Nakon što je noć s utorka na srijedu Ivan Đakić, sin saborskog zastupnika HDZ-a, proveo u pritvoru, nakon šokantne objave na Facebooku fotografije osobe s ustaškim znakovljem s odrubljenom glavom osobe s četničkim oznakama i podjednako sramnom porukom, prijepodne je bio na ispitivanju u Općinskom državnom odvjetništvu u Virovitici.

Premijer Andrej Plenković je, upitan o tom slučaju, u srijedu istaknuo kako takav čin kao predsjednik Vlade i stranke te osobno osuđuje i misli da je to krajnje neprimjereno. Ponovio je da su Vlada i HDZ osudili takvo ponašanje, a nadležne institucije pokrenule su odgovarajuće aktivnosti i postupke. Također, naveo je, Ivan Đakić je istupio iz HDZ-a. Što se tiče zakonskog okvira, najavio je da će to biti u planu aktivnosti za ovu godinu, ali i da je Đakićevo postupanje kažnjivo i prema sadašnjim zakonima.


"Što se tiče policijskog postupanja u slučaju govora mržnje, ako su govorom mržnje ostvarena obilježja kaznenog djela ‘javno poticanje na nasilje i mržnju‘, nad počiniteljem policija provodi kriminalističko istraživanje te se protiv počinitelja nadležnom državnom odvjetništvu podnose odgovarajući optužni akti", objasnili su postupak pak iz MUP-u za N1, dodavši kako je u jedanaest mjeseci 2018. evidentirano 19 kaznenih djela "javno poticanje na nasilje i mržnju". Godinu prije bilo ih je 18, od čega šest preko Facebooka.

Novog zakona koji bi sankcionirao kaznena djela u virtualnom svijetu, najavljenog još početkom prošle godine, zasad nema u proceduri. I Bernard Gršić, državni tajnik u Središnjem državnom uredu za razvoj digitalnog društva, krajem studenoga 2018. najavio je donošenje zakona o sprječavanju neprimjerenog ponašanja na društvenim mrežama, kojim se, kako je rekao, žele osigurati mjere za sprječavanje, otkrivanje i uklanjanje nezakonitog sadržaja i onemogućavanje pristupa tom sadržaju, kao i veća transparentnost i zaštita temeljnih ljudskih prava na društvenim mrežama.


Mia Biberović, izvršna urednica portala Netokracija, podsjeća kako je taj ured najavio na svojim stranicama da će 2019. intenzivno raditi na tom zakonu, no bez preciznije najave kada bi prijedlog mogao u proceduru. Ona smatra kako su primjeri poput aktualnoga već dosta dobro definirani postojećim Kaznenim zakonom i da nije potrebno donositi novi zakon, pogotovo koji se odnosi na neprimjereno ponašanje na društvenim mrežama.


- Postavlja se pitanje što to uopće znači "neprimjereno ponašanje" kada je Kaznenim zakonom definirano i što je govor mržnje, a što neka vrsta klevete ili javnog sramoćenja. Mislim da se to jako dobro može primijeniti i na digitalni prostor. Problem je očito u tome kako se taj zakon provodi. Drugo pitanje je zašto bismo zakonom određivali što je primjereno, a što neprimjereno ponašanje - mislim da to nije svrha nekakvog zakona, koji sadržava uglavnom restriktivne mjere. Zakoni bi se trebali primjenjivati ako smo negdje pogriješili, oni propisuju što je zabranjeno i što je određena kazna ako te odredbe prekršimo. Mislim da je tijelo kakvo je taj ured trebalo više djelovati preventivno i edukativno, a ne pripremati nekakve nove zakone i propise što je primjereno, a što ne - rekla nam je Mia Biberović, dodavši kako su slučajevi u kojima su sudionici osobe koje su politički eksponiranije u pravilu zanimljivije javnosti.


