Osijek
MALO JE ONIH KOJI ZNAJU ZANAT

Krojačica ni za lijek, a i vjenčanja je sve manje
Objavljeno 2. siječnja, 2019.
Mladi se iseljavaju, ali i sve rjeđe odlučuju za brak, pokazuje statistika

Zapošljavamo krojačicu – za oko nam već duže vrijeme zapinje tiskanim slovima ispisan oglas u izlogu salona vjenčanica „Nikolina” u Županijskoj ulici, gdje više od pola godine neuspješno traže djelatnicu. Kvalificiranog kadra koji zna i želi raditi nema u Osijeku i cijeloj Slavoniji, kažu nam i u drugim salonima. Potraga za krojačicom pretvara se u nemoguću misiju i u drugim gradovima u Hrvatskoj, kazala nam je to Vesna Rimac, vlasnica salona „Nikolina”, koja je u tom poslu već četvrt stoljeća. Njezine se poslovnice nalaze u 14 gradova diljem Lijepe Naše – od Osijeka do Zagreba, a prisutni su i Austriji.

- Već više od šest mjeseci neuspješno tražimo krojačicu u Osijeku, i to na neodređeno. Nedavno smo tražili krojačicu i u Đakovu, i u tome smo uspjeli tek nakon pet mjeseci. Sada smo u potrazi za krojačicom i u Velikoj Gorici. Natječaj smo objavljivali i na birou i na portalima, ali još nitko se nije prijavio – razočarana je Rimac.

I krojač i trgovac
Problem je s tom strukom, kaže, što danas krojač treba ujedno biti i trgovac, a takvih je lako pronaći kao iglu u plastu sijena. Poželjne su komunikativne mlađe osobe u tridesetim do četrdesetim godinama tekstilne struke, koje znaju zanat. Tražene su četiri osnovne operacije – da znaju suziti, skratiti, proširiti i izglačati haljinu. Većina salona, naime, haljine ne šiva ‘od nule‘, već ih uvoze i prilagođavaju mladenkama.

- Nama treba osoba koja zna šivati, ali i biti trgovac. To znači da krojač treba znati kako poslužiti klijenticu i tijekom isprobavanja haljine procijeniti treba li što prekrojiti, odnosno korigirati – objašnjava Rimac. No takvih kandidata nema. Najčešće ili to ne znaju raditi ili jednostavno nema ljudi. Mladi svih struka odlaze u inozemstvo raditi bilo što, u školama obrtnička zanimanja poput krojača nisu popularna i u nekima ih, poput u Obrtničkoj u Osijeku, dugo nije upisan ni jedan učenik krojač. Uza sve to teško je poslovati. Zbog toga su se, kaže Rimac, prije godinu i pol okrenuli i vanjskom tržištu.

- Ne može se naći krojača. Malo je starih koji znaju zanat, a mladih nikako. Šivati i znati šivati dva su različita pojma – kaže nam i voditeljica salona „Klara”, kako za sebe kaže „stari krojač po mjeri”, s čak 40 godina iskustva.

Saloni vjenčanica „Isabelle” prisutni su Osijeku, Đakovu i Slavonskom Brodu još od 1999. godine. I vlasnica salona Janja Bago slaže se da krojač treba biti i dobar trgovac.

- Prošle godine tražila sam krojačicu u Osijeku i nisam je uspjela pronaći. Na kraju sam iz Đakova prebacila djelatnicu u Osijek, a u Đakovu zaposlila novu. Običnih krojača, starijih gospođa i našlo bi se, ali ne bi imale što raditi cijeli dan i zbog toga bi djelatnica trebala znati i iznajmiti haljinu, a u tom dijelu one se ne snalaze – kaže Bago. Za primjer daje trenutnu situaciju kada nema vjenčanja.

- Sada nemamo što prepravljati jer nema svatova sve do travnja iduće godine. Sada se prave rezervacije, i zato ne možemo imati posebno krojača i posebno trgovaca, nego nekoga tko se snalazi u obje uloge – ističe Bago.

Od Nove godine kreću rezervacije haljina, a svatovi se prave od travnja sve do kraja listopada, no bude i nekoliko iznenađenja u studenom. Teško je pronaći kadar, ali i poslovati je sve teže. Svatova se pravi sve manje, mladi se iseljavaju, ali i sve rjeđe odlučuju za brak, a kada se i odluče, rade to sve kasnije. U odnosu prema posljednjih deset godina samo je u Slavoniji gotovo tisuću sklopljenih brakova manje, pokazuju podatci Državnog zavoda za statistiku.

Poslovanje sve teže
- Još uvijek spašava to što mladenke svatove prave u mjestu odakle potječu. Iako odlaze u Njemačku, Austriju, Irsku, dolaze praviti svatove u Slavoniji jer im je ovdje povoljnije. Vani je ta ista vjenčanica nekoliko puta skuplja, i u većini slučajeva moraju je kupiti. Zbog toga se odlučuju za najam, uzimaju godišnji i dolaze ranije, rezerviraju haljinu – kaže Bago. Potvrđuje to i Rimac. Ističe kako i u salonima u Beču i Linzu čak 75 posto prometa ostvaraju od mladenaca s prostora bivše Jugoslavije. Najčešće Hrvata, Srba, pa i Rumunja.

- Trudimo se na sve načine da opstanemo na tržištu, ali teško je. I tamo je teško. S obzirom na to da smo mi stranci, auslenderi, nemamo prioritet pri dodjeli lokala. Međutim, ondje je druga priča što se tiče standarda. Ondje se vjenčanice uglavnom kupuju, a u nas uvijek iznajmljuju – kaže vlasnica salona „Nikolina”, gdje, kao i u mnogim drugim salonima, mladencima na neki način pomažu uopće realizirati vjenčanje tako da im pri rezervaciji naplaćaju akontaciju, a sve troškove tek nakon svatova.

Jasenka Pejaković
75

posto prometa saloni u Beču i Linzu ostvaruju od mladenaca s prostora bivše Jugoslavije, Hrvata, Srba...
Kritično u cijeloj RH
- U Hrvatskoj imamo 14 salona i svagdje je isti problem. Imamo dva salona u Beču i u Linzu. U jednom salonu u Osijeku lani nisu uspjeli pronaći krojačicu jako dugo, i na kraju su zaposlili djelatnicu trgovačke struke. Običan trgovac može doći na to radno mjesto, ali se onda za prekrajanja haljine moraju nositi nekamo drugdje. Naša je sreća što imamo više djelatnica u Osijeku, pa nam trenutno „ne gori” toliko, ali generalno se osjeti manjak jedne djelatnice - ističe Rimac.
Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike