Magazin
TEMA TJEDNA: EUROPSKA HRVATSKA BALKANSKOG MENTALITETA (I.)

Svađamo se i kad nam je
dobro i kad nam je loše
Objavljeno 8. prosinca, 2018.
NEGATIVIZAM I DEMAGOGIJA: I DRUGDJE U EU-u OPORBA RATUJE S VLASTIMA, NO IPAK KONSTRUKTIVNIJE I VJERODOSTOJNIJE

Vezani članci

TEMA TJEDNA: EUROPSKA HRVATSKA BALKANSKOG MENTALITETA (II.)

Čerepinko: Saborski zastupnici su odraz građana koji ih biraju

USPOREDNI INTERVJU

Božo Skoko: Još nismo naučili što znači imati vlastitu državu

Hrvatska je otišla s Balkana, ali Balkan iz Hrvatske nije. U to smo se mogli uvjeriti i proteklog tjedna, kad je u Saboru bilo svega i svačega pa i okupacije govornice. Svađe, optužbe, prozivanja, prijetnje, jednom riječju - kaos, to je naša parlamentarna i općenito politička stvarnost. Ima nešto i u mentalitetu, u neprimjerenom ponašanju koje je sve samo ne uljuđeno i demokratsko, a koje je davno detektirano kao svađalačka balkanska narav, svjesno ili nesvjesno proistekla iz mitova i zabluda, koje ne dopuštaju normalnu komunikaciju, još manje nove ideje, talent, rad, red... i koje štetno djeluju ne samo na politiku, nego i na društvo u cjelini.

Osim u Saboru, napetosti je i u samom državnom vrhu, odnosno na relaciji Pantovčak - Banski dvori. Eto, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović opet se, po tko zna koji put, obrušila na Vladu, na čelu s premijerom Andrejom Plenkovićem. Drugim riječima, predsjedničino "histerično" obraćanje javnosti i prozivanje Vlade u slučaju afere SMS zazvučalo je kao da se, u najamanju ruku, doista radi o državnom udaru. Bio je i to samo još jedan u nizu doprinosa širenju nepovjerenja u institucije i stvaranja atmosfere straha da sad tu netko na nekog "udara", umjesto da se pozornost posveti činjenici da smo, primjerice, po razvijenosti i provođenju strukturnih reformi na dnu ljestvice zemalja Europske unije. Preciznije, u mnogo čemu 27. ili 28. mjesto dijelimo ni manje ni više nego s Bugarskom. Što potvrđuje i to da smo i nakon pet godina u EU-u još uvijek po načinu razmišljanja u socijalizmu. Uz to, javni dijalog pati od sindroma "oni - mi" i svađalačkog mentalitata, samo, nažalost, najčešće kada je riječ o ideološkim pitanjima i podmetanjima, a manje kada se radi o surovoj stvarnosti, odnosno ekonomskom razvoju, društvenom standardu i sl. Slikovita potvrda toga je i izjašnjavanje mladih koji se iz Hrvatske iseljavaju, jer gotovo je 50 posto onih koji kao razlog odlaska u prvi plan stavljaju nezdravu klimu u društvu, a manje ekonomske razloge.

ISPOD POJASA
Bilo kako god, predsjednica Grabar-Kitarović, gotovo ničim izazvana, najodlučnije je prošloga tjedna odbacila bilo kakve konstrukcije o svojoj navodnoj umiješanosti u navodno rušenje vlade premijera Andreja Plenkovića, a takvu konstrukciju drži izravnim političkim udarom na državne institucije, posebice na instituciju predsjednice Republike, priopćeno je iz njezina ureda. Kako se navodi, upravo zbog neprovjerenih informacija objavljenih u određenim medijima, Grabar-Kitarović još je 26. listopada predložila premijeru Plenkoviću sazivanje sjednice Vijeća za nacionalnu sigurnost, "međutim, na taj prijedlog ni do danas nije dobila odgovor", kaže.