- Previše je govora mržnje na internetu. Problem je očito što oni koji se internetom posebice koriste za komentiranje na društvenim mrežama ili ispod članaka na portalima valjda ne smatraju taj prostor toliko ozbiljnim. I samim time postoji mnogo nekontroliranog govora mržnje, stvari koji su opet obuhvaćene i Kaznenim zakonom, a koji je u praksi zapravo i nemoguće provoditi u onoj mjeri u kojoj je predviđeno i u kojoj bi bilo potrebno. Dio odgovornosti je i na medijima jer dosta govora mržnje možemo vidjeti i ispod tekstova, u komentarima na samim portalima. Činjenica je i da tu nije lako naći resurse, bilo da je riječ o onima tehničke naravi bilo o samom administriranju komentara, kako u stvarnom vremenu pratiti i "čistiti" tu ogromnu količinu smeća i koliko duboko bi administratori smjeli, bez obzira na to je li riječ o softveru ili ljudskom faktoru, uopće uklanjati neki sadržaj - slične objave, a da to ne bude na granici nekakve cenzure i okarakterizrano kao ograničavanje slobode govora. To je područje u kojemu nije lako procijeniti dokle seže jedno, a gdje počinje ono drugo. A zapravo nečija sloboda govora ide dotle dok ne zadire u nečiju tuđu slobodu, no u praksi to očito nije tako lako - kaže Mia Biberović. Ističe kako je u biti riječ o globalnom fenomenu, gdje su društvene mreže omogućile pojedincima da i ono što bi ponekad u razgovoru s neistomišljenicima uživo prešutjeli, ondje napišu, jer su hrabriji u svom okružju, a ne znaju koliki to utjecaj ili odjek može imati.


Prema riječima Zvonimira Paraća, profesora sociologije u Trećoj gimnaziji u Osijeku, u glavi pojedinaca koji se oglase neprimjerenim objavama u pravilu nije da je to nešto što bi se trebalo sankcionirati, nego se jednostavno pozivaju na pravo na vlastito mišljenje. No, ističe, prava su uvijek ograničenima odgovornostima i svaka osoba, osim što ima pravo na vlastito mišljenje, treba imati i odgovornost za ono što izriče, a to je zapravo nešto što dio ljudi, i mi kao društvo, zanemarujemo. Iako zakonska regulativa postoji, kaže, opet je to stvar čak ne samo provođenja zakona nego i mentalnog sklopa dijela ljudi u Hrvatskoj.

- Skloni smo vrlo lako etiketirati jedni druge, pogotovo zbog prošlosti, i odmah se, kada se u internetskom prostoru razvije bilo kakva rasprava, vrlo lako skrene na ‘41. ili ‘45., prošlost, prozivanje i spominjanje ustaša i partizana. Jednostavno, vjerojatno još nismo kao društvo sazreli da se suočimo s vlastitom prošlošću, da ju konačno ostavimo sa strane i krenemo dalje. To je vidljivo i u internetskim komentarima, ali ne samo tu nego i u javnom prostoru, Hrvatskom saboru itd. Smatram da je to problem s kojim se većina zemlja susreće, no i da je ne samo u Hrvatskoj nego i u zemljama našeg bližeg okružja, zemljama Balkana, taj problem možda ekstremniji nego što je to slučaj u zapadnom svijetu - kaže Parać.

Prema njegovim riječima, razloge za to, nažalost, možemo vidjeti što u našoj nedavnoj što u nešto davnijoj prošlosti, gdje nikako ne uspijevamo po strani ostaviti ni Domovinski, pa ni Drugi svjetski rat. Dodaje kako je internet jednostavno takvo mjesto koje ti pruža anonimnost i osobe su općenito u virtualnom prostoru takve da mogu u toplini svoga doma i u toj anonimnosti lakše izraziti svoje mišljenje. "Kada drugog sugovornika ne vidiš, onda ti ga je lakše osuđivati i reći nešto što ne bi trebao. Ljudi su iz te pozicije spremni biti ekstremniji u stavovima", zaključuje Parać.