Krležini dani traju i dalje, već 29. godinu i ponovno su u Osijeku okupili vrsne hrvatske teatrologe i dramatologe, koji su se ponovno i ove godine - na inicijativu o. d. predsjednika Odbora, akad. Borisa Senkera - pozabavili redateljima i glumcima hrvatskog kazališta. Prošle godine načeta krovna tema ove je godina dobila zaokruženje u obliku 27 novih referata iz pera hrvatskoj javnosti dobro poznatih imena, čestih gostiju ove teatrološko-kazališne manifestacije, koju je utemeljio HNK u Osijeku, a podržavaju ga Zavod za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU/Odsjek za povijest hrvatskog kazališta, Zagreb te Filozofski fakultet Osijek.

Kao i uvijek do sada, Dani su počeli u Perivoju kralja Držislava polaganjem vijenaca na spomenik Miroslava Krleže te nešto kasnije nastavljeni u foajeu u prizemlju HNK otvorenjem izložbe Zinka Kunc Milanov, posljednja primadona, o čemu su govorili ravnateljr Opere Filip Pavišić i autor izložbe Stanislav Živkov. Pred prepunim gledalištem HNK Janko Popović Volarić i Dora Fišter Toš izveli su sjajnu predstavu Igra u dvoje, humornu dramu Tita Strozzija iz 1956., koju je režirala Saša Broz. Podnaslovljenu komad iz kazališnog života u tri čina, ovu je humornu dramu Strozzi napisao za sebe i svoju životnu i scensku partnericu Elizu Gerner, i to u svojoj "najsnažnijoj književnoj, poslijeratnoj fazi", kako piše Dora Delbianco, iz čijeg je pera izišla adaptacija komada.


Drugi je dan najispunjeniji programski. Tako su jutarnji i dopodnevni sati bili prigoda poslušati prvu sesiju znanstvenih referata, i to u sobi 54 Filozofskog fakulteta, dok su večernji sati bili rezervirani za promocije novih publikacija objelodanjenih u proteklih godinu dana. Prvo je predstaljena monografija Ivo Raić – hrvatski i europski glumac i redatelj autorice Antonije Bogner-Šaban, znanstvene savjetnice u Zavodu, inače rođene Osječanke i članice Odbora Krležinih dana. Skupno osmišljeno kazalište Višnje Kačić Rogošić predstavili su, uz autoricu, i Željka Turčinović i Martina Petranović.


"U kazalištu koje više ne govori o jedinstvenoj publici, nego o različitim publikama s posebnim potrebama, interesima i mogućnostima, ideja zajedništva kakvu su iznjedrile šezdesete i sedamdesete godine prošlog stoljeća postala je neodrživim anakronizmom. Skupno osmišljavanje, međutim, nije nestalo iz kazališta. Naprotiv. Zadržalo se, ali prestalo je biti inovacijom koja samu sebe opravdava pukom inovativnošću u odnosu prema onom što joj je prethodilo, pukom drugošću koja je na početku i mogla biti dostatno opravdanje. Skupno je osmišljavanje s vremenom moralo postati i postalo je jednim od jednakovrijednih putova od zamisli do njezina ostvarenje, a početno isticanje posebnosti puta kojim se zamisao ostvaruje zamijenilo je isticanje posebnosti neke zamisli i posebnosti njezina ostvarenja. Na dobro odabranim primjerima knjiga Višnje Kačić Rogošić pomno i sustavno tumači kako se taj proces odvijao u hrvatskom kazalištu", piše o knjizi Boris Senker.
- Znanstveni skup Krležini dani prerastao je u središnju teatrološku manifestaciju posvećenu isključivo dramsko-kazališnim temama. S obzirom na to da je ovo već 29. skup, vjerujem da je svakom znanstveniku koji se bavi hrvatskim kazalištem, u teorijskom ili povijesnom aspektu, u jednom trenutku važno biti sudionikom Krležinih dana u Osijeku, čija važnost ne jenjava - uvjerena je dr. sc. Martina Petranović, znanstvena suradnica u Odsjeku za povijest hrvatskog kazališta HAZU. I pomlađivanje Odbora na tragu je toga da slijedi promjene u znanosti, dodaje dr. sc. Petranović, koja je svoj prinos znanstvenom skupu dala izlaganjem o temi Redatelji i glumci u ulozi pisaca.


