Teško je procijeniti što nam budućnost donosi, ali gotovo je sigurno kako će ona biti oblikovana visokom tehnologijom, koja već sada svoju moć manifestira u gotovo svakom segmentu ljudskog djelovanja. Cjelokupno društvo moderniteta tako naočigled plovi bespućima digitalnog svijeta, koje uz nezaustavljivu ekspanziju još ne pokazuje neka znatnija ograničenja. Stoga sve djeluje kako bi se tehnologija svaki čas lako mogla okrenuti protiv čovjeka, pa iako mu trenutno uvelike olakšava život i bar ga prividno usrećuje, nije teško zamisliti katastrofalne, distopijske scenarije, koji su iz iole racionalnijeg gledišta, znatno izgledniji od onih utopijskih, od kojih ponekad i samo društvo nesvjesno zazire.

Još ni približno nije sigurno u kojem smjeru stvari mogu poći po zlu, ali već je sada vidljivo kako život pojedinca može biti uništen hakerskim napadima i prekomjernim nadzorom njegove svakodnevice, dok se u nekim dalekosežnijim scenarijima pretpostavlja kako nesreća može doći primjerice iz nezamislivog razvoja društvenih mreža i videoigara koje će se implementirati u svijest pojedinca i sam fizički svijet, dok razvoj virtualne realnosti i robotike samo otvara dodatne mogućnosti tehnološkog društva bez kontrole.

Srećom, kako ne bismo morali puno predviđati i razmišljati o mogućim katastrofama koje budućnost nosi, možemo jednostavno pogledati televizijski serijal “Crno zrcalo”, koji vrlo zorno, ponekad čak dokumentaristički, dočarava gdje bi čovječanstvo moglo završiti - ili ponovno započeti u drukčijem obliku. Ovaj antologijski, znanstvenofantastični serijal, stvorio je Charlie Brooker, genijalni britanski scenarist, producent i filmski kritičar, koji u svakom obliku tehnologije nenadano uspijeva pronaći najcrnji, a vrlo rijetko optimističan doseg. Naime, “Crno zrcalo” prvi je put oduševilo televizijske gledatelje krajem 2011. godine, kada je britanski distributer Channel 4 premijerno predstavio tri fabularno nepovezane epizode s različitim likovima, koje funkcioniraju poput minifilmova od oko sat vremena, a jedino što ih povezuje jest tehnologija i pretežito negativne posljedice koje za sobom nosi digitalno doba, u bližoj ili daljoj budućnosti.

Nevjerojatan uspjeh serijala, koji je do sada zaradio šest nagrada Emmy, prepoznao je i američki div Netflix, koji je 2015. kupio prava na njegovu distribuciju, pridržavajući se provjerenog distopijskog recepta, uspostavljajući ujedno novi model od šest epizoda po sezoni, kojim je iznimno zadovoljan i sam Brooker. Do sada je tako objavljeno ukupno 19 epizoda tijekom četiri sezone, a uz inovativni televizijski film “Crno zrcalo – Bandersnatch” objavljen krajem prosinca protekle godine obožavatelje ovog serijala uskoro, navodno u prvom dijelu 2019., očekuje i peta sezona s novim epizodama.

Budući da maštovita ideja cjelokupnog serijala dolazi iz glave Charlieja Brookera, već pri prvom gledanju vidljiv je njegov autorski potpis i svojevrsna moralna “poruka upozorenja“ koju želi prenijeti gledatelju. Upravo on potpisuje i scenarij ili bar okvirnu fabulu svake epizode, a dok je većinu scenarija napisao uz pomoć suradnika, “dirigiranje” gotovo svakom epizodom prepušta drugom redatelju, čime serijal dodatno dobiva na unikatnosti. Naravno, nije svaka epizoda jednake kvalitete, pa tako ima nekoliko doista mlakih, neuvjerljivih pokušaja, dok ostale, promišljene epizode pune nenadanih zapleta često u gledatelju znaju izazvati osjećaj katarze ili neke vrste prosvjetljenja uz efekt začudnosti. Također, važno je napomenuti i iznimno kvalitetnu glumačku postavu, koju često predvode mladi talentirani glumci u usponu, pa su tako u fragmentima “Crnog zrcala” zapažene uloge, između ostalih, odigrali i Daniel Kaluuya, Domhnall Gleeson, Hayley Atwell, Bryce Dallas Howard, Wyatt Russel, Mackenzie Davis, Letitia Wright te Jesse Plemons.