Predsjednik Vlade samo joj je kratko i smireno odgovorio da u tome ne vidi ništa toliko veliko i ne tako velik problem da bi se dizao čak na takvu razinu. Predsjednik Sabora Gordan Jandroković također je komentirao predsjedničino priopćenje rekavši kako vjeruje da će se dogovoriti sjednica Vijeća za nacionalnu sigurnost kad za to bude potrebe. Znači li to da sad potrebe još nema? "Teško mi je procijeniti, trebao bih vidjeti razloge za stav predsjednice. Vidio sam da je on dramatičan", odgovorio je Jandroković. A je li zaista riječ o udaru na institucije? "Čim se otvorilo pitanje tzv. afere SMS i kad je iscurila informacija iz sigurnosnog sustava, to je bilo nešto što se trebalo utvrditi - što se dogodilo, tko je to učinio, postoji li neka šira grupa ljudi koja to čini... E sad, je li to razlog za sjednicu Vijeća, trebamo li zbog toga dizati tenzije", u to nisam siguran, smatra Jandroković.

Naravno, teške riječi i optužbe, prečesto nesuvisle, padaju i između vladajućih i oporbe. Tu su i stalne opstrukcije i podmetanja, čak i kada se radi o nečem dobro učinjenom. Jer još uvijek je malo konstruktivnosti, rijetki su oni koji su smislili nešto novo, kvalitetno, neki konstruktivni plan i program, pa s tim, iz oporbene pozicije, išli u javnost i kontrirali Vladi. Naravno, na aktualnim saborskim prijepodnevima oporbeni zastupnici pitanjima rešetaju premijera i ministre, što je njihovo legitimno pravo, no sve se pritom svede na svađalačku, demagošku i politikantsku retoriku. Posljednih mjeseci tenzije se tako dižu oko Uljanika, zdravstva, obrazovanja ili mirovinske reforme. Pod sumnjom su i porezne olakšice Vlade, oporba i na to gleda kao na nepromišljenu mjeru. A što je poduzela i predložila? Gotovo ništa. Ukupno uzevši - stalno se kuka da reforme izostaju, a kad se neke i provode, odmah kod dežurnih katastrofičara proradi socijalistički "balkanski gen" pa se umjesto konstruktivne raspave i nuđenja vlastitih rješenja najčešće udara bez agrumenata, populistički i demagoški. Oporba reforme jednostavno ne vidi, što ističu i mnogi neutralni analitičari. Doduše, tu doista dijelom ima istine, jer iako su u Vladi zadovoljni, od 159 planiranih projekata - dosad su potpuno proveli samo petinu, točnije, 32 mjere. Nacionalnim planom reformi pokrenuto ih je još 146. Dio projekata pak kasni. I Europska komisija o provedenim reformama dat će svoj sud, a za popravak dojma Vladi je ostalo još nekoliko mjeseci.

No što se promjena nabolje tiče, njih ne vide ni poslodavci, čak i kada se Vlada hvali novim krugom porezne reforme. "To je onaj dio gdje ćemo nastaviti stiskati Vladu, da smanji rashodnu stranu - uzimanje od građana i poslodavaca, kako bi nam ostalo više novca za povećanje produktivnosti, konkurentosti i plaća", kaže Davor Majetić, glavni direktor Hrvatske udruge poslodavaca.

NIŠTA NOVO
Oporbeni saborski klubovi, očekivano, kritizirali su i aktualni proračun za 2019. i ocijenili da nije razvojni i da nema viziju, a vladajući su ga hvalili jer, tvrde, smanjuje poreznu presiju, jača lokalnu samoupravu, povećava sredstva za obitelji s djecom, povećava mirovine i plaće. Nerealan, socijalno neosjetljiv, proračun koji svakome daje pomalo, nikome dovoljno, još su neke od ocjena koje su u višesatnoj raspravi o Prijedlogu državnog proračuna za 2019. izrekli oporbeni saborski zastupnici. Vladajući se s tim ne slažu i poručuju da je proračun racionalan i da se njime razmišlja o budućnosti. Predloženi proračun pokazuje da je identitet vlasti zasnovan na nečemu što je najlakše opisati kao status quo, ocijenio je Peđa Grbin (SDP), koji vlast proziva da ne želi graditi ništa novo, "ništa protresti". A sve rečeno, kako s jedne tako i druge strane, doista kao da je prepisano iz kritika i prijedloga proračuna još za 2018. Ništa novo! Ništa novo i s odbijanjem 99 posto oporbenih amandmana na proračun, od kojih su neki bili posve bizarni, čak i smjehotresni, bar u Saboru. Nadalje, mali zastoj u rastu BDP-a također se odmah proglašava katastrofom i novom gospodarskom krizom, što je također odveć naglašeno, i što zbunjuje javnost jer joj u misli odmah stiže 2008., kad je kriza počela. Još je dramatičnih tonova, kad se ekonomije tiče, jer nije dopustivo da rashodi rastu za čak 6,4 posto, a BDP za samo 2,8 posto, tvrde kritičari Vlade.

