U stručnom i fakultetskom radu dr. sc. Ivone Vrdoljak Raguž, izv. prof. na Sveučilistu u Dubrovniku, posebno mjesto zauzimaju područja menadžmenta, što je pak tema kojom se u širem smislu bavimo u ovotjednom Magazinu.

Iz vašeg dosadašnjeg iskustva možete li dati neki općenit zaključak kakvo je stanje u menadžerstvu u RH danas?

- Poduzeća se neprestano kreću između različitih faza rasta i razvoja. U svakoj fazi potrebni su drukčiji stilovi rukovođenja, drukčije strategije, drukčije financijske potpore i drukčija organizacija. Mišljenja sam kako menadžerstvo u Republici Hrvatskoj ima potencijala za razvoj i napredak. Sadašnja razina razvoja je zadovoljavajuća s jasnom razlikom između učinkovitosti upravljačkih sustava u javnom i privatnom sektoru gdje je vidljivo kako se većina problema u upravljanju ipak više izražava u javnim i pretežno državnim poduzećima. Očito je da još uvijek ne postoji dovoljno razvijena svijest o važnostima kreativnog i inovacijskog potencijala zaposlenika kao i o primjeni koncepta strateškog upravljanja koje bi dugoročno povezivalo interese svih ključnih interesno-utjecajnih skupina/dionika (stakeholdera), poslovnoga, javnog i civilnog sektora na svim razinama te omogućilo postizanje održive konkurentske prednosti na tržištu.

S tim u vezi - kako su se različiti oblici menadžerstva razvijali unatrag sad već više od 27 godina otkako smo kao država neovisni i samostalni, a već pet godina i u EU-u?

- Devedesetih godina 20. stoljeća u fokusu su bili tranzicijski procesi. Tranzicijske zemlje (zemlje srednje i istočne Europe), dakle između ostalih i Republika Hrvatska, primjenjivale su različite tranzicijske strategije i postigle različite razvojne rezultate. Vlade zemalja bile su ključne u odabiru strategije. U Republici Hrvatskoj to je bio prijelaz sa samoupravnog socijalizma na otvorenu tržišnu ekonomiju, iz društvenog na državno i potom na privatno vlasništvo gdje su većini upravljačkih struktura tadašnjih poduzeća nedostajale strateške sposobnosti da odrede viziju razvoja, dugoročni opstanak poduzeća i budućnost tranzicijskog i posttranzicijskog razdoblja. Početkom 21. stoljeća pojavljuju se nove generacije menadžera koje prihvaćaju primjenu novih menadžerskih paradigmi zasnovanih na racionalnosti u odlučivanju i ravnoteži između efektivnosti i efikasnosti. Moram istaknuti kako ni ovakav pristup u današnjem vremenu četvrte industrijske revolucije nije dovoljan. Posljednjih nekoliko godina, dakle razdoblja u kojem je Republika Hrvatska članica EU-a, dolazi do sve većeg utjecaja ne samo ekonomskih nego i ostalih važnih politika, ponajprije socijalnih i demografskih politika koje su jednako važne za razvoj neke zemlje. Poduzeća današnjice se susreću s novim trendovima i izazovima, međutim brojna od njih se uporno odbijaju mijenjati. Danas se poduzeća trebaju sve više okrenuti društveno odgovornom poslovanju, korporativnoj održivosti, zaštiti okoliša, regionalnom razvoju i njegovanju partnerskih odnosa sa svim ključnim dionicima koji su presudni za njihovo uspješno poslovanje.

Za Hrvatsku je turizam i dalje ključna gospodarska grana. Kakav nam je menadžment u turizmu?

- Republika Hrvatska godinama se oslanja na prihode od turizma i krajnje je zabrinjavajuće da nam petina gospodarstva ovisi o turizmu, posebice što je turizam djelatnost koja ovisi o brojnim vanjskim utjecajima. Duži niz godina omiljena smo turistička destinacija, međutim ove godine vratile su se na tržište i ostale mediteranske destinacije, poput Turske, Tunisa i ostalih. Ključni problem s kojim se susreće menadžment u turizmu je osiguranje radne snage za rad u turističkoj sezoni. Menadžment u turizmu ostvaruje dobre rezultate. Veliki broj hotelskih poduzeća u privatnom je vlasništvu, domaćem ili inozemnom. Inozemni vlasnici, posebice svjetski poznati hotelski brendovi koji su prisutni na našem tržištu, donijeli su standardizaciju poslovanja kao i organizacijsku kulturu koju su prenijeli na svoje zaposlenike i menadžmentske strukture. Može se zaključiti kako su stoga upravo najveći pomaci u pitanju kvalitete menadžmenta prisutni upravo u turističkoj djelatnosti.