Što se tiče sadržaja samih epizoda, iako je riječ o inicijalno znanstvenofantastičnom serijalu, u samo jednoj sezoni se zna vješto koketirati između žanrova melodrame i romantike pa sve do žanra kriminalistike, trilera, pa i horora. Naime, fabula se u 19 epizoda kreće od hakerskih napada, zastrašujućeg utjecaja društvenih mreža i reality showova preko kloniranja i robota, “živih” videoigara i virtualne stvarnosti pa sve do raznih tehnoloških spravica koje snimaju svaki korak u životu pojedinca, koje omogućavaju pretjerano mučenje okrivljenika ili jednostavno omogućavaju prepisivanje i prijenos ljudske svijesti u digitalni oblik. No kako se ne bi ulazilo u pojedinosti svake epizode, jer nekolicina možda to nije ni zaslužila, može se pokušati izdvojiti šest epizoda koje najbolje izazivaju efekt začudnosti, potičući gledatelja da na tehnološke dosege, ali i psihu čovjeka, gledaju s moralnim oprezom.

Počevši od prve sezone, zasigurno se može izdvojiti posljednja, naizgled romantična epizoda, “Cijela povijest tebe”, koja pokazuje kako bi svijet izgledao kada bi svi ljudi neprestano snimali svoju svakodnevicu i kakav bi kaos nastao kada bi mogli živjeti u trenucima prošlosti, kontrolirajući i preispitujući svaki svoj, ali i tuđi potez. U drugoj sezoni briljirale su prva i posljednja epizoda, pa tako “Odmah se vraćam” na blago tragičan način govori o posljedicama kloniranja, odnosno pretvaranja osobe u multifunkcionalnog, ali hladnog robota, dok specijal “Bijeli Božić” predstavlja doslovno beskonačno nesvjesno psihološko mučenje i ispitivanje preko tehnoloških naprava. Treća sezona gotovo je u cijelosti protekla u znaku četvrte epizode, “San Junipero”, koja unatoč pretežito negativnom pogledu serijala na tehnologiju, uz odličan soundtrack budi optimizam i pokazuje ugodnu beskonačnost, koju ljudi mogu doživjeti prijenosom svoje svijesti u digitalni oblik. “USS Callister”, svojevrsni ommage “Zvjezdanim stazama”, koji upozorava na kompleks boga i upozorava kako bi čak i neki digitalni oblici mogli razviti svijest, obilježio je četvrtu sezonu, uz naravno epizodu “Hang the DJ”, koja se također dotiče sličnoga problema, ali na znatno romantičniji i optimističniji način.

Naposljetku, potrebno se dotaknuti i recentnog televizijskog filma “Crno zrcalo: Bandersnatch”, koji je dokazao kako Charlie Brooker sa suradnicima ne samo da prikazuje različite oblike budućnosti nego ju i stvara. Naime, “Bandersnatch” je film iznimno inovativne forme, u kojoj gledatelj interaktivno, preko platforme Netflix, samostalno bira avanture protagonista, odlučujući tako o njegovoj sudbini i daljnjem tijeku filma. Ovaj koncept čini se vrlo prigodnim za cijeli serijal “Crno zrcalo“, jer samog gledatelja stavlja u poziciju svemogućeg božanstva, ujedno upozoravajući na svjesne likove, koji spoznaju da netko upravlja njihovom sudbinom. Uz brojne suptilne poruke i poveznice s popularnom kulturom, kao i prethodnim epizodama serijala, iz cjelokupne „decentralizirane“ fabule ovoga filma, možda je najvažnije izdvojiti godinu u kojoj se odvija radnja, a koja simbolički opisuje kontrolirano društvo. Riječ je o 1984. godini, koja se zasigurno namjerno referira na najpoznatiji, bezvremeni roman Georgea Orwella pod nazivom “1984”, koji distopijski opisuje totalitarno društvo pod nadzorom vlade, odnosno Velikog brata. U “Bandersnatchu” gledatelj se nalazi upravo u toj poziciji, upravljajući životom mladog programera Stefana Butlera, umjesto kojega donosi vrlo banalne odluke, poput toga što će jesti i koju će glazbu slušati, ali dolazi i do onih krucijalnih, poput toga kako će završiti svoju videoigru, pa sve do toga hoće li naposljetku počiniti ubojstvo ili samoubojstvo.

Ovaj film tako se bazira na načelu kauzalnosti, gdje samo jedna odluka mijenja život protagonista, čime se linearni tijek fabule modoficira i postaje nepredvidljiv. Iako je neobično kako nitko do sada nije pokušao snimiti film ovakvoga interaktivnog tipa, nema sumnje da će ga Netflix, koji je patentirao cijeli koncept, nastaviti istraživati i iskorištavati njegove prednosti, ali bez Brookera, koji je otkrio kako u skorijoj budućnosti neće raditi na interaktivnim filmovima, pa samo najavljuje petu sezonu “Crnog zrcala”, prigodnim, čak optimističnim sloganom: “Budućnost će biti svjetlija nego ikad dosad”.