- Riječ je ne samo o ulozi dramskih pisaca i književnika koji su pisali za kazalište nego i o onima koji su pisali u različitim žanrovima i različitim prigodama u kazalištu. Dakle, o čitavom spektru kazalište memoaristike nastale iz pera hrvatskih glumaca i redatelja, ali i o glumcima i redateljima koji su se počeli baviti znanstvenim radom, koji su iz aspekta kazališne prakse u znanstvenom aspektu govorili o kazalištu u Hrvatskoj - pojašnjava dr. sc. Petranović, ističući kako su skup u petak počeli Josipom Freudenreichom, koji je bio i glumac, i redatelj, i dramski pisac, koji je napisao i svoju autobiografiju.
- Brojna je i razgranata linija redatelja i glumaca koji su pisali dramske komade, ali i sve druge - dodaje dr. Petranović. Komentirajući glumce koji režiraju, ističe da je čitajući glumačke autobiografije primijetila da za mnoge glumce izići iz glumačke funkcije i preuzeti redateljevu zapravo znači neslaganje s redateljskim kazalištem, nego pronalaženje vlastita modusa rada i izražavanja, a s druge strane neki su iskazali da ne žele glumačko kazalište, nego da vole redatelje s jasnom vizijom i misijom.
Vladimir Gerić i Varaždin (Uz 90-letnicu) - tema je kojom se pozabavio Marijan Varjačić. Ovaj vremešni redatelj, prevoditelj, dramaturg i scenograf (koji je u ožujku ove godine napunio 90 godina) nekako prolazi ‘ispod radara‘, za što je - smatra Varjačić - dijelom i sam odgovoran zbog svoje velike samozatajnosti.
- Tema mog referata Gerićevo je djelovanje u dva razdoblja u varaždinskom HNK-u. Diplomirao je književnost, a potom i režiju kod dr. Branka Gavelle. Odmah nakon diplome došao je u Varaždin, gdje je s 50-ih na 60-e režirao 20-ak predstava i realizirao oko 30 scenografija. U to su vrijeme Gerić i brojni glumci, među kojima su i Sanda Langerholz i Ivo Serdar, unijeli inovacije, ne samo u varaždinsko kazalište nego i hrvatsko glumište, uz potpuno drukčiji pristup glumi. Napustili su pojednostavljeni pristup sustavu Stanislavskog, koji je vladao u to vrijeme. U scenografiji su uveli novine poput ukidanja rampe i seljenje dijelova scenografije gotovo u gledalište. Kraće rečeno, bili su antiiluzionisti, protivnici iluzionizma i realizma u kazalištu koji su u to vrijeme vladali gotovo svim našim pozornicama. Poslije je ta skupina glumaca i redatelja otišla u Zagreb. Gerić je u $TD-u u to vrijeme režirao neke od svojih najvažnijih zagrebačkih predstava, praizvedbe Šoljanovih drama, potom hrvatsku praizvedbu Kaspara Petera Handkea. Unatoč svemu, Vladimir je Gerić izvan javnog fokusa zbog svoje samozatajnosti, ali i jedne vrste ignorancije u hrvatskom glumištu, jer nailaze nove generacije koje ne pamte ono što je bilo prije. Često čak i ‘otkrivaju toplu vodu‘. Mislim da je uzrok bio i u pedagogiji na ADU. Nakon Gavelle novi ljudi koji su dolazili nisu prenosili ono što se ranije događalo u teatru - pojašnjava Varjačić, napominjući kako je Vladimir Gerić itekako poznat i vrlo cijenjen u užim kazališnim krugovima. Uz sve to, izvanredan je prevoditelj s čak devet jezika, zaslužan za prijevod kompletnog Čehovljeva dramskog opusa, prevodio je Turgenjeva, Dostojevskog, desetak kapitalnih Shakespeareovih djela, s francuskog Baudelaireove Cvjetove zla, što je najnoviji hrvatski prijevod.