Magazin
TEMA TJEDNA: EUROPSKA HRVATSKA BALKANSKOG MENTALITETA (II.)

Čerepinko: Saborski zastupnici su odraz građana koji ih biraju
Objavljeno 8. prosinca, 2018.

Koliko smo zreli kao društvo, u demokratskom smislu najviše, te jesmo li se kao mlada država RH razvijali na pravi način otkako smo stekli neovisnost i samostalnost te ušli u članstvo Europske unije, pitali smo dr. sc. Darija Čerepinka, profesora komunikologije sa Sveučilišta Sjever u Varaždinu.

Od početka 90-ih do danas je li se razvoj demokracije i javne komunikacije u RH, uključujući i institucije države i vlasti, odvijao u pravom smjeru?

- Odgovor je na to pitanje i da i ne. Krenulo je vrlo entuzijastično, ali neke su stvari u hrvatskom društvu krivo postavljenje 90-ih i od njih se još uvijek nismo oporavili. Primjerice, trodioba vlasti u Hrvatskoj ne funkcionira, pravosuđe ni približno nije neovisno i zapravo je najslabiji segment sustava, odnosno države, koji, kao takav, onda uništava i druge segmente društva, od gospodarstva nadalje. Iako se demokraciji još uvijek učimo, primjetan je trend jačanja neliberalnih vrijednosti i potrebe određenih skupina da zabranjuju i dokidaju tuđe, često već dosegnute slobode u ime kojekakvih vrijednosti i s različitim opravdanjima. Ali to nije trend samo u Hrvatskoj, iako se mogao očekivati nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju, već je trend puno širi - od Orbana do Trumpa - i odgovor je dijela građana na nesigurnost koju donose nagle promjene u svim sferama života. Na isti način na koji se učimo demokraciji učimo i javno komunicirati. I tu se malim koracima pomičemo naprijed, uz konstantne ekscese kojih ima u svakom društvu na svijetu.

Kad govorimo o javnoj komunikaciji, dojam je da smo i dalje ideološki podijeljeni, da još nismo raščistili s Drugim svjetskim ratom. Vaš komentar?

- Ovdje treba razlikovati dvije stvari. Jedno je isprazno pozivanje na tzv. ustaše i partizane uvijek kada se nema što drugo pametnije reći. To je tema koja jednostavno i brzo u diskusiju uključi najširi broj ljudi, a sama po sebi je izuzetno emotivna i zadire čak i u pitanja osobnih identitetskih odabira. Ni ovaj fenomen nije isključivo naš, domaći, nego ga se može naći i na svjetskoj razini. Netko je šaljivo jednom primijetio da svaka rasparava između Engleza i Nijemaca u pravilu uvijek završi na Drugom svjetskom ratu. Nešto je sasvim drugo pokušaj mijenjanja i ralativizacije povijesnih činjenica o ustaškom režimu i njegovim zločinima s jedne te o zločinima komunizma s druge strane. Tu je rasparava ne samo opravdana nego i nužna jer se društvo mora kritički odrediti i prema jednom i prema drugom te dogovoriti o vrijednostima na kojima ćemo graditi budućnost države i društva.

Kako objasniti konstantnu svađalačku komunikaciju oporbe, SDP-a, Mosta i Živog zida, oni i dalje žestoko napadaju Vladu i premijera, ali ne vidimo pritom baš neke konstruktivne prijedloge i rješenja. Dojam je da imamo najnemoćniju oporbu unatrag dvadesetak godina?

- Zadatak je oporbe da kontinuirano nadgleda rad Vlade i da sumnja u svaki njihov potez te da ga javno propituje. U tom smislu oporbene stranke rade svoj posao. Drugi je problem što ne uspijevaju jasno artikulirati alternativna rješenja i politike, a čak i kad ponude rješenja, teško se probijaju do birača i javnosti, što zbog loše komunikacije, što zbog konstantnog zahtjeva i medija i publike za senzacijama, sukobima i sličnim. Pretpostavljam da političari komuniciraju na način najbliži svojim biračima pa si pojedini mogu dopustiti i malo slobodniji govor. U ovom sazivu Sabora, međutim, najveće snižavanje kriterija doživjeli smo od zastupnika koji su u Sabor ušli na listi HDZ-a, mislim ovdje, prije svih, na zastupnike Culeja i Glasnovića. Ali zastupnici su odraz građana koji ih biraju. Bilo bi odlično kada bismo svi mi bili uljuđeniji i obzirniji u, napose, javnoj komunikaciji. Pitanje je zašto nismo. Ne treba za to puno truda, samo malo više obzira prema drugima oko nas.

