TvObzor
ABECEDARIJ ZABAVNE, ORIGINALNE I (NE)POPULARNE GLAZBE

Godišnji izbor 30 najboljih albuma
Objavljeno 21. prosinca, 2018.

Vezani članci

GODIŠNJI IZBORI NAJBOLJIH ALBUMA

Naših prvih osamnaest godina

Samo da je Marco Reus zabio, kupali bimo se u novcu, rekao je BSJ bijesnim glasom pa i s pregolemim teretom na plećima od šezdesetak i nešto desetljeća. Istog trena okrenuo se prema polici s pločama, izvukao s nje žarko crveni omot “Dead Magic” Anne von Hausswolff, postavio iglu na pjesmu broj dva “The Mysterious Vanishing of Electra” i još jedno tradicionalno adventsko druženje, uz desperadno, ali ne i dešperatno pivo, a nakon Lige prvaka na kojemu slažemo godišnju listu najboljih albuma, moglo je započeti.

S obzirom na to kako smo ove godine, spremno, bez previše predomišljanja ušli u 21. stoljeće, pretplativši se na jednu od web-usluga za streaming glazbenih sadržaja, nadali smo se kako ćemo izbjeći nepotrebnu papirologiju. No stare navike teško odumiru, pa smo se na kružooku pojavili svaki sa svojim registrom. U svakom od njih na desetke papira, stotine imena, nepregledni popisi pjesama i albuma koje je trebalo svesti na brojku trideset. A onda na samom kraju druženja, kada noć polako prelazi u jutro, krenemo s obaranjem ruke, a pobjednik bira posljednjih tri albuma koja će završiti na listi. Nakon što pročitate naš izbor bit će vam jasno tko je ove godine pobijedio. Međutim, ne spomenuti neke od uistinu sjajnih izdanja, a koji nisu zadovoljili ukuse svih izbornika, bio bi grijeh, pa smo ih i ove godine izdvojili u zasebne cjeline. Almost Famous su albumi koji svake godine opasno prijete da uđu na listu 30 najboljih, ali uvijek im nedostaje glas bar jednog od članova žirija. A tu su i uvijek neizostavni singlovi, hip-hop & R’n’B (koje smo s razlogom smjestili u isti koš), domaćice, elektronička izdanja, deset odličnih albuma iz svih dijelova svijeta (nismo ju s razlogom htjeli imenovati world music) i nešto što smo nazvali postapokalipsom. Njih smo pak odlučili posložiti po abecedi. Kada se zbroje sve liste dolazimo do broja od 90 albuma. Ako vam se ijedan od ovih albuma svidi, pa vas radoznalost natjera da krenete otkrivati čudne, nepoznate i neslušljive bendove iz Latvije ili Japana, mi ćemo našu misiju smatrati obavljenom. No ne bojte se, nije naša lista neobična, upravo suprotno. Neobični su ljudi koji ju sastavljaju, jer tko iole normalan u jednoj godini posluša toliko pjesama, tražeći neprestano nove ideje, nove zvukove, nove opskurne glazbenike iz svih krajeva svijeta, da bi u konačnici jednu besanu noć sjeli i sastavili ovaj izbor trideset najboljih albuma godine. A na njemu....

Ambijentalna elektronička glazba, Buntovni britanski heroji, Cinično uznemirujući hip-hop, Čuvari dancehall tradicije, Ćudljivo neurotična psihodelija, Dojmljiva debitantska izdanja, ezerski velikan budućnosti, Đaci južnjačkog patosa, Efektivno osvježavajući pop, Fenomenalni metal klasici, Grandiozni post punk, Hrabre nove ideje, Inovativne producentske doskočice, Japanski zhel čudaci, Klasična rock-izdanja, Lirika dostojna poezije, Ljepote nordijskih mitova, Meksički shoegaze duo, Neuhvatljivi afrički ritmovi, Nježne pjesnikinje ulice, Opskurni sludge hardcore, Pretenciozni synthwave bukači, Radijski šlageri 70-ih, Stare brit-pop ljubavi, Štovatelji blues običaja, Techno vladari podija, Umjetnice beskompromisnih stavova, Veličanstvena konceptualna djela, Zarazni new-wave elaborati i Životne priče legendi. I još mnogo, mnogo toga u našem ovogodišnjem izboru najboljih albuma 2018. godine. D.J./N.K.
ANNA VON HAUSSWOLFF