Doduše, nisu prenaglašeni disonantni tonovi samo hrvatska specijalnost, i drugdje u EU-u oporba ratuje s vlastima, no ipak konstruktivnije i vjerodostojnije u odnosu prema našim domaćim običajima "zakopanosti u vlastitim bunkerima", s jedinom taktikom da se riga vatra radi vatre, a ne radi općeg dobra.

Na kraju, zaključak se može svesti na nekoliko rečenica. Jesmo dio EU-a, ali smo, nažalost, još uvijek i dio zaostalog neeuropskog mentaliteta u većoj ili manjoj mjeri prispodobivog zemljovidnoj određenosti i uvjetovanosti, koje se zrcale u višedesetljetnoj balkanskoj praksi - i u političkoj, i u društvenoj, i u (ne)civilizacijskoj, i u građanskoj, i u svakoj drugoj zaostalosti.

Piše: Damir GREGOROVIĆ
Ne očekuje nas recesija
U okolnostima u kakvim smo se našli važno je i što nas još sve čeka, bar u bliskoj budućnosti. Je li to nastavak stabilizacije i brži razvoj, uz reforme, ili i dalje stalna katastrofična predviđanja, urote, opstrukcije, galama kako ništa ne valja i da je sve put prema dnu - dna. Inače, Vlada je prošle godine u ovo vrijeme procijenila rast BDP-a na razinu od 2,9 posto, bez puno odstupanja on je danas 2,8, što znači da nije došlo do znatnijeg pada, da se realno procijenilo i ostaje se na tim pozicijama kako bi zacrtani plan rasta na kraju bio i realiziran. To potvrđuju i relevantne međunarodne institucije. Inače, Vlada razmišljao o rastu BDP-a i u iduće dvije godine. No ima li ipak razloga za zabrinust, jer u svjetskom gospodarstvu dolaze bogate i siromašne godine? Iz HDZ-a se čuje da je Vlada pokazala da u iduće tri godine Hrvatsku ne očekuje recesija bez obzira na to što su svjesni da čak i Njemačka polako stagnira kad je u pitanju rast BDP-a.

MIRJANA NAZOR

KOD NAS SVATKO MISLI DA MOŽE BITI POLITIČAR

 

Mislim da se nažalost unatrag sad već 27 godina neovisne i samostalne RH nismo razvijali onako kako smo željeli i očekivali. Možda su naša očekivanja bila nerealna što se brzine tiče te smo očekivali da će se brojne promjene dogoditi gotovo preko noći. Jasno je da je to bilo naivno, ali nakon 27 godina zaista je logično očekivati da smo dobro zagazili u područje demokracije. Netko je rekao: "Demokracija znači poštovanje pravila igre i kad sudac nije prisutan." Bojim se da smo još daleko od toga - kaže psihologinja, dr. sc. Mirjana Nazor, te dodaje:

- Mi i dalje ne znamo što je pravna država i to nam je veliki problem. Često odluke suda i u imovinskopravnim odnosima, u pitanjima nasilja u obitelji, pri sankcioniranju prometnih nesreća i u svim ostalim situacijama izazivaju nevjericu i, blago rečeno, čuđenje javnosti. Ponekad su čuđenje i nevjerica vezani uz trajanje procesa, a ponekad uz izrečenu kaznu koju mi laici doživljavamo kao sramotno nisku, odnosno uz odbacivanje nečije krivnje koju osim suca svi drugi vide. Puno je toga nakaradno, podređeno stranačkim interesima ili interesima nekog pojedinca u mnogim sferama, a ponekad je nepoštovanje normi civilnog društva posljedica neznanja i nesposobnosti.

