Nakon što se isprati stara i dočeka nova godina, pa potom ode na skijaški tjedan i pojedu sve sarme, slijedi rukomet. I tako svakog siječnja. Otkad je u dogovoru Europske i Svjetske federacije uveden koncept da se završnice velikih rukometnih priredbi umjesto u ljeto ili kasno proljeće igraju u zimi.

Rukomet je zimski sport postao praktički od ulaska u novo tisućljeće. Tako nas svake godine u novom mileniju, dok su nogometni tereni još prekriveni snijegom, a većina nogometnih momčadi na pripremama, sportske ovisnike uz male, a posljednjih godina i još manje ekrane prikuju rukometaši.

Zasluge što je rukomet postao tako privlačan sport pripisuju se i uspjesima hrvatske rukometne reprezentacije. Ovo će im biti već 13. Svjetsko prvenstvo od ostamostaljenja. Znači, naši rukometaši nisu propustili ni jedno, premda rezultatski dosezi nisu uvijek bili vrhunski pa da se stvara euforija oko rukometa. Nakon titule svjetskih viceprvaka na premijernom nastupu hrvatskih rukometaša na SP-u u Islandu 1995. uslijedilo je sedam "gladnih godina" i plasmani daleko od postolja. Sve do 2003. godine i Portugala. Na koji je jedna tada mlada i perspektivna selekcija s nekoliko iskusnijih igrača pod vodstvom tada široj javnosti ne pretjerano poznatog izbornika Line Červara otišla s ciljem ostvarenja plasmana koji bi im jamčio nastup na Olimpijskim igrama u Ateni. Hrvatska je tada otišla do kraja. Postala je svjetski, a godinu dana poslije i olimpijski prvak, što su do danas ostala jedina zlata u hrvatskoj rukometnoj riznici. Uslijedile su godine taborenja pri samom vrhu, ali ne i na njemu. Balić, Metličić, Lacković i ostali oduševljavali su svijet. Baš prije 12 godine u Njemačkoj igrali su možda i najatraktivniji rukomet koji je neka reprezentacija prikazivala. No, završili su nastup bez medalje. Bili su peti premda su u deset utakmica doživjeli samo jedan poraz. Na tron su se vratili kod kuće, u Zagrebu su nas u finalu svladali Francuzi. Bio je to posljednji SP u prvom Červarovu mandatu. Naslijedio ga je Slavko Goluža, s kojim smo 2013. osvojili broncu, a 2015. u Kataru doživjeli i najlošiji rezultat od 2001. godine. Naslijedio ga je Željko Babić, vratio nas u krug borbe za medalju, no promašeni sedmerac u polufinalu SP-a protiv Norveške koji bi nas odveo u finale i potom dotad neviđeno ispuštanje pobjede za broncu protiv Slovenije stajali su i Babića posla. I povratak Line Červara. Iskusnijeg, ali i 16 godina starijeg u odnosu prema Portugalu i svojem prvom Svjetskom prvenstvu. S novom momčadi ponovno je cilj plasman na Olimpijske igre, odnosno ovaj put mjesto koje bi vodilo tek u kvalifikacije za nastup u Tokiju 2020. godine.

Simbolično, Hrvatska će svoj 13. SP koji je jučer započeo u Njemačkoj i Danskoj i lov na olimpijske vize započeti u Olympiahalleu u Münchenu. Kažu domaći teren s obzirom na velik broj Hrvata u Bavarskoj, ali i da se do Münchena iz Hrvatske zna potegnuti u jednom cugu. U Portugalu smo krenuli protiv Argentine. Ovaj put s Islandom. Iste su reprezentacije bile suparnice i našim "Vatrenima" lani u Rusiji. Osim Islanda, put prema drugom krugu tražit će se preko Makedonije, Španjolske, Japana i Bahreina. Samo troje ide dalje. A onda pravo "kreševo". Odlazimo na "mjesto nesreće" u Köln, gdje smo prije 12 godina poraženi u četvrtfinalu. Križamo se sa skupinom u kojoj su svjetski prvaci Francuzi, domaćini Nijemci, Rusi koji se vraćaju i uvijek neugodni susjedi Srbi i Brazilci. Da, i Brazilci. Sjetite se kakve smo muke imali s njima u osmini finala SP-a u Kataru. Prežive li i to, slijedi polufinale u Hamburgu. Finalisti se potom sele u danski Herning, gdje ih čekaju "preživjeli" iz danskog dijela kostura. No, daleko je Herning i 27. siječnja. Za početak idemo, što bi rekao Luka Bulić (sigurno i sada nešto sprema, nap. a.), "Island poslat kući svome lišaju".