Što se aktualne političke situacije tiče, na redu je rasprava oko proračuna, ali i odnosa u vladajućoj "tankoj" koaliciji. Nešto se buni HNS, ali s obzirom na Bandićev klub u Saboru, dojam je da Plenković može mirno spavati?

- Pozicija gospodina Plenkovića čini se prilično sigurnom, čak i ako se u nekom trenutku odluči riješiti HNS-a. Mislim da, što se Vlade tiče, može mirno spavati. Odnosi u stranci bit će mu prioritet u idućih nekoliko mjeseci.(D.J.)

IVAN MARKEŠIĆ

U HRVATSKOJ JE PROŠLOST NAJOPIPLJIVIJA SADAŠNJOST

 

U nekom sažetom, ali sadržajnom smislu, jesmo li se kao društvo unatrag sad već 27 godina neovisne i samostalne RH razvijali u pravom smjeru, napose demokracije, i kakav nam je pritom bio suodnos, da tako kažem, između tradicionalnosti i modernosti?

UŠLI SMO U EU NESPREMNI
- Kao i mnogi drugi društveni procesi, tako se ni procesi demokratizacije društva nisu u Hrvatskoj odvijali ravnomjerno i bez prekida. Promjenom političkoga sustava nisu se dogodile nikakve dubinske promjene u socijalnoj strukturi društva ni "u vertikalnoj ni u horizontalnoj dimenziji." Istina, došlo je do promjena na čelu institucijâ: isti ljudi su preko noći obukli druge kabanice i stavili druge kape s drugim ideološkim znakovljem. Istinske društvene i političke "lustracijske" promjene nije bilo jer je bivši sustav bio zahvatio sve pore društvenog bića. Stare komunističke političke elite nisu zamijenjene novim, nego nekom vrstom surogata političke elite koju bi najbolje bilo nazvati pojmom Josipa Županova "avangarda". Riječ je o onima koji sebe smatraju osloboditeljima i stvarateljima države, iz čega oni crpe svoju legalnost i legitimnost u donošenju svih odluka. A budući da je najveći broj među njima onih koji su bili dijelovi prijašnjih komunističkih političkih elita, ne čudi da njima nije do promjena i demokratizacije društva. Umjesto jednoga ideološko-jednopartijskog sustava stvoren je drugi, u načinu funkcioniranja njemu veoma sličan: jednonacionalno-višestranački. Ideologiju je zamijenila Nacija. Sve nacionalnosti (a time i religijske zajednice) odjednom su u Hrvatskome saboru dobile svoje političke predstavnike. Time su mnogi drugi segmenti društva, npr. mladi ili radništvo, ostali nezastupljeni. Mi danas u Hrvatskome saboru nemamo političku stranku čiju bi bazu činilo radništvo i čije bi interese ona zastupala. Kao u nekoj tribalnoj, plemenskoj zajednici! Osim toga, procesi modernizacije društva, koji su bili već započeti prije rata, polako jenjavaju. Zamjenjuju ih procesi retradicionalizacije, koji u bitnome usporavaju njegove hodove prema modernosti. Također, važno je napomenuti da, na temelju svega toga, hrvatski građani nisu imali od koga naučiti kako steći povjerenje u demokraciju kao načelo, u demokratske institucije koje bi trebale svim građanima nuditi mogućnost jednakih šansi. Uvriježeno je mišljenje da su nepotizam, korupcija, podaništvo osnove za ulazak ponajprije u svijet rada, a potom i za napredovanje na društvenoj ljestvici. Stvoren je sustav koji ne omogućuje ni najmanju dozu kritičnosti. Jer ta kritičnost, pokazuje se veoma često, može za pojedinca biti veoma opasna.

U RH se još zamaramo Drugim svjetskim ratom, ustašama i partizanima, primjerice?