NEDOSTATAK ZNANJA
Radi li se možda i o sukobu tradicionalnog i modernog?

- Tradicionalnost i modernost ne bi trebale biti u sukobu, već u miroljubivoj koegzistenciji. Iz tradicije je moguće mnogo toga dobroga naučiti. Problem nastaje ako pokušavamo prošla vremena ugurati u našu svakodnevicu. Jer kako reče Halil Gjubran: "Život ne ide unatrag niti ne ostaje na prekjučer." Jednako je besmisleno i štetno, sve što je nekada postojalo i funkcioniralo proglašavati lošim, potrošenim i opasnim. Potrebno je razlučiti što je bilo dobro i uspješno u davnoj i nedavnoj prošlosti i na tome graditi dalje, a ono loše eliminirati ili popraviti ako je moguće.

S tim u vezi - koji su i kakvi aspekti suvremenog hrvatskog društva danas, koji su problemi, jesu li oni još uvijek ideološke naravi, s obzirom na to da, vidimo i slušamo, još nismo raščistili s Drugim svjetskim ratom, ustašama i partizanima, primjerice?

- Tužno je i teško shvatljivo da u situaciji kada nas u Hrvatskoj iz dana u dan ima sve manje, dok veliki broj građana jedva preživljava, dok je nezaposlenost velik problem, dok još uvijek iščekujemo cjelovitu kurikularnu reformu, dok i dalje sramotno malo izdvajamo za znanost i kulturu, dok nam mladi pakiraju kofere i odlaze... da su političarima još uvijek važne teme vezane uz partizane, četnike i ustaše. Kod nas još svi nisu sigurni tko je zapravo pobijedio u 2. svjetskom ratu, ili jesu li osamnaestogodišnjaci koji su se priključili partizanima i dali život braneći svoju domovinu vrijedni spomena danas ili su zapravo ideološki neprijatelji. Besmislenog gubljenja vremena i energije ima u izobilju. Možda i zato što je nedostatak znanja i odlučnosti u provođenju stvarnih reformi koje bi nam dale neku perspektivu za budućnost lakše prikriti kojekakvim politikantskim raspravama. Konkretno djelovanje pokazalo bi pravu sliku kompetentnosti mnogih koji su sada sigurni i zaštićeni, uživajući brojne povlastice koje im osiromašeni i obeshrabreni građani tako velikodušno omogućavaju.

PAPIRNATI KATOLICI
Svako, pa i hrvatsko, društvo označava i njegov identitet i mentalitet, pa i vjerska pripadnost. Kakva je glede toga Hrvatska danas? Po nekim društvenim i sociološkim analizama, iako smo već pet godina u EU-u, neku razinu socijalističkog, čak i balkanskog, mentaliteta još smo zadržali, ne samo u politici... Stoji li ta teza?

- Mi smo već pet godina u EU-u i nadali smo se da će nas to članstvo prisiliti da usvojimo neka pravila ponašanja koja vrijede u civiliziranom svijetu. Ali, nažalost, iako smo mnoge zakone morali uskladiti s europskim, na papiru, mi i dalje u praksi nastojimo zaobići slovo zakona. I kad to uspijemo, vrlo smo ponosni. Europski fondovi nude velika sredstva u različitim područjima, ali naš je problem ispuniti zahtjeve koji se postavljaju pred onog tko traži novac. Pisanje projekata je ozbiljan posao, ali ponekad je još teže ponašati se u skladu s onim što je napisano, a što podrazumijeva strogu kontrolu trošenja dobivenog novca.

Ako pod balkanskim identitetom podrazumijevamo sklonost krađama, korupciji, klijentelizmu, netolerantnosti prema različitostima, bahatom odnosu nekih političara prema svom biračkom tijelu, nedostatku elementarne pristojnosti, da, onda možemo reći da toga još ima u velikoj mjeri.