Dead Magic
Anna von Hausswolff ima glas koji lomi valove i topi ledenjake, majstorski svira klavir i orgulje, vrsna je liričarka, tekstopisateljica, a ima u njezinim kompozicijama (doslovce kompozicijama) mitskih i filozofskih referenci, ničeanizma i bodlerizma, romantike prošlosti i jeze sadašnjosti, smrti i života, ljubavi i tuge, emocionalne pustoši i uznositih eskapada, konceptualizma, performansa, destrukcije i konstrukcije, što se sve impresivno prelama kroz komorne zvučne slike “ledeno žareće” atmosfere koja vrhunce postiže na čudesnom albumu “Dead Magic”. Jer sudbina ljudskoga bića tanka je i patetična linija koja ocrtava i okružuje beskonačnu i nepoznatu tišinu. A u toj se tišini rađaju legende.

IDLES

Joy as an Act of Resistance
Reći kako je glazba koju sviraju Idles punk bilo bi podcjenjivanje. Međutim, ono što bend promovira u svojim stihovima, stavu i konačno kroz glazbu koja se najbolje može opisati kao bijesan poziv na buđenje - jest bunt, a samim time može se reći da jest punk. No, punk rock jest riječ koju često zloupotrebljavaju diletanti i manipulatori, rekao bi Iggy Pop, a Idles svojim pjesmama pokazuju kako s njima nema šale, jer pokazujući vlastitu ranjivost dokazuju svojim obožavateljima kako je novi vrli svijet zapravo poprilično usrano mjesto. Autori jednog od najhumanijeg singla u 21. stoljeću pjesme “Danny Nedelko“ koju bi trebalo puštati svakodnevno na svim radijskim postajama diljem Europe, kako nam se ne bi ponovila krvava povijest.

YOUNG FATHERS

Cocoa Sugar
Njihova je glazba hipnotizirajuća, moćna i čudnovato neuhvatljiva u svojim glazbenim vratolomijama. Naime, slušajući treći album Young Fathersa, kojega čini trojac Alloysious Massaquoi, Kayus Bankole i Graham “G” Hastings, ne mogu se oteti dojmu kako je njihov miks sladunjavih boybendovskih refrena te nadrealnih stihova i slika koji su proizišli iz Biblije savršeno ukomponirani u ovih dvanaest pjesama koje čine “Cocoa Sugar”. Upravo je ta polarizacija glazbenih ideja - koje su povremeno zaista neobične zbog svojeg otvorenog pristupa svim glazbenim smjerovima - i brutalno iskrenih stihova - često uznemirujućih i potresnih - ono što ovaj album čini pravim malim glazbenim čudom.

ARCTIC MONKEYS

Tranquility Base Hotel & Casino
Soundtrack našeg kasnog proljeća, ljeta i jeseni. Arctic Monkeys odveli su nas na putovanje svemirom, a dok smo se sa sjetom opraštali s našim plavim planetom, skinuli su nam taj glupi osmijeh s lica, jer gentrifikacija na Claviusu natjerala nas je da se smjestimo u njihov hotel na Mjesecu, zaigramo ajnca s bivšim prijateljima, iako nismo sigurni da smo ih ikada tako trebali nazivati, gledajući na velikom ekranu lansiranje rakete, dok je Alex Turner s usisavačem skupljao prašinu s naših nepostojećih sjećanja na Davida, Eltona i Elvisa iz 70-e. “What a death I died writing that song”, ispovijeda nam se ljigavi pjevač šlagera u odjavnoj “The Ultracheese”, dokazujući nam kako nas tehnologija ipak nije uspjela izliječiti od bolesti zvane melankolija.

