Dino je u filmu "Sjećaš li se Dolly Bell?" naglas kontemplirao: "Svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujem." Gotovo isto to u praksi čine primitivne i suvremene ekonomije. Na čiji račun napredujemo i koliko će to trajati? Napreduju li industrijske zemlje stvarno ili je prisutna prikrivena stagnacija i nazadovanje? Govori se o negativnom rastu, ali nikada o padu. Strojevi i računala određuju pravila ponašanja stalno ubrzavajući materijalnu inovaciju, dehumanizaciju, duhovnu degradaciju i neosjetljivost prema drugim živim bićima.

Nezaustavljiva industrijalizacija uništava i opterećuje prirodne resurse i biološku raznolikost. Kao posljedica takve paradigme, primjerice populacija divljih životinja se za samo 50 godina smanjila za 60 posto. Za manje upadljive biljke i životinje nitko više i ne pita. One nestaju svakodnevno iz minute u minutu. Jednostavno idu u otpis jer je sadašnja organizacija društva dovedena do paradoksa u kojem što se više razvijamo brže propadamo. Priroda je postala neprirodana!

Počevši s mančesterskim industrijskim preokretom u 18. stoljeću, nezaustavljivo se promovira i unapređuje "specijalizirani čovjek" u simbiozi s čelikom, ugljenom, betonom, naftom, aluminijem, volframom, koltanom, silicijem i drugim pogodnim materijalima za proizvodnju stvari bez biti. Kako bi se zadovoljila ljudska potrošačko-proizvođačka potreba, neprestano se dimi u Americi, Europi, Aziji, Indiji, Južnoj Americi, malim dijelovima Afrike, ponešto i u Rusiji, koja se ipak više bavi oružjem, plinom i nuklearkama. Izbušen je i preoran teren, crpi se nafta, ugljen i željezna ruda. Industrijski kompleksi postali su sami sebi svrha.

Radni uvjeti koji su potaknuli mladoga poliglota Friedricha Engelsa, namještenika tvrtke Erment and Engels, da se pozabavi sistematiziranjem klasnih problema, a koje će u zreloj dobi zajedno s Karlom Marxom objaviti u Manifestu komunističke partije, sve su gori sada u gradovima Afrike, Azije i Južne Amerike. No nije ništa bolje ni u ovim našim "rajskim zemljama" Europe i Amerike, osim što imamo struju i spojeni smo na globalnu internetsku mrežu. Friedrich i Karl sigurno bi odustali od gubljenja vremena utrošenog u pisanje svojih političkih traktata proleterske revolucije i svrgavanja kapitalizma te konačne uspostave besklasnog društva da su bili malo maštovitiji u predviđanju i prepoznavanju društvenih jedinki kao nezasitnih konzumenata. Osnovne emocije i žudnja činitelji su daljnjeg hvatanja potrošača i njegova beskrajnog srljanja u proizvodno-potrošačku močvaru. Već rođenjem ljudi se uvježbavaju u nezasitnosti, a u naprednom stadiju odrastanja, kada i ako se glad namiri, sustav ih plasira u specijaliziranu potrošnju gdje se traže određene nijanse u kojima se proizvođač i potrošač sjedinjuju u beskrajnom ciklusu ponude i potražnje.

Konzumerizam bez granica toliko se razvio da je postao i egzistira kao fundamentalna znanost i religija u jednom.

Sve netom napisano referirati se može i na jedan konkretan događaj - dodjelu Nobelove nagrade za ekonomiju. Ekonomija je, naime, mimo oporuke njezina tvorca, jedna od šest Nobelovih nagrada (Nagrada Švedske banke za ekonomske znanosti u sjećanje na Alfreda Nobela) koja se dodjeljuje za iznimna postignuća i otkrića. Tisuću tristo pedeset ljudi zapljeskat će 10. prosinca na gala banketu u gradskoj vijećnici u Stockholmu u čast svih dobitnika, među kojima će biti ekonomisti Paul Romer i William Nordhaus. Nagrada za ekonomiju objavljena je samo nekoliko sati nakon što je panel Ujedinjenih naroda obznanio da su promjene u javnoj politici hitno potrebne kako bi se ograničile katastrofalne posljedice porasta temperature. Ekonomski doprinosi Paula Romera i Williama Nordhausa daju fundamentalne uvide u uzroke i posljedice tehnoloških inovacija i klimatskih promjena. Njihova metodologija i rezultati nastoje postići samoodrživ i održiv globalni ekonomski rast na postojećim društvenim, tržišnim, etičkim osnovama civilizacije Sjevera koju više ili manje uspješno slijede copy-pasteri s južne Zemljine polutke.

