Rezultati istraživanja predstavljeni u knjizi "Iseljavanje Hrvata u Njemačku: Gubimo li Hrvatsku?" doista su alarmantni. Tim povodom, a izravno vezano uz knjigu o kojoj je riječ, razgovarali smo s njezinim autorom, dr. sc.Tadom Jurićem, docentom na Odjelu za povijest Hrvatskog katoličkog sveučilišta u Zagrebu.

U jednom sažetom zaključku - koji su uzroci i posljedice iseljavanja Hrvata u Njemačku unatrag pet godina otkako je RH u EU-u?

- Kako je moguće da se iseli više od 300 tisuća Hrvata i nikomu ništa? Što stoji iza svega ovoga? Vrlo je moguće da političke elite namjerno ne povlače prave poteze i mjere kako bi se iseljavanje smanjilo. Prema percepciji samih iseljenika (uzorak 1200 ispitanika u Njemačkoj), glavni motivi za iseljavanje nisu ekonomski. Analiza stajališta iseljenika pokazala je kako hrvatski iseljenici imaju predodžbu da u Hrvatskoj nisu institucionalizirane vrijednosti radne etike i poštenja te smatraju da se hrvatsko društvo moralno slomilo. Dakle, poštenje i rad se ne isplate. Hrvati se stoga iseljavaju zbog nepravde, a ne zbog siromaštva. Istraživanja pokazuju jasnu vezu između političke etike, slabih institucija i iseljavanja. Iseljeni Hrvati svojim odlaskom nedvojbeno kažnjavaju loše politike i političare, no - ne želeći to - kažnjavaju zapravo i sve koji ostaju. Jer taj val odlazaka vrlo frustrirajuće utječe na ljude koji ostaju. Oni koji ostaju počinju se pitati jesu li u zabludi, jesu li pogriješili što ostaju, jesu li kukavice. Neki idu i korak dalje pa kažu: "On je otišao u Njemačku bolje živjeti, a moje će se dijete morati brinuti o njegovim roditeljima ili plaćati zdravstvo za njih."

Dok se Hrvatska socijalno, moralno i gospodarski lomi, u populacijski oslabljenoj Njemačkoj Hrvati su i više nego dobrodošli jer je cijena njihova uključivanja u njemačko društvo vrlo mala ili nikakva, što pak nije slučaj s useljenicima iz drugih kultura. Sa svakim iseljenim Hrvatom Hrvatska ne gubi samo svoj socijalni kapital, mogućnost biološke obnove društva i kapital uložen u njihovo obrazovanje, nego nastaje i visok trošak integracije useljenika koji će doći na njihovo mjesto.

U Republici Hrvatskoj sve je manje Hrvata, demografska slika svake je godine sve lošija; može li i kako tom pogubnom ‘trendu‘ hrvatska država stati na kraj i početi demografsku obnovu zemlje? Dojam je da smo u tom pitanju već dobrano zakasnili...

- Nama je tijekom istraživanja ključno pitanje bilo tko odlazi. No, u jednom smo trenutku shvatili da je zapravo jako važno pogledati tko ostaje. A ostaju oni koji dobro žive od sustava koji su stvorili po svojoj mjeri. Ostaju oni koji su državu pretvorili u svoj plijen. Ostaju poslušnici. Ostaju djeca elita. Ostaju uhljebljeni. Ostaju oni koji će glasovati za iste političke elite bez obzira na to što se događalo. Jedni dobivaju na svim izborima 800.000 glasova, drugi 300.000 i to je tako bez obzira na sve. Kritična masa koja je u stanju promijeniti sve, odlazi. Odlaze oni koji bi mogli stvarati novu Hrvatsku. Njihov odlazak stoga vladajućoj i oporbenoj političkoj eliti i odgovara i ide joj u korist. Kod političke elite nema pravog interesa da se iseljavanje zaustavi. Jer odlaze upravo oni koji bi mogli ugroziti njihov položaj moći. A zanimljivo je i pogledati tko dolazi...

Tko dolazi, migranti...?

- Znamo da je pokrenuto nekoliko desetaka milijuna ljudi prema granicama Europe. I koliko god treba imati srca za migrante, koji su iskorišteni u cijelom procesu, toliko ne treba tolerirati manipulaciju migracijama. U svezi s ovim problemom treba i naglasiti da je čovjek biće civilizacije i kulture, pripadnik kulturno-civilizacijskog kruga i kao takav je uvjetovan od rođenja do smrti. Cjelokupna drama ljudske egzistencije svodi se na odnos ja - svijet, ja - kultura, ja - civilizacija, ili zaoštrenije: ja - drugi i drukčiji, ja - ti drugi meni strani, meni nepripadajući. Globalizacija je omogućila da se svjetovi dodiruju, oni koji prije nisu dijelili ništa zajedničko niti imaju što zajedničko. Sve radi profita. I sada te krajnosti zbog potreba turbokapotalizma treba nasilu pomiriti.

Tko misli da je to izvedivo?

- Ni nakon brojnih radova ne znamo što su pravi motivi pokrenutih migracija. Ne možemo znati ni što je cilj kad se skupi pet ljudi na ulici, a kamoli kad se skupi nekoliko milijuna. Ono što znamo je da se migracijama mogu osvajati prostori.

