S Vinkom Prizmićem, dugogodišnjim pročelnikom Hrvatske gorske službe spašavanja, razgovarali smo mjesec dana nakon njegovog povlačenja s te funkcije.

Nakon 16 godina niste više na čelu HGSS-a. Koliko ste se dugo time bavili, i što je bio konkretan povod za povlačenje?

- U HGSS-u kao Službi čija je svrha služenje ljudima i ja sam ušao prije gotovo pola stoljeća da bih služio. Biti sluga možda nekome ne zvuči dovoljno dostojanstveno, ali ni jednog trenutka ni kao čelni čovjek nisam mislio da sam išta više od toga. Ali ni manje, jer nema na svijetu išta važnije i časnije doli biti od koristi ljudima, i to kada im je neposredno ugrožen život. Odluku da se povučem najavio sam prije više godina. Nije to samo zbog umora, nego zbog duboke svijesti da je to dobro za organizaciju. Službi trebaju nove mlade glave i nova snaga. Budućnost svake učinkovite organizacije gradi se na ljudima koji prolaze kroz tri faze. Prva je pripremanje za preuzimanje odgovornosti, druga je preuzimanje odgovornosti i treća je, ne manje važna, kada svoje znanje i iskustvo prenosiš onima prvima, a i drugima kada i ako im zatreba. Sve moje djelovanje u GSS-u bilo bi promašeno da nismo iznjedrili vješte i odgovorne nasljednike. A jesmo!

Stvorili ste iznimno uigran tim koji je spasio brojne živote. Tko i što je sve danas u sustavu HGSS-a i kako to funkcionira?

- Danas imamo oko 1500 pripadnika HGSS-a, organizirani kroz 25 stanica i 40-ak manjih ispostava koji pokrivaju cijelu Hrvatsku 24 sata dnevno, 365 dana u godini, u svim vremenskim uvjetima. Nacionalni smo nositelji niza sposobnosti do razine svjetske izvrsnosti. Ali mi nismo stvarali organizaciju zbog mode i prestiža, nego zbog ljute potrebe. Za nas neorganiziranost ili neučinkovitost uopće nisu opcija, jer bi to za posljedicu imalo gubitke tuđih i naših života. Dali smo si zadatak uspoređivati se samo s najboljima na svijetu. Da biste razumjeli kako funkcionira HGSS, trebate znati da naši pripadnici imaju alpinistički mozak. Mi probleme i teškoće ne držimo preprekama, nego izazovima. Što je problem veći, veći je i rezultat. Težina zadaće i odgovornost primorali su nas da budemo učinkoviti i da stalno unaprjeđujemo organizaciju i uvodimo nove sposobnosti, ali i da gradimo sustav i potičemo druge.

Postoji li statistika o akcijama i tome koliko je života spašeno?

- U prošlosti se nije vodila ažurna evidencija, no od osnutka Službe daleke 1950. možemo govoriti o 20-ak tisuća akcija spašavanja u kojima smo pomogli velikom broju ljudi. U posljednje vrijeme broj intervencija dramatično raste zbog sve veće posjećenosti neurbanim prostorima i turizma, ali i zbog posljedica klimatskih promjena, poput snježnih nevremena ili poplava. Sjećam se da smo u prvim danima snježnog nevremena u Dalmaciji 2012. u prosjeku svakih sedam minuta dobivali poziv za pomoć. Praktično svi bolesni, često i u za život opasnim stanjima, bili su u našim rukama, jer se Hitna medicinska pomoć i druge službe nisu mogle probiti do njih.

Kada se osvrnete na sve, koje vam slike, one koje nećete zaboraviti, prve dolaze pred oči?

- Kada spasite nekome život osjećate se moćno i dobro. No često nas zovu prekasno, kada više ne možete pomoći i kada nesreća već dogodila, tj. završila je fatalnim ishodom. Tada se osjećate jadno i bespomoćno. Osjećate i bijes. Pamtim sva lica i slike brojnih ljudskih i obiteljskih tragedija, posebice kad stradavaju djeca. Naravno, pamtim i one dramatične akcije kada sam bio na rubu i kada sam već pomislio da ni sam neću preživjeti, a bilo je i toga.

Kakve uspomene imate iz županjske Posavine kada je puknuo nasip?

- Mi smo u to doba bili rijetka služba koja je bila osposobljena i opremljena za najteža spašavanja iz brzih voda i bujica, i to je za nas bio rutinski zadatak, ali u ovom slučaju, odjednom tisuću puta brojčano veći. U trenutku pucanja nasipa u Posavini smo imali 20-ak timova, iako smo prethodno i u BiH poslali četiri naše ekipe. Zajedno s drugima službama i lokalnim vlastima, funkcionirali smo kao dobro uigrani stroj, ali i mi smo ljudi. Nagledali smo se previše nesretnih ljudi koji su u jednom danu izgubili sve što su stekli u životu. Ta nevjerica da je stihija jača i nevoljko napuštanje svojih kuća, trajno se pamti. Pamtit ću i veliku solidarnost ljudi, jer kada je nevolja i kada naizgled sve propada, tada ljudskost čudesno raste. Pamtit ću i Rajevo Selo u koje smo ulazili, a divlje svinje izlazile prolazeći miroljubivo pokraj naših nogu, kao i zajedništvo i dobru suradnju s lokalnim i županijskim stožerima i drugim službama.

Koliko ste ukupno vremena proveli u svim tim akcijama?