ANNA CALVI

Hunter
U uznemirujućoj atmosferi “Huntera” koju bih najbolje mogao opisati kao glazbu za večernje izlaske u Roadhouse u Twin Peaksu, Anna Calvi je složila odličan album. Anna i njezin “Hunter” savršeno bi se uklapao u glazbenu razglednicu omiljenog okupljališta za čudake iz glave Davida Lyncha, a povremena podsjećanja na neke vrhunce Davida Bowieja, ili pak PJ Harvey, samo podiže ljestvicu. Senzualna, povremeno čak i preintenzivna u svojim tekstovima, Calvi je pokazala kako njezin iskorak prema mainstreamu nije značio podilaženje masama, jer čak i kada svojim arpeggiom prebire po gitari te stvara dojam jeze, što je njezin trademark od početka karijere, pjesme su joj jednostavno lijepe.

ZEAL & ARDOR

Stranger Fruit
Manuel Gagneux, švicarsko-američki glazbenik i umjetnik, krenuo je istraživati kako bi funkcionirao spoj afroameričke glazbene baštine poput bluesa, soula i gospela u srazu s korijenima skandinavske “crne metalurgije”. Da to i nije nešto neizvedivo, naprotiv, da je efektno i inovativno, pokazao je već svojim prvim LP-jem “Devil Is Fine”, iz 2016. Glazbeni kritičari odmah su Gagneuxa proglasili genijalcem koji spašava okoštale forme black metala od potonuća u prosječnost. No, njegovo ovogodišnje izdanje, naslovljeno prema jednoj od najpoznatijih pjesama Billie Holiday, epohalni je snažan protest protiv nehumanosti, ali i “magično voće” kakvo bi uzgajao Sotona da nije prognan iz rajskog vrta.

JON HOPKINS

Singularity
Izišavši iz svoje zone ugode John Hopkins snimio je album koji će vas uvući u svoj svijet, hipnotizirati svojim repetitivnim ritmovima te sjajnim idejama i siguran sam kako ćete mu se prepustiti da vas vodi kroz kozmički i psihodelični svijet u kojemu se iza svakog ugla kriju sjajne “nove” ideje. Ovi navodnici znače kako su sve ideje kojima se Hopkins hvali na “Singularityju” već mnogo puta iskorištene na brojnim klasicima elektroničke glazbe. Cetralno mjesto albuma zauzima epska “Luminous Beings” koja svojom nježnom atmosferom na sredini svojeg epskog puta podsjeća na “Beau Mot Plage” Isoléea, da bi pred kraj zašla u sferu Nicolar Jaarovih osobnih sjećanja na “Gymnopédie” Erika Satie.

SUEDE

The Blue Hour
Potresno nemilosrdan u osjećajima sa kojima nas opterećuje, novi album Suedea nudi Brechtovsku sliku svijeta koji je mračan i uznemirujući, u kojemu su pukotine ljudske dobrote malene, dok je naša brutalna realnost da smo zapravo - nevidljivi. Teška, tužna i turobna, ali prelijepa zbirka 14 pjesama, prepuna gotskih orkestracija i spoken-word vinjeta. Kompleksno djelo poput neke obiteljske drame Mike Leigha o ocu i sinu na napuštenom seoskom imanju, sa sumornim uvodom, opernim zapletom, filozofskim vrhuncem o životnim grijesima i propustima te finalom toliko grandiozno optimističnim da razotkriva sve naše maske koje nosimo i za koje mislimo kako su besprijekorne.
 
 
MARIANNE FAITHFULL

Negative Capability
Marianne Evelyn Gabriel Faithfull odavno više nije muza Jaggera i Richardsa, ali je zato danas, sa 72 godine na plećima, miljenica Nicka Cavea i Warrena Ellisa koji su joj pomogli snimiti i ovaj album na kojem Cave pjeva prateće vokale i potpisuje single “The Gypsy Fairie Queen”. Produkciju “Negative Capability” potpisuje Rob Ellis, kao koautori javljaju se još dva fana bake Marianne - Ed Harcourt i Mark Lanegan, pa kad se sve uzme u obzir dobili smo još jedno fascinatno djelo legendarne dive popularne glazbe. Svojevrsni spoj prošlosti i sadašnjosti, hommage pokojnicima i oda živima, vjerojatno i epitaf vlastitoj burnoj karijeri i jednom vremenu koje će, kad Marianne ode, prekriti “ružmarin, snjegovi i saš”.