Pojednostavljeno - što je najvažnije u menadžmentu? I kako postati kvalitetan menadžer u RH? Neki su u tome uspjeli, a neki bogme nisu. U čemu je tajna kvalitetnog menadžerstva, da se tako izrazim? Osim obrazovanja, učenja, stjecanja iskustva... što je još važno, talent, hrabrost, odlučnost...?

- Menadžer je osoba koja u promjenjivom okruženju ostvaruje brojne zadatke usmjeravanjem ljudi prema dostizanju postavljenih organizacijskih ciljeva. Treba upravljati timovima ljudi te motivirati suradnike vlastitim primjerom. On je taj koji je odgovoran za uspjeh i neuspjeh poduzeća. Kvalitetni menadžer osim formalnog obrazovanja, neformalnog obrazovanja kroz različite oblike cjeloživotnog učenja te radnog iskustva treba imati i liderska obilježja, posebice menadžer na vrhovnoj razini menadžmenta. Za liderstvo su ključne i urođene osobine (lideri se rađaju), ali i vještine koje se stječu s radnim iskustvom (lideri se i stvaraju). Urođene osobine koje se posebno ističu za liderstvo su: fleksibilnost, adaptibilnost na promjene u vanjskom i unutarnjem okruženju, odlučnost, dominantnost, samouvjerenost i izražena emocionalna inteligencija. Osim toga menadžeri trebaju biti proaktivni, skloni i riziku, odnosno znati upravljati u uvjetima rizika i neizvjesnosti. Menadžer koji je ujedno i lider osim formalnog autoriteta ima i veliku mogućnost inspiriranja svojih suradnika da ga slijede u ostvarenju zajedničkog cilja bez prisile. Brojni su ključevi uspjeha u poslovanju. Oni koji se mogu posebno istaknuti u suvremenom menadžmentu su: imati sljedbenike i suradnike kojima možete delegirati zadatke s povjerenjem, okružiti se sa stručnim i kompetentnim suradnicima, motivirati i inspirirati suradnike, konzultirati i osnaživati svoje suradnike prilikom donošenja odluka nastojeći potaknuti njihov kreativni potencijal, biti kreatori i pokretači promjena, realni u postavljanju ciljeva i vizionari budućnosti. U današnjem digitalnom okruženju menadžeri se sve više trebaju okrenuti inovacijskom menadžmentu utemeljenom na sinergijskim učincima između znanja zaposlenika, kreativnosti i inovacija uz korištenje sofisticirane informacijske tehnologije.

Kad se sve uzme u obzir, možemo li u idućoj, 2019. godini očekivati novi uzlet menadžmenta, i u kojim područjima, u RH, a time i zamjetniji ekonomski i gospodarski razvoj.

- S obzirom na dominaciju uslužnog sektora u Republici Hrvatskoj, zasigurno ćemo i u 2019. najviše biti usmjereni na generiranje prihoda iz uslužnih djelatnosti. Za postizanje razine razvoja menadžmenta koja je prisutna u većini zemalja koje percipiramo kao razvijene zemlje svijeta trebat ćemo još pričekati s obzirom na to da nismo dosegnuli zadovoljavajuću razinu implementacije suvremenih trendova i paradigmi menadžmenta, a okruženje u kojem poduzeća djeluju često ograničava, a ne potiče njihovo poslovanje. U 2019., ali i ubuduće, trebamo se usmjeriti sve više prema rješavanju demografskih problema koji se odražavaju na tržištu rada.

Trendovi upozoravaju da će biti još veći disbalans u ponudi i potražnji za odgovarajućim profesijama kao i odljev mozgova. Ti trendovi nisu poštedjeli ni menadžerske strukture jer i oni fluktuiraju u potrazi za osiguranjem bolje životne egzistencije. Prosperitetna budućnost može se osigurati ponajprije adekvatnim sustavom plaća zaposlenika kao i menadžera te odnosima prema zaposlenicima poticanjem ugodne radne klime kao i razvojem drugih djelatnosti u Republici Hrvatskoj, posebice onih koje će omogućiti nova zapošljavanja i s naglašenom izvoznom orijentacijom.(D.J.)