" odnosno guberniji u sklopu Velike Srbije. Tim riječima je srpski pravoslavni patrijarh Irenej (Gavrilović) jesenas počastio Crnogorce što je izazvalo ljutnju u toj zemlji. Upravo je djelovanje Srpske pravoslavne Crkve (SPC) na području Crne Gore kao jedinog preostalog simbola prisajedinjenja trn u oku tamošnjih državotvoraca koji su proteklih mjeseci s velikim zanimanjem promatrali proces osamostaljenja Ukrajinske pravoslavne Crkve. Dva dana prije Božića po julijanskom kalendaru i samo dan prije nego što će u Istanbulu novom ukrajinskom mitropolitu Epifaniju biti svečano uručena povelja (tomos) o crkvenoj samostalnosti, cijela Crna Gora je bila oblijepljena plakatima na kojima je pisalo: "Vakat je!" (Vrijeme je!) uz objašnjenje da Crnogorska pravoslavna Crkva (CPC) uskoro vraća autokefalnost. Mitropolit crnogorsko-primorski iz redova SPC-a Amfilohije (Radović) te arhiepiskop cetinjski i mitropolit crnogorski Mihailo (Dedeić) iz suparničkog CPC-a međusobno su u prigodi kršćanskog blagdana Božića razmijenili uvrede. O kakvoj vrsti dijaloga je riječ dovoljno govori ono što je priopćila njegova svetost mitropolit crnogorski na račun svog srpskog kolege: "Te gadosti se mogu čuti samo od onih kojima su puna usta bljuvotina i fekalija". Amen!