ARMAND HAMMER

Paraffin
“Paraffin” je album koji zvuči moderno i staro u isto vrijeme. Staro jer nas podsjeća na remek-djela iz Def Juxove radionice s početka stoljeća, a moderno jer zvuči kao zalutali došljak iz svemira koji se slučajno zatekao na Zemlji koja je zagađena lošom glazbom i još gorim imidžem popularnih repera. Sonično hrabar, apstraktan u svojim vizijama New Yorka i Amerike, eksperimentalan gotovo do nepodnošljivih granica koje se povremeno čine toliko daleko od stvarnosti rap-glazbe, no istovremeno i težak je “za probaviti”, to mu se mora priznati, jer su im rime pune bijesa, nasilja, seksa, mizantropije, politike i cinizma, no, ako mu pristupite otvorenog uma, očekuje vas odvažno putovanje s obje strane zatvorenih kapaka.

YOB

Our Raw Heart
Spoj akustičnih pasaža, razorne doom-metal buke i kontemplativne lirike, novi je YOB album srce i duša Mikea Scheidta, koji je 2017. godine imao bliski susret sa smrću izazvanu divertikulozom, pa je završio na operativnom zahvatu u zadnji trenutak. Cijeli je album zapravo nevjerojatno monolitna i monumentalna “living death” epopeja krcata ne samo razornim ritmovima i rifovima, nego i Mikeovom vokalizom od koje zastaje dah. Ako su s prijašnjh sedam albuma YOB stekli status doom-metal kulta, s “Our Raw Heart” taj se kult izdignuo u nebesa, od raja do pakla i natrag, prema obzorima psihodelične koliko ovozemaljske toliko i svemirske odiseje.

DJ KOZE

Knock Knock
Pet godina nakon sjajna “Amygdale” njemački DJ i producent Stefan Kozalla složio je impresivnu kolekciju pjesama koja svojom, gotovo pa neobveznom atmosferom, podsjeća na neke od karijernih vrhunaca japanskog velemajstora DJ Krusha. Jedina bitna razlika je što je Kozalla odlučio rasplesati svoje slušatelje, a ne natjerati ih na promišljanje svijeta kojim su okruženi, a za pomoć se obratio kolegama, poput recimo Róisín Murphy, koja u “Illumination” zvuči kao Kylie Minogue, a njeno drugo pojavljivanje “Scratch That” očigledna je posveta pop-ikoni Grace Jones, a Kurt Wagner iz Lambchopa u “Muddy Funster” kao da je pristigao s godišnjeg odmora u Japanu gdje se naslušao nezavisnog hip hopa u kojemu caruje autotune. Neka ples počne.

CARPENTER BRUT

Leather Teeth
Dakle, već po umjetničkom imenu kojega je odabrao Franck Hueso, možete pretpostaviti odakle ovaj Francuz crpi inspiraciju, no ako vam kažemo kako je njegov synthwave kombinacija napadnosti jednih Justice koji susreću metal kakav pak svira Sisters Of Mercy, negdje na pola puta do saksofonom ispunjenih balada George Michaela na terasama Miamija, dok vas Sonnyja Crockett i Rafael Tubbs čuvaju u svojim gotovo pa flurescentnim sakoima. Carpenter Brut su hibrid brojnih žanrova, glazbe iz horora i ZF filmova 80-ih, neodoljivo spoj čudnih ideja i zabavne glazbe kakva bi recimo svirala u onoj drugom, mračnijem i prljavijem diskoklubu u San Juniperu zvanom “Quagmire”.