Volimo isticati svoj kršćanski identitet, točnije katolički. Znamo da se tako izjašnjava više od 85 % građana. Ako je to doista naš identitet, onda se s pravom moramo pitati tko nas je, u državi koju smo toliko željno iščekivali i za koju je proliveno toliko krvi, doveo u ekonomsku, socijalnu i moralnu situaciju koja je uistinu zabrinjavajuća. Jer katolici bi trebali poštovati svakog čovjeka, pridržavati se 10 zapovijedi Božjih. Kod katolika bi čovjekoljublje moralo biti na prvom mjestu, pa tek onda slijedi domoljublje. A i mržnja prema bilo kome nije odrednica katolika. Bojim se da smo u velikom postotku samo "papirnati" katolici, katolici u raskoraku između riječi i djela. Mnogo više zauzeti za riječi! Nažalost i crkveni velikodostojnici nisu uvijek na razini svog poslanja, i oni kao da zaboravljaju u čije ime djeluju.

PROBLEM ODGOJA
Zaključno - kako se kao društvo možemo riješiti određenih "karakternih deformacija", ako to nije pregruba kvalifikacija, koje su još uvijek i te kako izražene kad je, primjerice, kultura ponašanja u pitanju, javna komunikacija, napose govor politike i populizma?

- Odgovor je vrlo jednostavan - nedostaje nam odgojno djelovanje u obitelji, u školama, u društvu općenito. Jer neodgajana pa onda i neodgojena djeca izrastaju u neodgojene odrasle osobe koje ne znaju kvalitetno komunicirati, koje su neodgovorne, površne, egoistične, bešćutne, netolerantne... Nasreću, usprkos nebrizi društva, među nama rastu i razvijaju se i plemenita, suosjećajna, obrazovana, odgovorna i tolerantna djeca. Pitanje je hoće li nastaviti živjeti ovdje.

Čini se da kod nas svatko misli da može biti političar, da za bavljenje politikom nisu potrebna nikakva znanja ni vještine. Populizam cvjeta jer je uvjetno rečeno i narod neobrazovan i naivan i rado povjeruje lijepim riječima koje dobro oblikuju njegove želje i potrebe, ne razmišljajući pri tome može li se išta od tih lijepih riječi pretočiti u konkretna djela.(D.J.)

RATKO MARTINOVIĆ

PREVIŠE JE IMPROVIZACIJE, A PREMALO STRATEGIJE

 

Hrvatska je specifična država. Rat za neovisnost bio nam je najveća otegotna okolnost, no isto tako i velika prilika. Naime, nakon 850 i više godina u totalitarnim državama i vazalskim ulogama dobili smo priliku na pepelu urušenog komunističko-socijalističkog sustava izgraditi suvremenu platformu po uzoru na države srednje i zapadne Europe. Mi smo se odlučili za koncept tzv. vječite tranzicije u kojoj elementi sustava imaju duboke korijene u socijalističkoj paradigmi, kao i pomno odabrane fragmente kapitalizma. Pojednostavljeno - odabrali smo isključivo ono što nam osigurava nastavak klijentelističke, partijske i koruptivne prakse, očito duboko uvriježenih čak i u tradiciji ovih krajeva.

GRIJESI PREDAKA
Moderne reforme vješto su zamijenjene progresivnima pa su oni koji su do jučer teško kršili ljudska prava i bili najgorljiviji domoljubi propalih država preko noći postali "borci za ljudska prava" i "nacionalisti". Sve zbog širom otvorene mogućnosti profita iz "kazana" državnog proračuna, i od strane stranih "filantropa". Dvije strane zapravo su samo zastupnici ideja, pravila i vrijednosti koje im osiguravaju financijsku dobrobit, ne i utopijsko-romantični revolucionari ili reakcionisti kao u nekim drugim državama prilikom nastanka. Narod pak i dalje vjeruje da postoje jasno određene ideologije koje je nužno slijediti, i u tome leži dio problema.

