Nekad su se, neposredno nakon svojih klupskih sjednica, u restoranu "Kod Varge“ sastajali naraštaji osječkih sportskih djelatnika zaljubljenih u konjički sport. Nije, stoga, ni čudno što je Neđeljko Knežević, predsjednik Konjičkog kluba Osijek, pozvao na svojevrsni panel bivše i sadašnje suradnike baš u "Mađarsku Retfalu“, što je današnji naziv objekta u Poetoefijevoj ulici nadomak Pampasa. Glavne su teme bile iz prošlosti, za stolom u "Mađarskoj Retfali" okupili su se Mirjana Baban, koja je pred završetkom ukoričenja povijesti konjičkog sporta u Osijeku, Mila Rukovanjski (udruga Mogu), Jarmila Janoška, Draženka Gutzmirtl (nekadašnje klupske tajnice), bivši predsjednici KK Osijek Tomo Antunović i Damir Harangozo, nekad vrsni jahači Dubravko Sladić i Željko Šeper, sudac Ivica Bogadi, trener Rajko Dokić, sadašnji predsjednik kluba Neđeljko Knežević i glavni tajnik Športske zajednice Županije osječko-baranjske Dubravko Ižaković.

- Od svoje trinaeste godine pa do danas sam na hipodromu. Natjecala sam se preko prepona, dvaput bila druga na prvenstvu Hrvatske, jednom treća ekipno kao članica reprezentacije. Poslije 20-godišnje natjecateljske karijere ostala sam u konjičkom sportu, a vrhunac moje odanosti ovom sportu bit će promocija fotomonografije koju sam napisala o 60 godina našeg kluba - kazala je Mirjana Baban.

Mila Rukovanjski se pak nakon natjecateljske karijere posvetila humanitarnom radu u udruzi "Mogu“:

- S 15-16 sam već bila u galopskim utrkama, i to s profesionalcima Željkom Šeperom i mađarskim suparnicima, da bih potom prešla na preponsko jahanje, gdje sam već od ‘68. do ‘71. bila i reprezentativka Hrvatske u sastavu koji je bio ekipni prvak na jugoslavenskoj razini. Prestala sam se natjecati 1991., a s umirovljenjem sam prešla u drugu „Mogu“, gdje mi dušu ispunjava volonterski, terapijski, humani rad s djecom s posebnim potrebama.

Jarmila Janoška na hipodrom je došla naučiti jahati, a dočekao ju je zahtjevan administrativni posao. Postala je tajnica dok ju nije naslijedila Draženka Gutzmirtl:

- Bila sam tajnica u KK Osijek do 1989. i (za)voljela sam konje. Puno slobodnog vremena sam provela na hipodromu, zato se prepričavalo, kao anegdota, da je moj Ivo (pokojni suprug, nekad istaknuti osječki nogometaš Ivan Gutzmirtl) jednom na pitanje "pa kad Draženka uopće dolazi kući?“ duhovito odgovorio: ‘Pa ovisi o tome koliko ima jahača.‘

Tomo Antunović je osamdesetih godina prošlog stoljeća bio vrlo uspješan predsjednik kluba:

- Bio sam zaposlen kao direktor u IPK-u, kad je konjički klub bio praktično pred raspadanjem, došli su Dane Klašnja i Vojo Maletić, razgovarali smo o klubu i preuzeli sponzorstvo. Klub se preporodio, postao sam predsjednikom i u upravu sam kooptirao Ivana Čatipovića, vrsnog veterinara iz Belja, osigura(va)li smo sve što je bilo nužno za kvalitetan rad. Bilo je puno želja, ambicija i planova, ali nažalost došao je rat… Damir Harangozo je pak bio prvi predsjednik KK Osijek u 21. stoljeću, kada je došao na hipodrom, zatekao je zapušten objekt, ali radilo se puno i vrijedno i Konjičkom klubu Osijek vraćen je sjaj. D. Kerže