SZUN WAVES

New Hymn To Freedom
Drugi album britanskog trojca Luke Abbott, Laurence Pike i Jack Wyllie neočekivani je dar svakome slušatelju koji se odluči hrabro zakoračiti u njihov svijet. Njihov miks eksperimetnalnog zvuka, u kojemu svoje mjesto na početku kolone ponosno drži jazz kroz koji se provlači ambijentalna elektronika s daškom postrocka, povremeno odlazi u sferu legendi žanra poput Sun Ra, da bi već u sljedećem trenutku podsjetili na Tortoise, dok su pokušavali promijeniti lice glazbe. Album, koji je pak snimljen uživo, ostavlja dojam pedantno smišljenih kompozicija koje su slagali mjesecima, možda čak i godinama. “New Hymn To Freedom” anomalija je, organsko čudovište koje zvuči poput budućnosti koja je već odavno iza nas.

NONAME

Room 25
Album “Room 25” izaziva oduševljenje svakim novim slušanjem. Stoga, bez obzira na to jeste li zavoljeli taj njen nemilosrdno iskren flow ili atmosferu koja podsjeća na prve albume legendarne Erykahe Badu, dok pak Fatimah Nyeema Warner ističe pjesnikinje Toni Morrison i Patriciju Smith kao vlastite uzore, producent Phoelix upakirao je sve te njene ideje i britku liriku u moderno ruho koje bi vam se moralo svidjeti. Posebice ako volite miks neosoula, jazza ili rapa, koji uz pomoć mnoštva gostiju zvuče s vremena na vrijeme zaista spektakularno. Na sceni prepunoj razgolićenih djevojaka koje imaju malo toga za reći, pa moraju previše pokazati “Bezimena” je osvježenje poput ljetnog pljuska vrelog ljetnog dana.

ÅRABROT

Who Do You Love
Lirika Kjetila Nernesa krcata je referencama na Bibliju, na Danteov “Pakao”, na egzistencijalizam (Albert Camus, Jean-Paul Sartre), na nadrealizam (Georges Bataille, Comte de Lautréamont), na erotizam (Henry Miller, Marquis de Sade), na romantizam (S.T.Coleridge, Edgar Allan Poe), na okultno (Aleister Crowley), na magični realizam (Jorge Luis Borges), i još mnogo toga umjetničkoga i avangardnoga. Međutim, svi pobrojani utjecaji temeljni su orijentiri iz kojih Kjetil na zadivljujući način suptilno profilira vlastito autorsko pismo uobličujući ga kroz kompleksne zvučne strukture (aranžmane) u kojima kovitlaci gitarske buke i divljih ritmova koegzistiraju sa smirujućim, kontempativnim pasažima folkerske akustike.

TROPICAL FUCK STORM

Laughing Death in Meatspace
S obzirom na formu i sadržaj, Tropical Fuck Storm se doimaju beskompromisnim kvartetom, no u tom njihovom kaotičnom adrenalinskom tripu ipak ima reda koji se prije svega odgleda (zrcali) kroz aranžmane u kojima ritmička kakofonija (uvjetno rečeno), koliko god bila napadna, nekim čudom funkcionira kao ravnotežna i skladna cjelina. Drugim riječima, struktura skladbi TFS čvrsta je poput čelične mreže kojom se love morski psi, premda je zapravo pravi ulov onaj u kojemu pronađete i pokoju finu melodiju i humaniju vokalnu harmoniju. Album u većini skladbi neurotičan, bučan i hučan poput tropske oluje, uz ponešto instrumentalnog smiraja i završne odjave koja zvuči poput relaksa nakon proživljene dramatične katarze.

SONS OF KEMET

Your Queen Is A Reptile
Treći album britanske jazz-grupe Sons of Kemet nazvan “Your Queen Is A Reptile”, jedan je od onih albuma koji bezrezervno oduševljavaju, pokazujući kako se u svijetu sterilne pop-produkcije ponekad pojavi album koji je originalno i ekstremno zavodljiv. Već prvi udarac bubnjeva u uvodnoj “My Queen Is Ada Eastman”, odvest će vas uz pomoć suzafona i trube na putovanje od Kariba preko Afrike sve do ovih naših balkanskih krajeva, dokazujući kako ovaj zarazni i rijetko zavodljivi čoček u njihovoj izvedbi nadilazi sve granice moje mašte. Shabaka Hutchings, Seb Rochford, Tom Skinner i Theon Cross jednostavno u svojoj glazbi brišu sve prepreke pred sobom, stvarajući opijajuću ritmičku glazbu koja oduševljava, tjera na ples i međusobno razumijevanje.
 