- Kad si u GSS-u tada si pristao u svakom trenutku po pozivu krenuti u pomoć. Naprosto s time se ne možeš malo baviti. Često kažem da se ne može biti malo trudan, ili malo mrtav. Zato moraš davati sve od sebe ne samo u akcijama spašavanja, nego u pripremi, vježbama i preventivi, jer o tome doslovce ovisi tvoj i životi drugih. Nama su akcije spašavanja samo pet posto cjelokupne aktivnosti, ali čak i tako gledano sigurno se nakupilo desetak tisuća sati. Računajući pripremu i preventivu koja čini najveći i važni dio naše djelatnosti, to je znatno više.

Možete li usporediti ono što je HGSS bio u vrijeme kada ste ga preuzimali, i ono što predstavlja danas?

- Tada je to bila Komisija za GSS pri planinarskom savezu, praktički bez proračuna. Družina od nekih 150 do 200 ljudi. Danas je to svjetska izvrsnost, temeljna operativna snaga sustava civilne zaštite, čimbenik sustava domovinske sigurnosti i element strategije nacionalne sigurnosti. U svim oblicima spašavanja imamo najprestižnije svjetske licence, često nas zovu da drugima pružamo pomoć i vlasnici smo niza međunarodnih nagrada. Ali to nije rezultat kojim bi se hvalio. Ono na što sam još ponosniji jest naš doprinos razvoju sustava sigurnosti u Hrvatskoj, kojeg smo poticali i svojim djelovanjem pokretali i druge da idu u tom smjeru. Svojim primjerom svjedočili smo da se može i mora bolje. Prozivali smo, inicirali zakone, uvođenje broja 112, prvi smo započeli s helikopterskim spašavanjima, prvi smo uveli niz sposobnosti koji su kasnije postali standard i zbog čega je Hrvatska danas sigurnija zemlja. Danas kada Ministarstvo zdravlja nabavlja na tisuće vanjskih automatskih defibrilatora i kada su oni postali standard na javnim mjestima, dobro je prisjetiti se da smo znatno prije upravo mi prvi s njim vratili čovjeka u život u Hrvatskoj. Uvodili smo nova znanja i sve što je ljudima davalo veće šanse da prežive. Unaprijedili smo sustav potraga, uveli specijalizirane potražne pse, spašavanje na brzim i divljim vodama i koješta drugo. Osposobili smo na tisuće liječnika i medicinara za izvanbolničko zbrinjavanje ozlijeđenih. Radili ono što do tada nitko nije, poput noćnog helikopterskog spašavanja s kruzera, pri čemu smo čovjeka dva puta uspješno reanimirali. U nizu akcija u najtežim uvjetima i okolnostima pokazali smo da se i drugi moraju boriti za svaki ljudski život, jače i odgovornije. Ponekad i zbog toga navukli na sebe nelagodu, pa i osobne nesnošljivosti nekih čelnika državnih institucija, jer smo ih morali podsjećati da i oni moraju bolje i više.

Koliko ste zadovoljni odnosom države prema HGSS-u i kako komentirate to što još nije dovršeno stvaranje helikopterske službe? Što još tu treba poboljšati?

- Zadovoljan sam, jer je zaštita i spašavanje ljudskih života konačno prepoznato kao najvažnija ljudska i javna potreba i što je sustav djelomice izgrađen. No duboko sam nezadovoljan helikopterskom potporom bez koje ne možemo provoditi našu zakonom dodijeljenu djelatnost i na to dugo i ustrajno upozoravamo. Prostor kojeg pokrivamo jesu tereni izvan gradova i prometnica gdje bez nas ozlijeđeni i bolesni nemaju baš nikakve šanse za preživljavanje. U žurnim situacijama bez helikoptera naš pristup do mjesta nesreće ili transport zemaljskim putem, tragično dugo traje. Do boljeg rješenja MORH u granicama svojih mogućnosti i nama i hitnoj medicini pokušava pružiti uslugu zračnog prijevoza, ali zbog svojih obveza ne može uvijek osigurati dva istovremeno dostupna helikoptera. I dok je dijelom zahvaljujući našim inicijativama za medicinske timove osiguran helikopter i posada 24 sata dnevno, on je nama čak i za najžurnije ozljede ili bolesti nedostupan, jer nas Hrvatski zavod za hitnu medicinu birokratskim preprekama uporno pokušava udaljiti iz te priče. Pa zar građani na nepristupačnim terenima nemaju ista prava kao oni koji su uglavnom već medicinski obrađeni i koje se najčešće prebacuje s otočkih helidroma do bolnice? A činjenica je da smo u Hrvatskoj baš mi pokrenuli sustave dežurstava kakvi se danas provode i to s našim liječnicima i opremom, s posadama vojnih helikoptera te da smo baš mi prije 15-ak godina sa svojim međunarodnim partnerima, kroz pilot-projekt organizirali prva prava HEMS (Helicopter Emergency Medical Service) dežurstva. Na temelju zakona, zdrave logike i svrhe, taj alat nama mora biti dostupan, jer ljudi zbog toga nepotrebno umiru. I zato obećavam da ćemo se boriti dok god se ne riješi i taj problem.

Iako ste ostali član HGSS-a, što sada, čime se najviše bavite, gdje i s kim provodite najviše vremena?

- Ništa se nije posebno promijenilo, osim što više nisam odgovoran baš za sve kao do sada. Imat ću više vremena za sebe i obitelj, ali i dalje ću sudjelovati u svemu, pa i u akcijama spašavanja u granicama mojih mogućnosti. Namjeravam pisati i raditi na udžbenicima da svojim iskustvom i znanjem pridonesem školovanju i pripremi mlađih za ovu vrlo zahtjevnu i odgovornu djelatnost. Ponosan sam što će HGSS uspješno živjeti i bez mene, ali ja ne mogu bez GSS-a. Ipak je to moj život.