S ovim stavom u vezi je i danas popularna izjava "Domovina je tamo gdje mi je dobro". Naše istraživanje pokazuje da se mnogi mladi vode upravo tom idejom kad odlaze u Njemačku. Istom analogijom stoga ne treba iznenaditi da slično pomisle i npr. Pakistanci, kojih je 200 milijuna, ili Nigerijci (također 200 milijuna). Da ih samo 1% dođe pred vrata Hrvatske, to je četiri milijuna ljudi. Jean Ziegler je pak stava: "Svatko se treba boriti tamo gdje je rođen"… i svijet će postati bolje mjesto.

Dramatično je stanje s Hrvatima i u Bosni i Hercegovini, što nam o tome možete reći?

- U BiH neupitno svjedočimo povijesnom odlasku Hrvata, nakon kojega više nema povratka. Očito je riječ o strateškom pomicanju hrvatskog naroda iz etnički hrvatskih krajeva u etnički njemačke krajeve te svjedočimo zapravo velikoj seobi hrvatskog naroda. Dok se vodila borba hrvatskih političara u BiH za fotelje, Hrvati su potiho iseljavali iz BiH. Tako smo danas doista došli do situacije da "Bosna šaptom pade". Nitko od naših ispitanika iz BiH nije kao razlog iseljavanja naveo nepostojanje trećeg entiteta ili političku majorizaciju Hrvata u BiH, nego korupciju političkih predstavnika, nepravdu i nesigurnost. Uz pitanje konstitutivnosti hrvatskog naroda u BiH s iseljavanjem u vezi je i očekivati zamjenu hrvatskih prostora s muslimanskom populacijom. Jer Hrvati su iselili u najvišem postotku. I dok naše elite i dalje pričaju o navodnom povratku protjeranih 90-ih, odlaze i posljednji koji su mnogi nešto promijeniti. Sve ovo ponovno pokazuje da hrvatske elite uopće nikada nisu razumijevale probleme Hrvata u BiH. Zar je zaista netko mogao misliti da će otvaranjem kladionica, kafića i sakralnih objekata zadržati ljude u zemlji?

Kako se čini, sve to nije slučajno, i postoji čitav niz indicija da je riječ o dugoročno postavljenoj strategiji pražnjenja hrvatskih krajeva i pomicanja Hrvata iz njihovih matičnih krajeva. Tko i kako ju je točno osmislio ne možemo dokučiti. No osnovni je problem u tome što će, kada budemo točno mogli mjeriti te fenomene, biti već kasno.

Ukupno uzevši, nije li pretjerano zaključiti da se radi o velikoj seobi hrvatskog naroda?

- Puno toga upozorava da se radi o izvanrednoj situaciji kojom se suptilnim metodama upravlja. Ovakvo pokretanje stotina tisuća Hrvata izvan svojih etničkih krajeva vrlo teško može biti spontan događaj. Hrvatskim političkim elitama očito odgovara apatija u društvu. Njihova podsvjesna poruka narodu je da nije više ostalo ništa za što se vrijedi boriti. Namjerno se širi beznađe te se u društvu stvara slika da su uspjeli oni koji su otišli, a da su gubitnici oni koji ostaju. Tako vladajući i jedan dio medija stvaraju ozračje "spašavaj se tko može". A čini se da EU-u odgovara čak i zamjena stanovništva u Hrvatskoj. U svakom slučaju EU baš briga za Hrvate. Dokaz tomu je i odgovor na naše pitanje EU Komisiji iz rujna 2018.

Prema percepciji 350.000 hrvatskih iseljenika, čije smo stavove u našem istraživanju ispitivali, političari su dio problema i oni ne mogu biti dio rješenja. Sve navedeno dovelo je do toga da je hrvatski narod rezigniran, izgubio je povjerenje u sebe, u vlast, u institucije, u državu i ideju hrvatstva. No, treba se podsjetiti da je narod veća vrijednost od države. Pogotovo od države koju su uzurpirale anacionalne i korumpirane elite. Nama je danas potrebna mobilizacija hrvatskog duha, kako nam je bila potrebna mobilizacija vojske za vrijeme agresije na Hrvatsku. Danas ponovno imamo agresiju na Hrvatsku - ta agresija očituje se kroz anacionalne elite, zatiranje nacionalnog duha te podmetanje novog identitetskog koncepta Hrvatima. Trebamo se podsjetiti da nismo ni tako mali ni jadni kako nas se želi prikazati te da bi se u Hrvatskoj moglo jako lijepo živjeti.

Koliko god mislili da nam je loše, pripadamo među 5 posto zemalja u kojima se najbolje živi na svijetu - kada uzmemo sve kriterije u obzir (sigurnost, klima, itd.). Tako ni jedan Hrvat ne bi trebao imati plaću manju od 10.000 kuna, s obzirom na to kakvim resursima raspolažemo. Ali radi nesposobnih i korumpiranih političkih elita imamo 3000 kuna. Potrebno je osvijestiti da to do nekog stupnja ima veze i s tim tko je na vlasti, ali je mnogo važnije koliko su oni pod pritiskom javnosti. Stoga, potrebna nam je pobuna savjesti. Na svakom je pojedincu da se "odmetne" i da probudi svoju savjest. Kako je rekao pjesnik: "Oni, naši neprijatelji, mogu posjeći svo cvijeće, ali će proljeće ponovno doći!" Za dodati je još - hrvatsko proljeće!