MINT FIELD

Pasar de las Luces
Prekrasan debi-album meksičkog djevojačkog dua kojeg čine Amor Amezcua i Estrella Sánchez prepun je rastresenih shoegaze gitara, sanjive psihodelije, korskih aranžmana i anđeoskih glasova koji možda žive u sjećanjima na vrhunce jednih Slowdivea, Explosions in the Sky ili pak My Bloody Valentine, ali sonični krajobrazi kroz koje nas vode ponekad su toliko bolno lijepi da im je teško odoljeti. Kada bi melankolija imala soundtrack, zvučao bi kao Mint Fieldov “Pasar de las Luces”.


PREOCCUPATIONS

New Material
“Espionage” zvuči kao da su je snimili Joy Division 1979., “Decompose” neodoljivo podsjeća na Yeasayer iz vremena “Odd Blood”, dok bi se “Dissaray” mogla provući kao pjesma New Ordera koju remiksira M83. Industrial bubanj s početka karijere Depeche Mode krasi “Antidote”, a “Solace” plete po gitarama koje su ispisale najljepše pjesme Echo & the Bunnymena, dok je laganica “Doubt” goth posveta ludorijama Briana Enoa. I za kraj instrumentalac “Compliance” koji zvuči kao bar 18 pjesama u jednoj.

NASHVILLE PUSSY

Pleased to Eat You
Pokojni Lemmy jednom je prigodom kazao kako su Nashville Pussy posljednji američki rock’n’roll bend. Naravno, kvartet iz Atlante kojeg čine bračni drugovi Blaine Cartwright i Ruyter Suys, uz ritam sekciju Bonnie Buitrago-Ben Thomas, i više su od toga, budući da u svojim pjesmama miksaju i garažni punk, i thrash metal, i psihodeliju, i hard-rock, pomalo i uvrnuti country-rock, pa sve skupa u konačnici poprima obrise eskplozivne smjese vulkanske snage i ubojitog učinka.


GHOST

Prequelle
Iskusni lisac Tobias Jens Forge i njegov brend Ghost postali su najisplativiji izvozni švedski glazbeni proizvod nakon ABBA-e. Posve zasluženi trijumf Forgea u mainstreamu, s rekordnom prodajom albuma diljem svijeta i, što je najvažnije, u SAD-u, gdje je “Prequelle” u startu dohvatio treće mjesto top-ljestvice Billboarda. Forge i Ghost definitivno su nova rokerska čudovišta, s fantastičnim (okultnim) pjesmama, zarazni poput kuge i savršeni poput Wolfganga Amadeusa Mozarta.

KAMASI WASHINGTON

Heaven and Earth
Sve je kod Kamasija izazov, sve golemo, sve ambiciozno i pretenciozno. No, rezultati koje postiže aposolutno su zadivljujući i slobodno se može reći da mu je samo nebo granica. Dokaz tomu je i ovo čudo od albuma, s jedne stane simbolički “Nebo”, a s druge “Zemlja”, što jasno upućuje na konceptualnost, odnosno nakanu da kroz dva dijela, dva puta po osam skladbi, dokaže vlastitu veličinu, autorsku i izvođačku kompetentnost i sposobnost da preuzme na svoja pleća karizmu legendi jazz-glazbe.

KOENJI HYAKKEI

Dhorimviskha
“Dhorimviskha” zvuči kao da su Stereolab odlučili obraditi pjesme queenovaca u broadwayskom mjuziklu koji nitko neće imati živaca odgledati do kraja. Na Saturnu. Totalno izvan vremena i prostora, Japanci Koenji Hyakkei zvuče kao došljaci iz neke druge paralelne dimenzije u kojoj ipak žive ljudi, koji su hrabri i odvažni glazbenici koji se ne boje novih izazova, a pop-glazbu smatraju oruđem u borbi protiv učmalosti, neinovativnosti i prije svega dosade. U glazbi, ali i u životu.