- Nažalost, u pravu ste. A to će sve biti dotle dok se u Hrvatskoj ne stvore strukture kroz koje će biti moguće definirati temeljne odrednice razvoja hrvatskoga društva i države. Sve dok naše domoljublje i privrženost državi određuje doza koliko smo baždareni na NDH, a koliko na Tita, tu neće biti velikih pomaka. U Hrvatskoj je prošlost najopipljivija sadašnjost. Odnosom prema toj prošlosti određuje se i naše mjesto u društvu: ili smo rodoljubi ili izdajnici. Uspjesi na osobnoj, grupnoj ili nacionalnoj razini nebitni su ako nam prošlost nije "čista". Svemu tome doprinose naš kako politički, tako i posebno obrazovni sustav. Oni umjesto samosvjesne građane stvaraju nacionalne i političke poslušnike (podobnike), ovisnike o nacionalnim športskim spektaklima. Ne čudi stoga tolika količina nepovjerenja u institucije sustava ni toliko duboko ukorijenjena korupcija u gotovo svim segmentima društva, a čemu svakodnevno svjedočimo

Hrvatska je već pet godina u Europskoj uniji, no jesmo li učlanjenje u EU dočekali spremni?

- Ulazak u Europsku uniju Hrvatska je dočekala nespremno, gotovo bez ikakva znanja o tome projektu. Nakon pet godina mnogi su razočarani neispunjenim očekivanjima, ne ulazeći u to jesu li ta očekivanja bila utemeljena ili ne i tko ih je i čime "hranio". Bit će stoga potrebno uložiti puno napora, ali i entuzijazma kako mladim generacijama predstaviti vrijednosti koje sa sobom donosi naše članstvo u EU-u te kako oni svojim sudjelovanjem u javnim politikama i parlamentarnim izborima mogu mijenjati postojeće, gotovo pa nepromjenjive, petrificirane oblike balkanskoga načina ponašanja.

MIJENJATI STRUKTURE
Premda se volimo hvaliti kako smo Europljani, dojam je da se u mnogim situacijama baš i ne ponašamo europski?

- Procesi promjene ljudskoga ponašanja dugotrajni su i teški. Iako bi neki htjeli i tražili da se to izvrši odmah, mišljenja sam da to u našim prilikama ne bi bilo ni dobro ni učinkovito. Moglo bi biti i opasno, posebno ako bi se shvatilo nekim novim vidom diktature. U tome smislu potrebno je, kako je to stalno isticao već spomenuti naš sociolog Županov, mijenjati strukture (ekonomske, socijalne, političke, kulturne i druge), jer će ljudi - nastojeći iz čisto sebičnih interesa ostati u okviru tih struktura - početi mijenjati i svoje osobno ponašanje. No, sve to ne znači da unatoč tome neće zadržati i svoje osobne vrijednosti kojima će se vratiti čim prestanu stege struktura.

To se na najbolji način ogleda kad naši ljudi odu raditi u Njemačku ili neku drugu zapadnoeuropsku zemlju. Promatramo li njihovo ponašanju na radnome mjestu, na ulici, u društvu, u restoranu npr. u Zagrebu, Osijeku ili Splitu, i potom na radnome mjestu, ulici, društvu, restoranu npr. u Münchenu, Stuttgartu ili pak Frankfurtu, primijetit ćemo na koji način već stvorene društvene strukture utječu na promjenu ponašanja tih istih ljudi.(D.J.)

IVAN URLIĆ

DANAK NEZRELOSTI UVIJEK SE PLAĆA

 

Kad ste mi poslali glas iz Slavonije sjetio sam se prekrasnih slika i dojmova koje sam ovoga Uskrsa ponio iz posjeta Osijeku, Vukovaru, Iloku, Đakovu, Baranji, Našicama i Požegi. Grupa Rotarijanaca iz Splita odlučila je posjetiti istok Hrvatske jer se zbog geopolitičkih situacija našao negdje "u kutu" naše domovine. Međutim, to je prekrasan dio srednjoeuropskog dijela Hrvatske koji zavrjeđuje ne samo posjet nego i uživanje u tim prekrasnim ambijentima. Za mnoge od nas to je bilo pravo otkriće u najboljem smislu, a posebno izvanredna ljubaznost, duhovitost i ugodnost komunikacije sa svima s kojima smo došli u kontakt. Posebno nas se dojmilo obilježje na Ovčari koje kao da je inspirirano obilježjem Yad Vashem u Jeruzalemu. Toliko kulturno rafiniranog i toliko divljački razornog na istom mjestu. Srećom tu su i široki slavonski horizonti koje očito nosite u duši. Kolikim bogatstvima raspolažete!