Nobelovac Paul Romer u biti je nagrađen za seriju znanstvenih članaka s kraja 80-ih i početka 90-ih godina prošlog stoljeća. Poslije su njegova razmišljanja i dokazivanja usustavljena u novu teoriju rasta ili endogenu teoriju rasta. On je dokazivao da ubrzani rast ne dolazi samo iz vanjskih/egzogenih izvora nego da se formira kao namjerna aktivnost na tržištu/endogena. Romer u članku "Endogenous Technological Change" iz 1990. godine, kao sastavne dijelove svoga modela endogenog rasta navodi četiri osnovna inputa: kapital, rad, ljudski kapital i indeks razine tehnologije. Dokazao je također da pokretač ekonomskog rasta nisu vladine mjere, nego konkurencija između tvrtki. Tvrtke se moraju natjecati s pomoću svojih inovacija koje prema Romeru čine "mala, ali vrijedna, od ljudi stvorena poboljšanja na svim organizacijskim razinama". Inovacije s razine tvrtki postaju javna dobra i na raspolaganju su svima, pa i konkurentima. Ovakav način stalno potiče tvrtke na poboljšanje i nove inovacije kako bi mogle ostati konkurentne i opstati na tržištu. Primjera je beskrajno puno. Zapravo se svi dodavači novih vrijednosti trebaju tako ponašati ili se već tako ponašaju. Veliku prednost imaju tvrtke koje su nositelji ideja, koje te ideje razvijaju i dalje ih plasiraju. Besprijekorno usavršena tvrtka je npr. Apple s 256.8 milijardi dolara imovine i s 257 milijardi dolara gotovine. Nisu daleko ni Microsoft, Oracle, Cisco, Alphabet, JP Morgan Chase itd. Većinom su to američke tvrtke koje imaju globalni doseg, financijsku snagu i sposobnost stvaranja inovacija. Njih podržavaju fundamentalne energetske kompanije kao i kompanije prehrambenog sektora te veleprodajni i maloprodajni lanci. Iznimke od američkog pravila su kineski Trecent i Alibaba, kao i južnokorejski Samsung. Uspješne su europske i poneka južnoamerička tvrtka, ali one nemaju toliki globalni fizički pa čak i metafizički utjecaj.

William Nordhaus bavi se međuovisnošću industrijskog društva i prirode, a to područje razrađuje od sredine sedamdesetih. Već tada je zastupao mišljenje da je oporezivanje najbolji alat za zaštitu: "Vlada bi trebala zahtijevati od zagađivača da plate štetu za okoliš i javno zdravstvo." On je prvi znanstvenik koji je primijenio kvantitativni model koji opisuje globalnu ovisnost između gospodarstva i klime. Model Dynamic Integrated Climate-Economy (DICE) sada je široko rasprostranjen. Upotrebljava se za ispitivanje posljedica intervencija klimatskih politika kao npr. poreza na ugljik.

William Nordhaus je u povodu obavijesti o nagradi rekao: "Politika zaostaje vrlo, vrlo daleko - miljama, miljama i miljama iza znanosti", te dodao: "Teško je biti optimističan. Mi zapravo idemo unatrag u Sjedinjenim Državama zbog katastrofalne politike administracije predsjednika Trumpa." Akademija navodi da Nordhausovo istraživanje pokazuje kako je globalna unificirana shema karbonskih poreza nametnuta svim državama najefikasniji potuotrov za probleme koje izazivaju emisije plinova. Nordhaus je usustavio ono što svi osjećamo, a to je da današnja ekonomija, tržište i snaga tehnologije omogućavaju gomilanje novca bez posljedica za onoga koji taj kapital skuplja na štetu cjelokupnog života na zemlji. Sustav se zapravo okrenuo naglavačke i umjesto da znanost i obrazovanje sada uvjetuju kakva bi ekonomija i novi svijet trebali biti, samodostatni profit i pohlepa uvjetuju kakvo bi obrazovanje i znanost trebali biti.

Romer, osim bavljenja inovacijama i kulturnim kapitalom, prvodi i istraživanja urbanizacije. Naglašava aktivnu urbanu politiku, a odbacuje tzv. industrijsku politiku. Na ovim osnovama pokušava shvatiti kako manje razvijene zajednice mogu uhvatiti korak s razvijenima. Ističe kako "izbori koji određuju hoće li se dohodak nacije udvostručiti u jednoj generaciji ili dvije, umanjuje sve ostale brige ekonomske politike". Kinu i grad Shenzen uzima kao ogledni primjer kako bi slikovito opisao svoja razmišljanja. Navodi da je povećanje dohotka po glavi stanovnika u korelaciji s većom urbanizacijom. Shenzen je s 300.000 stanovnika 1980. godine nabujao na 10 milijuna stanovnika, a dohodak se povećao po glavi s 2500 dolara na 17.000 dolara. Naglašava u novijim tekstovima da "grad i tržište omogućuju velikim skupinama ljudi suradnju otkrivajući im nove ideje, mogućnost dijeljenja i učenja jednih od drugih".