Zato ne čudi da su upravo epiteti poput "licemjerja", "dvostrukih mjerila" ili "nevjerodostojnosti" najčešće spominjani kao kritika postojećem sustavu. Europska unija u cijeloj priči igra ulogu potencijalnog tržišta, što nam s obzirom na način pregovora oko ulaska nije pružilo očekivanu priliku i korist. Hrvatska doduše jest polarizirana, no poglavito zbog ekonomskog momenta. Da ljudi žive u stabilnom poslovnom okruženju i imaju plaću koja zadovoljava sve osnovne potrebe - diskurs bi bio značajno drugačiji. Ovako je tradicionalizam predao mjesto desno-konzervativnoj, a liberalizam lijevo-progresivnoj ideji. Time smo slični nekim drugim državama EU-a koje su nekoć bile u istočnom bloku. Golema opterećenost poduzetništva, nekonkurentnost i državni nameti koče nas u bilo kakvim ozbiljnim reformama, a partitokratski elementi onemogućavaju promjene u javnom sektoru koji nam je rekordno velik za EU praksu.

Hrvatski identitet zagubio se u repetitivnim raspravama. Najbolji je primjer etiketiranje ljudi na temelju toga jesu li im preci bili u ustašama ili partizanima, iako je općepoznata činjenica da je velika većina vojnika u Drugom svjetskom ratu doslovno prisilno regrutirana, te njihovo članstvo u spornim pokretima i nije imalo veze s ideologijom već silom prilika. No, brojenje krvnih zrnaca i grijeha predaka dobilo je i dnevnopolitički aspekt.

Isto tako, podijeljene frakcije jedna drugu prozivaju "liberalima" ili "ksenofobima", ovisno o percepciji imigrantske krize. Hrvatska ima dugu povijest boravka u multikulturalnim državama i tradiciju obrane od vanjskih neprijatelja. To nema veze ni sa "zadrtosti" (većina stanovnika je u velike gradove tek prije pedesetak godina nahrupila iz ruralnih sredina), ni s "prevelikom otvorenosti" (zadržali smo elemente državnosti unatoč nepostojanju države). Zaključak bi tako mogao biti da su suštinski problemi u samom sustavu, a da smo kao narod pregrubi prema vlastitoj karakterizaciji i ocjeni. "Karakterne deformacije" mogu se riješiti jedino promjenama stavova, raspravom i informiranjem. Hrvatska je na samom dnu Europske unije po kupovanju knjiga, tjelovježbi i putovanjima, tu debelo kaskamo i za zemljama u regiji.

Dakle, nije u pitanju samo skromna potrošačka košarica. Znakovito, sve tri rubrike jasan su dokaz o nečijem radu na samome sebi. Kada gutamo sve što nam se servira, onda ne trebamo biti previše iznenađeni što drugi s nama upravljaju onako kako to vidimo proteklih dvadeset i sedam godina. Kultura dijaloga je uspostavljena samo djelomično - i dalje nečije stavove promatramo kroz prizmu u čijem je taboru i gdje ga se može svrstati. Javna komunikacija je filtrirana i mediji nerijetko imaju ulogu propagandnih kanala. Politika je pak u cijelosti populistička, jedina je razlika u pozitivnom i negativnom populizmu. Jedni obećaju pa ispune, drugi obećaju pa ne ispune. Dođe na isto, jer su sama obećanja plod emocije, ne nekih unaprijed osmišljenih državnih strategija i planova.

BOLJA DRŽAVA
Sve u svemu, može se i reći da Hrvatska neće postati suvremena država sve dok politika i društvo ne postanu bazirani na sustavnosti i planiranju, za razliku od dosadašnje improvizacije, "netalasanja" i stihije. Pri tome ne treba kopirati nešto tuđe već implementirati odlike dobrih sustava, ali i voditi brigu o karakterističnim boljkama "balkanskog" mentaliteta. Ili koristiti samo pozitivne strane, poput temperamentnosti, dišpeta, inata i ponosa. Možda zvuči kao floskula, no ako smo se u najtežim situacijama mogli spašavati i stati jedni uz druge, ako smo kao otpisana momčad ušli u finale Svjetskog prvenstva, ako izvan granica RH radimo čuda u svim sektorima... onda valjda možemo i napraviti državu koja će u trenutnim geopolitičkim okolnostima moći pronaći svoje mjesto pod suncem.

Piše: Ratko MARTINOVIĆ
Možda ste propustili...