ARTIFICIAL PLEASURE

The Bitter End
Artificial Pleasure odabrali su za glazbene uzore Talking Heads, Public Image Limited, Gang Of Four, Cabaret Voltaire, kao i Roxy Music u kojemu Bryan Ferry ima glavnu ulogu, a čijem su krojaču dužni vratiti odijela. Pridodate li gornjem popisu inteligentnu monotonu vrckavost jednih Canovaca, s hedonizmom i melodramatičnošću Marca Almonda i mračnim šapatom Cabaret Voltairea, dobijete dobitnu formu “The Bitter Enda”.

NILS FRAHM

All Melody
“All Melody”, deveti studijski album Nilsa Frahma, sadrži 12 skladbi koje su toliko lijepe i nenametljive da bismo ih mogli slušati satima. Na trenutke njegova glazba koju je snimio u legendarnom berlinskom “Funkhaus” studiju podsjeća na koralne pasaže Arvo Pärta, da bi već u sljedećem trenu zakoračila prema svijetu duba ili techna. Lijep, snen i povremeno čak i mrvicu dosadan, za “All Melody” mnogi kažu kako je Frahmovo najbolje izdanje u karijeri. I vjerojatno nisu u krivu.

OCEANS OF SLUMBER

The Banished Heart
Za širi proboj u “srednju struju” Ocean of Slummber imaju itekako jake argumente - odličan niz novih kvalitetnih pjesama kojima pokazuju da se i unutar inače napornih progressive-metal-rock žanrovskih okvira može ponuditi pristupačnija forma i sadržaj, a da se pritom zadrži autorska, umjetnička vjerodostojnost. Cammie Gilbert i bend zvuče vrlo sugestivno, bez napadnih ekshibicija, apsolutno uklopljeno u same strukture skladbi, aranžmanski i produkcijski na najvišoj mogućoj razini.

GAIKA

Basic Volume
Smješten negdje između sjajnih trenutaka The Buga koji se istim temama - gentrifikacije, socijalnih nepravdi i problemima manjina i izbjeglica - bavio na svome epskom remek-djelu “London Zoo”, Trent Reznorovih organskih noćnih mora i kontemplativnog R’n’B-ja koji u njegovoj verziji zvuči kao kaotični iskorak prema budućnost, “Basic Volume” na trenutke zvuči kao da želi promijeniti naše poimanje distopijske sadašnjosti i budućnosti.

INTERPOL

Marauder
Interpol sjajno funkcioniraju u samoizabranoj “zoni komfora”, a njihov svijet metronomske dosade, čiji životni impulsi otkucavaju poput Morzeova koda, apsolutno se referira i kroz nove pjesme fatalista kakvi su Paul Banks i njegova dva pobočnika. I takav fatalistički, rezignirano “izdajnički”, sumračni koncept otuđenosti u predziđu sunovrata civilizacije jest zapravo i najveća kvaliteta “Maraudera” i Interpola kakav je danas. Jer nade još ima. Za Interpol, za ljubav, za svijet.


KEN MODE

Loved
Novo izdanje braće Jessea i Shanea Matthewsona, album “Loved”, uspješno “cijepi “ njihov HC s metalom, noise rockom i post-hardcoreom i samim time jedan je od najboljih hardcore albuma ove godine, ali i druge polovine desetih. Furiozna energija, obilje gitarskih rifova, divljih ritmova i vokala, začinjenih potentnim melodijama, fascinantni je soundtrack za brutalnu političku nekorektnost kojom se Ken Mode bez milosti obrušavaju na svijet oko sebe.
 
Možda ste propustili...

SUPERVAL- KONCERT ŠKOLSKIH BENDOVA ODRŽAT ĆE SE U VELIKOM POGONU TVORNICE KULTURE

Fantastična priča o entuzijazmu dvije učiteljice