Inače, u svijetu je tridesetak gradova većih od deset milijuna stanovnika. Uspješni su oni koji su usvojili jedinstveni niz pravila i standarda u ekonomiji, politici, međunarodnim odnosima i moralu, a vežu se uz američki način života. Ostali veliki gradovi koji ne znaju ili nisu proveli tranziciju, npr. Lagos, Kairo, New Delhi, Lima..., nalaze se u limbu korak naprijed prema paklu mučnih uvjeta opisanih u Božanstvenoj komediji gvelfa Dantea Alighierija. Nešto tek slično originalnoj priči, ali na "steroidima" promovira i podržava politički sustav NR Kine u Sjevernokineskoj nizini (Središnja nizina). Ovo područje nalazi se ispod Unutarnje Mongolije, južno od Mandžurije na području slijeva rijeka Hoangho i Jangce. Zbog klime i vlage područje daje dvije žetve riže na godinu. Riža ima veliku energetsku vrijednost koja dobro hrani stanovništvo. Na ovome području upola manjem od SAD-a živi više od milijardu ljudi. Reforme što ih je usvojila Komunistička stranka Kine kasnih sedamdesetih godina u smislu domaćih i stranih ulaganja dovele su do ozbiljne transformacije kineskog krajolika i društva. Nestao je koncentrirani maoistički grad sa svojom multifunkcionalnom strukturom radne jedinice. Na njegovu mjestu gradovi se sada pojavljuju kao krpež monokulturnih i jednonacionalnih enklava, često, u azijskom stilu, zatvorenih zidovima i vratima.

Unutar tih stvarnih i mentalnih "zidina" napreduje ideologija kontrolirane ekonomije i društva koja se proširila po čitavoj postojbini Han Kineza. Početak urbanizacije vezan im je uz gradove na Zlatnoj obali Istočnog kineskog mora. Luke Hong Kong, Šangaj, Macao producirale su megasatelitske gradove Guanghzhou, Shenzen i druge kao svoju logističku potporu. Ovi gradovi luke širili su se od obale prema kopnu stvarajući tako gravitacijski utjecaj i stratešku dubinu. Širenje se nastavilo te su tisuće gradova i naselja obuhvatile sav prostor poput paukove mreže. Sada je cijelo područje gusto naseljeno jednonacionalnom Han populacijom koju politički sustav zbrinjava u male stanove u vertikalnim objektima. Zapanjujuće naseljavanje zorno je vidljivo kroz politiku kineskih vlasti koje potiču, spajaju i dograđuju najveći velegrad na svijetu. Zvat će se Jingjinji ili JJJ, a odnosi se na aglomerat gradova oko Pekinga. Novi megavelegrad do 2030. godine narast će na 130 milijuna stanovnika, a ukupni će BDP iznositi čak dva bilijuna američkih dolara. Ovo očekivanje podudara se s prognozama o zenitu kineske populacije (Han) za koje se očekuje da će konačni vrhunac imati 2028. godine.

Zadivljujući gospodarski i kohezijski napredak NR Kine ima i svoju tamnu stranu. Većina kineskih velikih gradova nije osigurala propisanu kvalitetu zraka. Zrak u kineskim gradovima vrlo je loš, osobito zimi, kada onečišćenju zraka pridonosi ugljen, kojim se stanovnici koriste za grijanje. Automobili koji ispuštaju plinove u zimskim danima bez vjetra i industrijski pogoni bez ekološke standardizacije prepustili su eter smogu. Najnoviji podaci govore o tome da je u glavnome gradu Kine, Pekingu štetnih čestica manjih od 2,5 μm bilo čak 671 μg/m3, dok Svjetska zdravstvena organizacija prihvatljivim smatra razinu od 25 μg/m. Golemo je opterećenje prostora komunalnim, industrijskim i drugim vrstama otpada. Svjetlosno i zagađenje bukom je nesnosno. Svi vodeni tokovi su onečišćeni, tako da jedva uspijevaju doći do mora. Hrana i energenti moraju se uvoziti, odnosno kineske vlasti provode ulagačke akcije po cijelom svijetu kako bi ostvarile mogućnost dohvata hrane i strateških sirovina. Iako su fertilne skupine u Kini enormne, stanovništvo im stari, pa će i to biti samo jedan od problema budućnosti. Kao i u većini razvijenih država u razvoju, ako bi zaustavili proizvodnju ili je reducirali, došlo bi do nemira, a ako tako nastave, prije ili poslije ugušit će se u otrovima koje sami proizvode.

Nakon Romerova napretka kroz inovacije krug se zatvorio s Nordhausom, koji je još davno dokazao da tradicionalna mjerenja rasta podcjenjuju poboljšanje kvalitete života. Hoće li se ove dvije ekonomske politike moći uskladiti i uvažavati bez figa u džepu saznat će neki novi ljudi koji će biti službenici i namještenici samodostatnih strojeva i računala. Najdivnija boja bit će im sasvim sigurno siva, a svečana maskirna u nijansama betona, stakla i asfalta. Svi će slaviti ideologe i idole potrošnje i umjetnu inteligenciju, a nitko više Bélu Hamvasa, koji je nekada davno govorio:

"Entuzijazam, užaren od blizine smrti, ono je što bih volio nazvati budnošću. Ne prianjati ni uz što što je sporedno i suvišno, pogotovo ne uz nešto što je posjed i vlasništvo, vrlina i zasluga, uzvišenost i izvrsnost, prilika i razlog za ponos i sujetu. Nikakvog viška znanja i šepirenja i starmalosti, nikakvih tajnih skladišta i skrovišta, skrivenog blaga, štedne knjižnice, životnog osiguranja, skladišta namirnica. Što više ima, čovjek je siromašniji."