TvObzor
koncert pečuške filharmonije, zbora i solista održan u polupraznoj crkvi sv. petra i pavla

Luther u katedrali
Objavljeno 4. siječnja, 2019.

Jedan od prošlogodišnjih najzanimljivijih koncertnih događaja bio je predbožićni nastup Panonske filharmonije i njezina Festivalskog zbora sa solistima u osječkoj konkatedrali.

Ovaj puta nije imao tko divljačkom i prostačkom bukom izvana pokvariti koncertni doživljaj kao što je to bio slučaj 2017. godine jer su gradski oci pametno odmaknuli Advent u Osijeku što dalje od središta grada i konkatedrale kao bogoštovnog i koncertnog prostora. Bio je uistinu čist užitak slušati ambiciozni umjetnički ansambl i vrsne soliste koji su ovom prigodom izveli motet Johanna Sebastiana Bacha “Singet dem Herrn ein neues Lied” (BWV 225) i njegovu kantatu “Nun komm, der Heiden Heiland” (BWV 61) te “Weihnachtshistorie” (SWV 435) još jednog njemačkog baroknog skladatelja Heinricha Schütza. Posljednja skladba je u programskom letku dosta neprecizno predstavljena pod nazivom “Božićni oratorij”. Zanimljiva je neobičnost što spomenuta Bachova kantata sadrži stihove oca protestantizma Martina Luthera koji je u svoju vrijeme rigao verbalnu vatru na pape i Katoličku Crkvu.

Ono na što priređivači ovakvih koncertnih događaja uopće ne obraćaju pozornost to je akustičnost prostora. Nije nikakva tajna da je osječka konkatedrala jedan od najlošijih potencijalnih koncertnih prostora u gradu. Organizatorima ovakvih glazbenih događaja valjalo bi preporučiti crkvu sv. Mihaela u Tvrđi koja vjerojatno ima najbolju akustiku u gradu. Naime, njemačkom arhitektu Franzu Langenbergu koji je preminuo prije dovršetka te crkve inicijatoru njezine gradnje biskupu Josipu Jurju Strossmayeru bile su važnija njezina monumentalnost i stilski neprilične freske Mirka Račkog od tako nevažne stvari kao što je akustika. Poznato je da veliki đakovački biskup Strossmayer ili Joca Štroca kako ga je posprdno nazivao Otac Domovine Ante Starčević čiji se mrgodni i nezgrapni spomenik nalazi na puškomet od konkatedrale nije baš obožavao svoj rodni grad Osijek. To je potvrdila i opaska iz njegova putopisa “Osvrt na moj putni izlet u Njemačku i Češku” objavljenog u Vijencu 1875. Zanimljivo je da se ni Osječani nisu pretrgnuli u nastojanjima da se crkva sv. Petra i Pavla ovakva kakva postoji danas izgradi. Povjesničar arhitekture Dragan Damjanović u jednom svom radu podsjeća da je tek nakana židovske zajednice da izgradi svoju gornjogradsku sinagogu na glavnom osječkom trgu točno preko puta tadašnje majušne i neugledne župne crkve nagnala Osječane da se stvari pomaknu s mjesta. Strossmayerovom intervencijom gradilište monumentalne sinagoge preselilo se stotinjak metara južnije. Damjanović piše kako biskup nije mogao dopustiti da malobrojno židovsko stanovništvo ima reprezentativniju građevinu od katolika. Kada se to međureligijsko suparništvo uzme u obzir postaje jasnije zašto na natječaju nije prošao projekt nove crkve sv. Petra i Pavla koji je izradio najvažniji arhitekt bečke secesije Otto Wagner. Jednostavno, Osijeku je trebala monumentalna crkva u historicističkom stilu kako bi korespondirala s veličanstvenim židovskim templom u Županijskoj ulici sagrađenim u neomaurskom stilu 1869. koji je trideset godina bio najviša građevina u Osijeku. Inače u gornjogradskoj sinagogi, koja je čak dva puta rušena 1941. i 1950., u sretno vrijeme kada je postojala održavali su se i koncerti. Primjerice, 1. travnja 1928. u njoj su gostovali Osječka filharmonija, violončelist Lav Mirski i osječka operna primadona Dita Kovač.

Da, i Osijek je imao svoju filharmoniju! Ali je to bilo u vrijeme kada je u kvalitativnom smislu bio veći grad nego što je to danas. Danas Osječanima takva zabava i kulturna nadgradnja ne treba. To se vidjelo i po slaboj posjećenosti humanitarnog koncerta koji svake godine uoči Božića naši mađarski prijatelji iz Pečuha priređuju u osječkoj konkatedrali. Slobodno se može reći da je ove godine bilo više izvođača na pozornici ispred crkvenog oltara nego što je bilo ljudi u publici. U potpunosti su podbacili studenti kulturologije koji svojim prisilnim dolascima na koncerte klasične glazbe stvaraju iluziju kako Osijek ima kulturnu publiku dostatnu da dupkom ispuni gledalište od pet ili šest redova stolica. No, u laži su kratke noge.
Piše: Draško CELING
Možda ste propustili...