ZAROBLJENI U PROŠLOSTI
S druge strane zanima vas moj pogled na stil javnih komunikacija u Hrvatskoj. Očito se čudite kako to da srednjoeuropska kultura na sjeveru i mediteranska na jugu svojim kvalitetama slabo prodiru u javni diskurs kod nas. Prevladava estradizacija svega i svačega. U tom šarolikom vrtlogu senzacionalističkog kao da se gotovo svjesno želi pobjeći od ozbiljnih diskusija o životno važnim temama koje zadiru u samu osnovu naših egzistencijskih pitanja. Od silne šarolike trivijalnosti i neučinkovitosti u području ekonomije, sudstva, javnih službi i partijskog klijentelizma zapleli smo se u ropstvo neefikasnosti. Kao što su djeca zrcalo obitelji i društva, tako je i Sabor, bez obzira na osebujnost pojedinih ličnosti ili grupacija, odraz poteškoća da se ozbiljna pitanja stave na prvo mjesto, i da savjesni odbori savjetuju upravljačka tijela. Budući da su kvalifikacije vezane uz stranačku pripadnost, a ne uz vrhunska postignuća i međunarodna iskustva određenih stručnjaka, izgleda da je najvažnije estradno se prezentirati da bi se skupljali bodovi. Bodovi za što, od koga? Izgleda da se naši političari više uzdaju u slabu zrelost naših birača nego u kvalitetu svoga rada.

Ako je istina da je politika umijeće mogućeg, to znači da se zahtijeva izvrsnost, elastičnost, dobra kulturna i stručna potkovanost i dalekovidnost. Takva idealizacija ne može se postići u realnom životu, ali izgleda kao da joj malo tko teži u našim društveno-političkim sferama. Ono što mislim da je najlošije u javnoj komunikaciji kod nas nedostatak je kućnog odgoja i nesposobnost da se uči od onih koji bolje znaju. U tom zrcalu odražavaju se i ponašanja u vrhunskim tijelima jedne vlasti kao što je parlament i vlada. Pogledaje samo razliku između tih institucija na sjeveru i na jugu Europe. Jug je šarmantniji, živahniji, sjever je sabraniji, ima više osjećaja za poštovanje pravih vrijednosti i ozbiljnosti.

Pogledajete samo Estoniju, prijašnju sovjetsku republiku, u odnosu prema Hrvatskoj, koja joj danas gleda u leđa gotovo u svemu. Inače je mentalitet vrlo slojevita priča i odraz je duboko ukorijenjenih predodžbi, iskustava i načina preživljavanja. Mi u Hrvatskoj imamo sreću da spajamo dva različita kulturna kruga, dva mora, modro Jadransko i zeleno Panonsko. Strani posjetitelji oduševljeni su prirodnim ljepotama i kulturnim bogatstvom naše zemlje, raznolikošću i kvalitetom gastronomije. Zamislite samo nacionalne parkove kao što su Kornati, Sjeverni Velebit ili Kopački rit. Na tako malom prostoru tolika raznolikost. To se odražava i na mentalitet ljudi, ali kao da iz tog bogatstva još ne uspijevamo izvući ono najbolje što bi nam donijelo pravi procvat u svakodnevnom životu.

Mene kao Splićanina muči jedna nezanemariva pojava u našem javnom životu, a to je nit određene ustašoidnosti koja se provlači čak i kod mladih ljudi, bilo u vidu pozdrava ZDS ili posjeta Pavelićevu grobu ili idealizacije određenih aspekata NDH kao tobožnjeg ostvarenja vjekovne težnje Hrvata za samostalnošću. Dovoljno je sjetiti se da je Pavelić otišao u Rim da potpiše ugovor kojim samo povijesno srce hrvatske državnosti prepušta Italiji. Da je ostalo tako, ja bih iz Splita putujući u Omiš trebao pokazati putovnicu i dobiti hrvatsku vizu jer je Split prepustio Italiji kao i veliki dio Dalmacije, Istru, Rijeku. A poznato vam je i da je u Dalmaciji bilo sjedište hrvatskih knezova i kraljeva i da su se u Splitu održavali važni sabori u vrijeme kralja Tomislava. Kakve su to težnje ostvarene tim režimom, a da bi ga danas mnogi slavili i stavljali određeni pečat na javni diskurs u današnjoj Hrvatskoj? Čini mi se da su još uvijek mnogi zaronjeni i zarobljeni u teme koje su bile aktualne u 19. i 20. stoljeću, koje socijalizam nije uspio razriješiti. Konačno je težnja za neovisnošću ostvarena u europski i svjetski prihvaćenom načinu i jako vjerujem da je koncept EU-a napredan i spasonosan za cijeli kontinent, pa i za nas. No, očito bez tradicija državnog uređenja jedne Švicarske, Francuske, Britanije, naš mentalitet još je u političkom smislu lutajući, nezreo, tako da smo općenito govoreći puno ugodniji i pouzdaniji privatno nego u javnom nastupu na europskoj i svjetskoj pozornici. Danak nezrelosti uvijek se plaća.

