ORAHOVICA - Školske su klupe prazne, iz hodnika se ne čuje dobro poznati žamor učenika, sve nekako djeluje pusto i tužno, ali škola je u sigurnim rukama jer tu su vrijedni ljudi koji svakog dana uređuju učionice, sportsku dvoranu, kabinete, popravljaju što je potrebno kako bi škola spremna dočekala učenike i nastavnike nakon zimskih praznika. Naravno, riječ je o čistačicama i domarima, a kako su u Orahovici u jednoj zgradi dvije škole, svaka ima svoje osoblje, čiji marljive ruke brinu o njima. U Osnovnoj školi Ivane Brlić Mažuranić radi pet čistačica i domar, a pri Srednjoj školi ‘‘Stjepan Ivšić‘‘ zaposlene su tri čistačice i domar. Porazgovarali smo s "odredom za čistoću" srednje škole, s dugogodišnjom čistačicom Ivanom Čižić (36) iz orahovačkog prigradskog naselja Dolci, majkom troje djece.- Nekako je ljepše i ugodnije raditi kada su djeca ovdje, življe je i veselije, i brže prođe radni dan. No na nama je da odradimo sve bez obzira na okolnosti. Sada nema učenika, sutra će opet biti tu, i tako... Trenutno smo u čišćenju i uređivanju, bude tu svega, i žvakaćih guma zalijepljenih ispod klupa i na stolicama, mrlja od krede po podovima, ali sve je to normalno. Iza učenika svašta ostane, pronađe se po učionicama i kapa i šalova, olovaka, pa i pokoja bilježnica. Sve mi to skupimo, odnesemo u jedan ormar u naš kabinet i kada krene škola, javimo nastavnicama da obavijeste učenike da dođu po svoje izgubljene i ostavljene stvari. Ipak moram reći da su naši srednjoškolci dosta kulturni i paze na svoju školu i njen inventar, lijepo je to – kaže Ivana.

Orahovačka legenda u srednjoj školi svakako je Martin Šega (60), domar punih 40 godina. Vrijedno radi, popravlja, doslovno je "Katica za sve" - od slavine do radijatora. Martina smo zatekli pri popravku jedne od puknutih stolica.

- Četrdeset godina djeluje puno, ne meni su u školi prošle u trenu. Kada se samo sjetim kolike su generacije prošle kraj mene, u nekim obiteljima znam i tri generacije koje su bile ovdje u školi. Bilo je svakakvih anegdota i doživljaja, radio sam s puno kolega, od čistačica do profesora, a neki su danas nažalost i pokojni. Škola je doista mjesto susreta generacija, sam posao je zapravo sporedan, odradiš maksimalno što trebaš, daš sve od sebe, i tu nema spora. Ali ne ostaje u sjećanju popravljena stolica ili radijator, nego ljudi, oni su ti koji ti čine radnu vijek. Ja ću do kraja godine u mirovinu, ali ova škola će mi zauvijek ostati u lijepom sjećanju – zaključuje Šega.
Vladimir Grgurić