OPROST I POMIRENJE
Nastavljajući temu o našem mentalitetu, općenito mislim da je karakteriziran još uvijek izrazitom konzervativnošću, ali je definiran i graničarskom pozicijom. Još je Dioklecijan podijelio carstvo na istočni i zapadni dio, a granica je išla rijekom Drinom. Neizbježni Turci su tu nešto pomaknuli, ali se u osnovi malo toga promijenilo i Hrvatska je granična zemlja u odnosu prema kršćanstvu latinskog i grčkog utjecaja. Nije lako biti graničar. Uvijek si budan, u paranoidnoj poziciji, zarobljen u "narcizmu malih razlika", kako bi Freud rekao. Uzmite npr. svojedobno prevođenje sa srpskog na hrvatski jezik titlanjem. Pretjeranosti su uvijek nakaradne. Puno toga može se razumijeti, nostalgije, težnje, "vjekovni sni", europski uzori, ali ne znači da su uvijek i odmah prihvatljivi i primjenjivi. U tom smislu mislim da smo kao kultura u europskom smislu periferni i da samo zahvaljujući izvanrednim pojedincima ili posebnim profesionalnim grupacijama hvatamo korak s najboljim što u Europi i svijetu postoji. Međutim, ne treba se prepustiti "kompleksu manje vrijednosti". Na svjetskoj izložbi u Tsukubi u Japanu među najsjajnijim umovima koji su zadužili čovječanstvo bila su i dva portreta iz Hrvatske. Tu se našao Ruđer Bošković, zahvaljujući kojemu je sanirano prjeteće urušavanje kupole sv. Petra u Rimu, i Nikola Tesla, zahvaljujući kojemu je, recimo i to, Šibenik bio drugi grad na svijetu koji je dobio električnu javnu rasvjetu. O fenomenu Dubrovačke Republike da i ne govorimo. Iz tog iskustva bi trebalo puno učiti.

Ja osobno nikada nisam doživio slabije uvažavanje zato što dolazim iz male i siromašne države, a međunarodni kongresi koje sam organizirao u Hrvatskoj stalno se pamte sa zahvalnošću. Mislim da nije problem što možemo puno kad se dobro organiziramo nego što bismo mogli puno više, ali nam nedostaje bolja organiziranost i osjećaj zdrave samosvijesti. Mene moja profesija psihijatra, psihoanalitičkog psihoterapeuta i grupnog analitičara stalno uključuje u intimne sfere ljudi i suočava s brojnim pitanjima suočavanja i preživljavanja s poteškoćama na životnim putevima pojedinaca, parova, obitelji i šireg društvenog okruženja. Ono što posebno opažam već duže vrijeme je zanemarivanje osjećaja srama, osjećaja poštovanja i poticanja solidnih vrijednosti. To su teme koje bi nas daleko odvele i sada nije mjesto za njih, ali ih nisam htio izostaviti. Drugo područje koje bi pripadalo u vaše pitanje o kulturi ponašanja, a koje mene posebno zaokuplja, teme su oprosta i pomirenja. Pitao sam se, radeći s braniteljima i članovima njihovih obitelji, koji bi bio krajnji cilj terapije za PTSP. Čini mi se da je oprost i pomirenje i prema sebi i prema drugima vrlo važno područje rada na emocijama.

Zajedno s dvoje izraelskih kolega autor sam knjige "Žrtva, osveta i kultura oprosta", koja je do sada prevedena na šest jezika, naravno, i na hrvatski, a prva dva izdanja izašla su u New Yorku na engleskom jeziku. Smatram da su pitanja tolerancije, oprosta i pomirenja ključna za bolju budućnost života generacija koje dolaze. Vjerujem u mlade i želim da im se dogodi uspješna kurikularna reforma, ali isto tako želim rad na unaprjeđivanju kulture obiteljskog življenja za koje mislim da tone u sve dublju krizu.

Piše: Ivan URLIĆ
Možda ste propustili...

TEMA TJEDNA: HRVATSKA MLADEŽ - DIJAGNOZA STANJA (I.)

Generacijska pogreška: Traženje spasa u inozemstvu

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana